Toga jutra, pred zoru, ustala je mirno, navukla crne svilene čarape i cipele s visokom potpeticom, pa preko spavaćice odjenula crni kimono, koji je prekrila crnim plaštom obrubljenim krznom.
Njezina crna kosa bila je uredno vezana u pletenice, koje je omotala oko glave pa se još ukrasila velikim, crnim šeširom od filca sa svilenom crnom trakom i mašnom. Još je navukla crne rukavice od jareće kože i mirno rekla: “Spremna sam.” Kada je zora naposljetku svanula, tog 15. listopada 1917., u šumi pokraj Pariza odjeknuo je pucanj. U 41. godini života u srce je ustrijeljena Mata Hari, koju svijet pamti kao špijunku, egzotičnu plesačicu i veliku zavodnicu.
Pravim imenom Margaretha Geertruida Zelle, rođena je 7. kolovoza 1876. godine u Leeuwardenu, u Nizozemskoj. Otac Adam bio je dobrostojeći klobučar koji je jednoga dana odigrao nekoliko vještih poteza na burzi pa je njegova ljubimica, najstarije dijete iza kojeg su rođena tri sina, dobila i vlastitu malu kočiju koju su gradićem vukle koze. Premda je odrastala u statusu princeze, kada joj je bilo 13 godina, otac je bankrotirao pa ostavio obitelj, savivši gnijezdo s drugom ženom. Margarethina majka Antje ovaj udarac nije preživjela pa se na žalost ugasila kada je njezinoj kćeri bilo 15 godina.
Djecu je Adam razaslao u obitelji prijatelja i rodbine: Margaretha je završila u kući svoga kuma koji ju je upisao u učiteljsku školu gdje je zapela za oko ravnatelju pa je zbog skandala hitno poslana ujaku. Zbog odsustva ispravnih roditeljskih figura u osjetljivim godinama odrastanja, još je zarana postala djevojka lakog morala. Margaretha je, naime, među djevojkama većinom plave kose, mliječne puti i sitna rasta iskakala visinom od gotovo 180 cm, crnom kosom i kožom maslinaste boje. Egzotičan izgled silno je privlačio muške poglede, pa tako i ravnateljev, s kojim je i izgubila nevinost.
Kod ujaka u Haagu tada 18-godišnja Margaretha pročitala je u novinama oglas koji je dao objaviti kapetan kolonijalne nizozemske vojske Rudolph MacLeod tragajući za budućom ženom. Očarana uniformom, ali i žudeći za financijskom stabilnošću, Margaretha se javila 20 godina starijem Rudolfu te doznala da je ženikova majka barunica pa je udajom napredovala na društvenoj ljestvici te postala članicom ondašnjeg visokog društva. Tada nije znala, ali će uskoro doznati, da je Rudolf alkoholičar, nasilnik i preljubnik, silno ljubomoran, a pritom i zaražen sifilisom.
Ubrzo joj je napravio dijete, sina Norman-Johna, a disfunkcionalna obitelj 1897. odselila se u Indoneziju, kamo je Rudolpha vodio njegov vojni poziv. Margaretha se poveselila novoj okolini nadajući se sretnijem životu, no njezin suprug ondje je otvoreno živio s konkubinom, a ni rođenje kćeri Louise Jeanne nije ga spriječilo u nasilničkom ponašanju prema supruzi. Tražeći izlaz iz začaranog kruga preljuba i nasilja, Margaretha je sve dublje uranjala u lokalnu kulturu, oduševljena posebno plesnom vještinom. U obiteljska četiri zida, međutim, dočekala je nezamislivu tragediju. Jedne noći djeci joj je pozlilo: pronašla ih je kako se guše povraćajući crnu masu. Sin Norman umro je u mukama, dok je malena Louise jedva preživjela. O tom tragičnom događaju postoje dvije verzije: prema jednoj, otrovala ih je sluškinja, dok su prema drugoj djeca stradala od naslijeđenog sifilisa, kao posljedica prevelike doze lijeka koji im je u borbi s bolešću dao vojni liječnik.
Početkom 20. stoljeća supružnici su se vratili u Nizozemsku, a Margaretha je zatražila i dobila razvod te skrbništvo nad kćeri. No kako joj Rudolf nije htio ništa plaćati, a i sugrađane je preko novina pozvao da joj ne pomažu jer je “razvratnica”, Margaretha je kćer bila prisiljena ostaviti ocu, Godinama kasnije pokušavala ju je vratiti, čak je jednom poslala služavku da dijete otme. Na žalost, Louise je doživjela samo 21 godinu i smatra se da je i ona umrla od posljedica naslijeđenog sifilisa. Bila je to prijelomna točka za Margarethu, koja je, bježeći od teških uspomena, kupila kartu u jednom smjeru i otputovala u Pariz, gdje će izgraditi posve novi identitet.
Koristeći se vještinama naučenim u Indoneziji, postala je egzotična plesačica Mata Hari (u prijevodu “oko zore”), zavodnica koja se za ono vrijeme iznimno smjelo skidala na pozornici, svoju točku vješto kombinirajući s igrom svjetla. Bila je javanska princeza koja je odrasla plešući u hramovima, gdje je naučena egzotičnim ritualima i hindu plesovima. Pišući stranice svoje nove biografije, sebe je proglasila djetetom žrtvovane svećenice i ubrzo će postati senzacija o kojoj će se čuti puno dalje od Pariza: u Beču, Berlinu i svakom gradu u kojem je gostovao njezin plesni teatar.
Samo je zbog jedne karakteristike cijeli život patila: sitne grudi “dopunjavala” je krpama i kad je postala “umjetnica/striptizeta”, znala je na pozornicama skinuti sve osim grudnjaka, blještavog, optočenog metalom i – podstavljenog. Tako je na scenama širom Francuske i Njemačke plesala novorođena zvijezda, opijajući publiku svojim plesom u prozirnoj i izazovnoj odjeći. Jedna francuska spisateljica toga vremena za nju je rekla: “Ona nije zaista plesala; ali znala je kako svlačiti odjeću dio po dio i pomicati svoje ponosito, tamno tijelo u ritmu.”
Dakako, muškarci nisu štedjeli novca da joj se približe, a skupi darovi bili su ulaznica do njezina kreveta. U poziciji da bira, odabirala je samo bogataše i tako postala kurtizana na usluzi muškarcima na visokim pozicijama, među njima i tadašnjem njemačkom prijestolonasljedniku, nizozemskom premijeru i mnogim pripadnicima francuske vlade. Njezini ljubavnici bili su i Giacomo Puccini, baron Henri de Rothschild, general Adolphe Messimy i nekoliko ambasadora.
Opsjedali su je diplomati, visoki časnici i europska aristokracija pa novca, krzna i nakita nije nedostajalo. No Margaretha nije znala štedjeti, a njezina je karijera trajala tek pet-šest godina. Plesom se počela baviti relativno kasno, počela se debljati, a na scenu su stigle mlađe plesačice pa je zub vremena učinio svoje. Preostalo joj je ime i prošla slava pa je za život nastavila zarađivati kao skupa prostitutka.
Početak Prvog svjetskog rata Margarethi kao nizozemskoj državljanki nije previše poremetio rutinu. Kako joj je domovina imala neutralan status, ona je i dalje putovala Europom. Nije trebalo dugo da to primijete tajne službe, tim više što se družila s uglednicima koji su donosili odluke i znali vrijedne tajne. Navodno su joj prvo prišli Nijemci i ponudili joj gomilu novca da špijunira Francuze. Na vrata joj je pokucao njemački činovnik, dao joj 20.000 franaka, nevidljivu tintu i zadatak da ode u Francusku, prikupi informacije i šalje ih u Njemačku. Mata Hari je prihvatila novac, smatrajući da joj je Njemačka barem toliko dužna za svu oduzetu imovinu. Otišla je u Pariz i ondje odlučila postati špijun za francusku vladu.
No, tijekom boravka u Njemačkoj, upoznala je čovjeka koji je, umjesto do kreveta, pronašao put do njezina srca. Bio je to ruski pilot Vadim Maslov, sin ruskog admirala. U vrtlogu rata do nje su stigle novosti o Maslovu, koji je bio ranjen. Kad je 1916. od francuskog časnika Georgesa Ladouxa zatražila dozvolu da posjeti Vadima u bolnici na fronti, francuski časnik ju je ponovno vrbovao za špijunažu. Pristala je jer joj je ponudio golem novac pa je bila sigurna da će ona i Vadim lijepo živjeti, ali mu je prešutjela da su je vrbovali i Nijemci. Njemački dokumenti objavljeni 1970. pokazuju da je doista bila njihova agentica, imala je kodno ime H21.
No, nedugo nakon što je otišla u Berlin, priča je doživjela neželjeni obrat. Njemačka je razotkrila njezinu dvostruku igru i odlučila nadmudriti Francusku. Slali su šifrirane poruke, za koje su znali da će stići do vrha francuske vlade, sa sadržajem koji bi ih naveo da pomisle kako je Mata Hari zapravo dvojni agent i njemački špijun. Tog 13. veljače 1917. godine je, temeljem suradnje dviju vlada, uhitila ju je francuska vlada te je optužena za špijunažu. Na suđenju se pojavio velik broj njezinih bivših ljubavnika, očajnički joj pokušavajući spasiti život. Ipak, jedina osoba čije je prisustvo Mata Hari željela, koja je trebala svjedočiti u njezinu obranu, izostala je. Maslov se nije pojavio. Slomljenog srca, Mata Hari je samo 40 minuta nakon početka suđenja jednoglasnom odlukom porote osuđena na smrt, a vijest je podnijela junački, uzdignute glave.
Oko pola pet ujutro 15. listopada 1917. godine automobil je prevozio dotjeranu ženu u crnom opustošenim ulicama Pariza do Vincennesa, gdje se nalazila tvrđava. Dvanaestorica vojnika stajala su s puškama u rukama, spremna za paljbu. Kada joj je francuski časnik prišao s povezom za oči, Mata Hari ga je upitala: “Je li neophodno da to nosim?” “Ako dama ne želi, ne mora nositi povez”, odgovorio joj je časnik i ubrzano se udaljio.
Mata Hari nije bila vezana, nije nosila povez preko očiju kada je izvela svoj posljednji nastup koji Maslov nikada nije vidio – poslala je poljubac dvanaestorici vojnika. U zoru, napuštenom tvrđavom odjeknuo je pucanj. Pala je na koljena, glave i dalje uzdignute, a zatim joj je klonuo i ostatak tijela, padajući unazad, preko savijenih nogu. Pogled joj je ostao uperen ka nebu, gledajući u vječnost. Kako bi bili sigurni u njezinu smrt, ustrijelili su je još jednom, ovog puta u glavu.
Trideset i dvije godine nakon njezine smrti otkriveno je da joj je bilo namješteno i proglašena je nevinom, no prekasno za Matu Hari, nesretnu egzotičnu plesačicu i špijunku. Svijet je ostao uskraćen za još jednu umjetnicu i neshvaćenu dušu o kojoj se govori i danas, stoljeće nakon njezina napuštanja životne pozornice. I ne samo to. Mnogi smatraju da je ideja kako je Mata Hari bila dvostruka agentica smiješna. Bila je previše poznata svima i previše se kretala u svim važnim europskim krugovima da bi joj itko ozbiljan povjerio tako osjetljiv posao.
S druge strane, ona je sama bila u stanju voditi računa samo o osnovnim ljudskim potrebama i užicima da bi se mogla posvetiti prikupljanju i prenošenju informacija. Navodno bi se više moglo doznati iz francuskog tajnog arhiva, kada dokumenti budu dostupni javnosti. Oni koji su ih vidjeli kažu da dokumenti dokazuju Margarethinu nevinost, da dvostruke tajne agentice nikada nije bilo.
e sad mogu konačno mirno spavati! Fuuuuuuj!