Vinkovci su u svojoj bogatoj povijesti dali dva rimska cara, ali i niz znamenitih pisaca, skladatelja, sportaša... Kada se govori o njegovim poznatim građanima danas, nikako se ne može zaobići ime Dubravka Matakovića, koji slovi za jednoga od najpoznatijih strip-umjetnika u Hrvatskoj. Ima 59 godina, a svoje je prve stripove objavio još 1984. Stvorio je legendarnu autorsku varijantu Maloga Ivice, u čijemu su društvu bili i “samohrana majka nerotkinja” Veresija, policijski inspektor Dane te učiteljica Samoljuba, a 1989. lansirao je kultni “Prot pikčers”, koji je postao sinonim za njegove stripove. Glištun Gmižić još je jedan Matakovićev nezaboravni junak, a poznat je i po “Overkloking” serijalu.
No, tko je zapravo Dubravko Mataković?
Jedan običan čovjek koji ima nešto malo više talenta za crtanje. Kada govorim o sebi, uvijek kažem da sam rođen u Ivankovu. To je selo nedaleko od Vinkovaca, a u šali volim reći da je Ivankovo zapad za Vinkovce.
Kako ste se počeli baviti crtanjem stripa?
Još kao klinac volio sam čitati stripove. Usput sam pokušavao pomalo crtati, ali to nisu bili stripovi, nego crteži. Tako mi je prošla cijela osnovna škola, pri čemu sam sve više napredovao. U srednjoj školi, s pojavom “Novog kvadrata” koji je objavljivan u Poletu, dodatno sam dobio poticaj da se počnem baviti crtanjem stripova jer su oni izgledali drukčije, bolje. Bio je to drukčiji pristup, kraće forme. Tom sam se načinu prilagođavao i dodatno napredovao.
Može li se reći da ste samouki?
Da, kao, uostalom, i velika većina strip-umjetnika u Hrvatskoj jer, za razliku od danas, prije nije bilo nekih studija ili škola za crtanje stripa. Imali smo svi nekakav talent koji smo razvijali radom i učili na greškama. Napredovali smo vježbanjem, pri čemu je masa crteža bačena jer smo vidjeli da smo u nečemu pogriješili. Sami smo učili pisati scenarije, kadriranje, režijske postupke, crteže, završne crteže… Radili smo na principu pokušaja i pogreške. Diplomirao sam na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, ali s obzirom na to da je grafika poprilično skupa za mladog umjetnika, sve sam se više bavio stripom. Posla je bilo dosta, a samim tim i novca, pa sam ostao u tome. Mislim da mi je strip bio sudbonosno zanimanje.
Jeste li vodili evidenciju koliko ste stripova napravili?
Nisam, to su tisuće stranica, nemoguće je izbrojiti. Samo za “Overkloking” nacrtao sam oko 900 stranica. Pritom sam tijekom godina surađivao s nekim dnevnim novinama, među kojima i s Večernjim listom. Od 1994. crtam za Smib i OK… Niz je tu drugih projekata.
Koliko je teško izraditi strip?
Posao je iznimno zahtjevan, što najbolje znaju oni koji to rade ili su pokušali. Treba spojiti puno toga, počevši od pisanja scenarija preko grafike do samoga crtanja. Ne podcjenjujem nijedan posao, ali ovaj traži da se mnogo toga spoji. I fizički je dosta zahtjevan, iziskuje puno vremena i sjedenja. Ako nešto od svega toga izostane, završni proizvod neće biti dobar.
Kako nastaje kvalitetan strip? Imate li omiljene likove?
Nekada ideja dođe sama od sebe, a nekada se moram natjerati. Uglavnom, ideje ne izostaju, što je najvažnije. Meni je uvijek početak jako važan, ali ipak je sam kraj stripa najvažniji. On određuje sve što se događa između, što se samo nadovezuje jedno na drugo. Vrlo često mi se događalo da sam već zamišljene krajeve stripa iz nekog razloga mijenjao. Kada je riječ o omiljenim likovima, to je svakako Glištun Gmižić, kojega vrlo često koristim u svojim stripovima.
Može li se u Hrvatskoj od toga živjeti?
Nema nas baš puno, ali raduje me što dolaze novi, mladi umjetnici. Iskreno, vrlo je malo onih koji žive ili pokušavaju živjeti od crtanja stripa, a da rade na domaćem tržištu. Cijene su s krizom osjetno pale, a nema ni previše časopisa. Crtanje stripa tada može biti samo nekakvo dopunsko zanimanje koje donosi određene prihode, pa onda moraju svaštariti, odnosno baviti se ilustracijom, animacijom… Međutim, oni koji rade za časopise u inozemstvu, primjerice u SAD-u i Francuskoj, mogu živjeti od toga, posebice ako pritom žive u Hrvatskoj. Vani je puno časopisa koji dobro plaćaju.
Vaš strip “Zgode i nezgode Ante Pavelića” izazvao je brojne reakcije?
Čim su vidjeli naslov, svi su mislili da je riječ o stripu o Paveliću te zauzeli stav da je to njegovo veličanje. Nisu pritom pomislili da je možda riječ o izrugivanju. Gotovo nitko me nije pitao o čemu je tu riječ, što sam napravio, želio poručiti… Sve je to prenapuhano, a zapravo je bila čista zezancija i provokacija. Vjerovao sam da će ljudi to shvatiti. Nažalost, odmah nakon što su vidjeli naslov, uslijedio je niz kritika, pri čemu sam prozivan ultradesničarom i slično.
Radite li možda na nekom sličnom projektu? Imate li planova?
Radim na tome da završim projekt koji sam započeo i, dok on ne bude gotov, ne planiram ulaziti u druge. Riječ je o velikom stripu u kojemu će biti izvanzemaljaca koji nas pokušavaju kolonizirati, a tomu se odupire Glištun Gmižić. Bit će tu svega i svačega. Zahtjevan je to projekt koji je već sada povećan za 20-30 stranica, a kako sam promijenio kraj, bit će potrebno osmisliti dodatnih desetak. Cilj mi je da strip bude zabavan za čitanje i nadam se da ću uspjeti u tome. Zasad mogu reći da uživam radeći na njemu.
Predajete i na Studiju ilustracije na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Kako studenti gledaju na strip, jesu li zainteresirani za tu vrstu umjetnosti?
Studij je pokrenut prošle godine i mislim kako je to iznimno važno za razvoj stripa u Hrvatskoj. I to je pokazatelj da je strip podignut na višu razinu jer ipak se o njemu uči i na fakultetima. Samim tim dobiva dodatno na umjetničkom značaju. Studenti su dobri, slušaju, uče i vjerujem da je pred njima lijepa budućnost. Ipak, moraju biti svjesni da zapravo najviše ovisi o njima samima.
Kako gledate na iseljavanje iz Vinkovaca, ali i cijele Hrvatske?
Osobno ne znam puno osoba koje su se iselile, ali svi kažu da je taj problem poprimio zabrinjavajuće razmjere. Odlaze radi posla. Sada i kod nas ima posla, ali su ondje veće plaće. Mislim i kako se taj trend iseljavanja neće zaustaviti, a počeo bi i prije da smo bili članica Europske unije i mogli slobodno putovati svijetom te se zapošljavati. Nama je zapadna Europa uvijek bila nešto posebno, pa i tu treba tražiti jedan od razloga iseljavanja.
Jeste li vi kada razmišljali o odlasku?
O odlasku iz Vinkovaca jesam, ali prije rata. Nisam otišao jer nisam želio preživljavati, krpati od dana do dana. Htio sam nešto bolje. U toj potrazi došao je i rat i onda sam odustao od svega. U međuvremenu sam pronašao posao, počeo raditi, zarađivao dobro, pa nisam imao razloga za odlazak. Tako dođu i godine kada više niste za nešto novo. O odlasku iz Hrvatske nisam nikada razmišljao.
Vinkovci danas, jeste li zadovoljni?
Mislim da od rata idemo naprijed. No, volio bih da to ide malo brže, da ne stagniramo i ne bavimo se nevažnim stvarima. Vjerujem da će biti bolje, ali svi moramo dati nešto za to.
A situacija u zemlji?
Nitko nije zadovoljan, pa nisam ni ja. Mislim da stvari idu nabolje, ali jako, jako sporo. Ipak, vidim i neke pozitivne pomake u odnosu na vrijeme od prije pet-deset godina.
Da trebate birati, gdje biste voljeli živjeti izvan Hrvatske?
Francuska ili Italija, ali da nisu veliki gradovi i da imaju svoja vina, sireve i masline.
Poznato je i da ste godinama glazbeno aktivni te da imate svoj rock-bend Septica, u kojemu ste vokal?
To mi je ispušni ventil i u tome zaista uživam. Još u mladosti imao sam neke svoje bendove, a Septicu smo osnovali 2003. Tri godine kasnije izdali smo prvi album, a prije nekoliko godina i drugi. I po tome se vidi da nismo vijali neku glazbenu karijeru, a razlog je to što smo svi zaposleni, imamo svoje obitelji i glazba nam je čisti užitak. Novost je u Septici to da smo nabavili ritam-mašinu jer smo opet ostali bez bubnjara. Sada sve pjesme ponovno uvježbavamo i aranžiramo. Mislim da smo dobili novi zvuk, da smo dobili na kvaliteti. Sa sigurnošću znam da sada imamo jednoga člana manje, jedan kofer više i dodatno mjesto u autu kada putujemo.
Kako je došlo do osnivanje Septice?
Bio sam angažiran na gradskom radiju VFM koji više ne postoji. Na jednoj od godišnjica radija odlučili smo zasvirati uživo. Ispalo je dobro, a svidjelo se i publici. Nama pak najviše. Tada smo donijeli odluku da osnujemo bend koji traje do danas.
Jeste li zadovoljni današnjom glazbom?
Nisam, nema ništa novoga ni posebno kvalitetnoga. Nema pravog, čistog rocka. Tu su stari i već etablirani bendovi poput Majki, Hladnog piva i Psihomodo popa i tu priča staje. U takvim uvjetima najviše slušam stari dobri rock, iako zapravo slušam sve.
Postoji li nešto za čim žalite u životu, što niste ostvarili?
Možda za tim što nisam bio ustrajniji u sportu. Bio sam nogometni vratar, ali više sam volio crtati. Da sam bio ustrajniji, možda bih i napravio nekakvu sportsku karijeru, branio u Cibaliji ili možda bio izbornik. Inače jako volim nogomet i gledao sam gotovo sve utakmice Svjetskog prvenstva. Žao mi je i što je Cibalia ispala i što će igrati u 3. HNL, a ne tako davno za taj su klub, pred punim tribinama, igrala dva izbornika Hrvatske, Igor Štimac i Zlatko Dalić. Ali to je život.
Omiljeni sport?
Nogomet, a volim ponekad pogledati i ultimate fight.
Za koga navijate?
Cibaliju.
Najdraža knjiga?
“Sto godina samoće” bila mi je prava eksplozija. Poslije nje nisam ništa slično pročitao.
A film?
“Amarcord”. Gledao sam ga milijun puta.
Imate li omiljeni strip?
“Inkal”. To je nešto najbolje napisano i nacrtano, iako je strip nastao prije 30-ak godina.
Pogledajte galeriju s ovogodišnjeg Comic Cona
kako je ruzan..al da se nije navuko na masinicu izgledo bi ljepse