Šira javnost glumicu Dariju Lorenci Flatz poistovjećuje s Jadrankom Macan koju glumica utjelovljuje u hvaljenoj i gledanoj seriji Nove TV “Kumovi”, a kazališna publika u njezinom matičnom kazalištu HNK ovu prvakinju drame gledala je u brojnim predstavama, od klasičnih do modernih naslova. Na repertoaru HNK je i drama “Fafarikul” koju je prema zbirci istoimenih kratkih priča Đurđice Čilić na kazališne daske postavio Ivan Planinić i kod kritike i publike je ovaj komad izazvao pohvalne reakcije. S Darijom smo tim povodom razgovarali o predstavi, njezinom uspješnom projektu 4sobe u koji je, kako kaže, objedinila sve segmente svog života i koji raste iz dana u dan. Dotakli smo se i “Kumova” koji su jedan od najdugovječnijih televizijskih projekata čija gledanost samo raste, a Darija nam je otkrila i zašto je otvoreno i javno progovorila o nekim intimnim detaljima svog života.
Drama “Fafarikul” prema zbirci istoimenih kratkih priča Đurđice Čilić igra u vašem matičnom kazalištu i malo je drugačija, možete li je približiti našim čitateljima koji je nisu imali priliku pogledati?
Predstava “Fafarikul” drugačija je u smislu monološke forme, koja je podijeljena na četiri lica. Prvo lice, Đurđica Čilić, priča svoja sjećanja iz djetinjstva, odrastanja, dolaska u Zagreb te razne fragmente svoga života. Likove koje spominje vidimo u isto vrijeme, gdje se vrlo često taj njen prvi glas razjedinjuje u glasove njenog djetinjstva i njenih roditelja. Nju jednu utjelovljuje nas četvero glumaca na sceni - Vlasta Ramljak, Franjo Kuhar, Živko Anočić i ja. To je, rekla bih, posebnost ove predstave.
Autoricu “Fafarikula” poznajete već desetljećima, koliko vam je to pomoglo u karakterizaciji lika i koliko ste se pronašli u sjećanjima, anegdotama i pričama koje Čilić pripovijeda?
Nije mi toliko pomogla činjenica da poznajem Đurđicu, koliko to što njeno pismo i sve što ona piše doživljavam u potpunosti kao svoj tekst. Naime, u našim biografijama ima jako puno podudarnosti, od samog izbjeglištva, dolaska u Zagreb, slika, sjećanja, odrastanja, atmosfera i svega što je nas izgradilo kao ljude. To su na neki način i moja sjećanja. Tako da je ovo neka moja unutarnja priča, koju ja i inače pričam kroz razne likove, a ovdje je zapravo autobiografska priča u kojoj se ja u potpunosti nalazim.
Dosta je tu sjećanja i priča iz vremena kada je ova regija bila jedna država. Kakva su vaša sjećanja iz djetinjstva u vrijeme Jugoslavije, rekli ste jednom, ako se ne varam, da je kod nas ta nostalgija za tim vremenima bila naglo odrezana...?
Često je slična situacija kod svih ljudi koji odu iz svojih gradova. Svi mi imamo nostalgiju. I ljudi koji žive u svojim gradovima imaju nostalgiju prema nekim prošlim vremenima, prema djetinjstvu. U tom smislu, vidim da se čak i ljudi koji dođu gledati predstavu, a nisu imali sudbinu odlaska iz rodnog grada, mogu identificirati s predstavom. Osobito s tim slikama odlazaka, rastanaka, smrti. Međutim, ono što je svojstveno za ovu priču i što mene povezuje s njom i s Đurđicom, je to što vi kada odlazite iz rodnog mjesta, osjetite posebnu žal i nostalgiju prema svojemu gradu, gradu koji nakon rata ostaje trajno promijenjen. Raspad države svi dijelimo u ovim prostorima, netko osjeća taj žal, netko ne, ali sasvim je sigurno da je to jedno kompleksno pitanje za svakoga. U Hrvatskoj su ljudi na drugačiji način doživljavali raspad Jugoslavije, ali mislim da je mnogima taj žal bio zabranjen, a postojao je. Za nas koji smo odlazili iz svojih gradova, taj smo žal za raspadom države doživljavali kao odlazak, kao uništavanje. Često sam znala dobivati komentare da sam svetogrđe, da sam najveći jugonostalgičar. Ne radi se tu o jugonostalgiji, radi se o nostalgiji za bezbrižnim djetinjstvom koje smo mi koji smo nasilno napuštali svoje domove, shvatili kao razaranje. Razaranje našeg djetinjstva. To ne znači da ja žalim za državom i što ja mislim o tome nego je to potpuno nešto drugo. Ljudi su često sa strahom priznavali taj žal jer bi se to odmah okarakteriziralo kao “aha, ti žališ za Jugoslavijom”. To je potpuno neko drugo pitanje i ljudi ga na različite načine doživljavaju i boje se o tome govoriti. Na kraju, raspadale su se mnoge države, ali nisu sve ovako nasilno kao naša. Ovdje se radi o žalu što se taj rat uopće dogodio.
Vaša želja je bila da ova predstava ima terapeutski učinak. Što kaže publika, djeluje li na njih tako i koliko je današnje kazalište terapeutsko za gledatelje, ali i za glumce?
Svi segmenti umjetnosti nekada imaju svrhu zabave, koja može biti terapeutska. Nekada umjetnost ima svrhu da osvijetli problematiku, da donese razumijevanje. Umjetnost tu svakako može služiti kao putokaz, no ona ne može dubinski promijeniti stvari. Promjene su isključivo individualne i osobe, i mislim da svako društvo koje je prošlo ovakve traume i tranzicije, zahtjeva dubinski i sustavni rad pojedinca na sebi.
Kakva terapija je nužna društvu u kojem živimo u kojem smo okruženi korupcijom, umjetnom inteligencijom, ratovima...?
Tu mi kao glumci možemo puno napraviti. Svojim javnim istupima i djelovanjima ukazati koliko je to važno, koliko je važna briga o mentalnom i duhovnom zdravlju. Kao što radimo na prehrani, kao što dižemo savjest o ekologiji, tako trebamo osvijestiti da ljudi rade na sebi, da se brinu o sebi, da traže pomoć. Nakon što individualno to osvijestimo, onda se ta promjena širi na društvo, a mi glumci smo samo potpora tome.
Počelo je snimanje i pete sezone “Kumova”, i dalje se družimo s likom Jadranke Macan, možete li nam dati mali uvid u novosti u Zaglavama?
Ne mogu vam otkriti detalje, ali u svakom slučaju nastavljaju se naše obiteljske zavrzlame, svakodnevni problemi s kojima se ljudi mogu povezati i identificirati. Dolaze i neka nova lica. Zaista svi uživamo glumiti svoje likove i živjeti te obitelji. Sa svakom sezonom nam je sve veći gušt raditi.
”Kumovi” bilježe veliki uspjeh i gledanost kod publike, u čemu je tajna uspjeha ove serije, kako ste to osvojili naklonost gledatelja?
I mi sami se pitamo. Ovo je već zaista jedan televizijski fenomen. Mislim da u Hrvatskoj, do sada, nije zabilježen niti jedan televizijski projekt koji traje u tolikom broju epizoda. Ove godine ćemo snimiti 640. epizodu, tako da to je fenomen. Gledanost je i dalje rekordna i to nam je zaista jedan veliki kompliment. Gledateljima se tu nešto zaista sviđa i mi očito radimo nešto dobro. Ja uvijek ističem da je serija najprije dobro napisana i da su svi segmenti produkcijskog posla dobro obavljeni, ali mislim da je tajna baš u tim odnosima, u tim likovima, u mentalitetu koji je dobro pogođen i gdje se ljudi mogu s nama povezati i osjećati da pričamo neku njihovu priču. Mi svi imamo tu duboku potrebu da ispričamo sebe, da prepoznamo stvari koje nam se događaju, i to je baš čudesno.
Imate li zbog “Kumova” zanimljivih susreta s gledateljima, prilaze li vam na ulici, javljaju li vam se na placu?
Da, ljudi mi stalno prilaze. Kako sam aktivna na društvenim mrežama, preko raznih kanala dobivam upite i ljudi mi se javljaju. Tu ima zaista raznih susreta. Naprimjer, neki dan mi je u dućanu prišla djevojčica i zagrlila me. To mi je baš zanimljivo, da nas prate razni slojevi društva i razne generacije. Jako mi je drago da sam u svojoj karijeri doživjela taj zvjezdani moment što je prava rijetkost za Hrvatsku. Osobno mi to jako godi.
Da ste zaljubljenica u ples, šira javnost je saznala kroz vaše sudjelovanje u showu “Ples sa zvijezdama”, ali vaša ljubav prema plesu dogodila se davno, biste li se bavili plesom profesionalno da niste upisali Akademiju i kako ste otkrili svoj plesni talent?
Tako je, sasvim sigurno bih bila plesačica da nisam glumica. Još kao dijete sam išla na klasični balet i u Sarajevu sam pohađala studio Gordane Magaš. Tamo sam se iskušala i u suvremenim tehnikama plesa i u show danceu. Također, kao mala sam nastupala i u raznim televizijskim emisijama. Kada sam došla u Zagreb, nastavila sam plesati onoliko koliko su mi obaveze omogućavale. Kada je majka uspjela izaći iz ratom pogođenog Sarajeva, plan nam je bio otići u Belgiju i da tamo upišem neku akademiju, međutim, sudbina je htjela da ostanem u Zagrebu i ovdje upišem akademiju, a da mi ples ostane strast i ljubav. Evo, od moja tri sina, dva plešu. Jedan je čak i u reprezentaciji Hrvatskog sportskog plesnog saveza, a drugi pleše hip hop u 4sobe, gdje sada već ozbiljno razvijam plesne programe za žene.
GALERIJA Zvijezda serije "Kumovi" na premijeri predstave sa suprugom koju ne viđamo često
Kada se rodila ideja o 4sobe, jeste li se nadali ovakvom razvoju i što vam je najdraže kod ovog projekta?
4sobe su kruna moje karijere, i ljudske i majčinske. U taj projekt sam stvarno ugradila sve svoje profesionalno znanje, svoje strasti, hobije i obitelj, koja je onda objedinila sve segmente mog života. Projekt sam krenula graditi na prvom porodiljnom i, evo, od tridesetak polaznika danas ih u studiju imam 400, pet lokacija i 24 mlada umjetnika koji rade kod nas. Izrazito sam ponosna i naravno sve radim sa svojim suprugom, koji je i odgovoran da sve funkcionira kako spada. 4sobe su za mene više od posla, to je jedna zajednica, pokret gdje stalno nalazim nove kreativne ideje, nove oblike razvijanja posla i djelovanja u društvu.
Javno ste govorili o tome da ste imali anoreksiju, progovorili ste i o karcinomu koji vam je bio dijagnosticiran nedugo nakon trećeg poroda, jeste li to napravili kako biste osvijestili druge i je li bilo teško otvoriti se tako intimno u javnosti?
Da, to nije baš najsretnija tema za govoriti. Pričekala sam jedno vrijeme, prije svega zbog svoje djece koja su bila mala, a onda, kao javna osoba, osjećala sam to kao svoju zadaću. Da progovorim o takvim, teškim stvarima. Da ljudi koji kroz isto to prolaze vide da i javne sobe, osobe koje naizgled izgledaju sretno, nisu lišeni izazova toga tipa. Teške stvari se dešavaju svima i svi se s njima nosimo na svoj način. Vjerujem u tu moć komunikacije, inspiracije i dijeljenja.
U vašem kućanstvu blaženi ste među muškarcima. Kakva je dinamika u vašem domu, gledajući vaše društvene mreže dojma sam da ne stajete od jutra do mraka i da sve odradite s lakoćom, pa čak i onda kad zapnete u gužvi ili ne ide sve po planu imate osmijeh na licu, od kuda ta energija i optimizam?
Možda baš zbog tih, raznoraznih stvari koje sam prošla, shvaćam da to nisu problemi. Problemi su bolest, rat, ali čak i u takvim trenucima ljudi nađu razlog za sreću i optimizam. Bitno je toga se sjetiti, ali naravno, i meni s desi da pokleknem, imam i ja žute minute, ali u principu sam osoba koja je optimistična i koju puno stvari veseli.
Dolazi li ta ženska snaga i energija od žena iz vaše obitelji, vaša baka je u 95. godini vitalna, jeste od nje naslijedili tu snagu?
Da, naravno, okružuju me zaista jake žene. Tu je moja majka koja je nakon rata u 40. godini započela potpuno novi život u Belgiji. Tu je i moja baka koja je proživjela dva rata, Drugi svjetski i ovaj rat i kojoj je sve troje djece bilo okupirano u Sarajevu, evo, sada je sretna u 95. godini. Tu zaista geni igraju veliku ulogu.
Jeste li perfekcionist i ako jeste, koliko vam to pomaže, a koliko odmaže što privatno, što poslovno?
Da, jako sam veliki perfekcionist. To ima svoje prednosti u poslu, gdje ćete svaki detalj, generalno sve moći odraditi na jako visokoj razini. S druge strane, perfekcionizam će vam oduzimati životnu radost. Ne možeš leći dok sve nije spremno i gotovo. Recimo, desi mi se da se često ne mogu zaustaviti i reći “sada je dosta, nije bitno da je svaka dlaka na svome mjestu da bi ti mogla leći”. Mislim da je to čak i neka ženska bolest, jer sam čula da jako puno žena pati od tog “sindroma”.
Iza vas su brojne uspješne kazališne i filmske uloge, da možete kazališnim i filmskim redateljima prišapnuti, koje biste uloge tražili, kakve likove biste voljeli glumiti na kazališnim daskama i pred filmskim kamerama?
Likove kakve sam željela glumiti sam i dobivala. Nekako sam u prvom dijelu svoga života najviše željela glumiti teške dramske role. Imala sam puno takvog iskustva i to sam htjela kroz glumu izbaciti, s tim se identificirati i evocirati. A kada su došla neka veselija vremena, onda mi je došla neka potreba za komedijom, za veseljem, da zabavim ljude. Sada sam u fazi gdje stvarno volim sve. Puno toga sam odigrala, puno želja se ostvarilo i volim i dalje nastupati i veselim se svakoj novoj ulozi.
Ne nije drugarice. Hrvati su htjeli nezavisnu i slobodnu Hrvatsku državu. Vi jugići niste. Kaj da vam radimo. Nikaj. Vi jugujte i tugujte, a mi Hrvati se bavimo pametnijim stvarima.