Istina je, svaki dan putujem na posao iz Splita u Šibenik i natrag. I tako svaki dan, osim vikendom - govori 54-godišnji omiljeni radijski voditelj Joško Bonaći kojeg publika slabije poznaje po izgledu, ali njegov glas definitivno mu je zaštiti znak. Bonaći nas je ugostio u radijskom studiju Radio Ritam, najslušanijeg radija u Šibeniku, gdje je govorio o karijeri koja traje i preko trideset godina. Nakon osamnaest godina rada bio je prisiljen prekinuti angažman na Radio Dalmaciji i sreću potražiti negdje drugdje. Svoje mjesto pod suncem pronašao je u susjednom Šibeniku do kojeg samo u jednom smjeru prevali i više od osamdeset kilometara. - Milijun puta sam razmišljao o tome jesam li se trebao više potruditi i prihvatiti ono što je bilo nužno da bih ostao, a o tome najčešće razmišljam dok se nižu kilometri koje svakodnevno prelazim - iskreno je i bez ustručavanja priznao Joško, a osim toga pričao nam je i o svojoj svakodnevici, ljubavi prema slušateljima, odnosima s kolegama i pokojnom ocu Tončiju koji je bio novinar i urednik te se protivio Joškovoj ideji da postane novinar. Ipak, danas mu je drago što ga nije poslušao, a i nada se kako je na kraju bio ponosan na njega.
Mnogi Dalmatinci, a posebno Splićani, znaju vas kao bivšeg voditelja Radio Dalmacije, a ondje ste definitivno bili omiljeni. Nakon gotovo 18 godina napustili ste njihov eter i pridružili se šibenskom Radio Ritmu. Kako je došlo do takve odluke?
Nije bila moja odluka, ali sam očito napravio sve da se ne uklopim u nešto što mi je bilo nametnuto. Da ne budem više svoj i da ne ostanem ono što jesam, zbog čega jesam to što jesam. Nikako mi nije odgovarao koncept formatiranog radija i koliko god sam se trudio prihvatiti taj način, po meni, umjetne proizvodnje radijskog sadržaja, nisam mogao. Previše sam se nervirao, a u takvoj "tvornici zabave" ja ne mogu funkcionirati. Iako, moram priznati da koncept koji je Radio Dalmaciju promijenio iz korijena ima svojih prednosti koje sam i prihvatio, čini se da nije bilo dovoljno da ostanem. Svjestan sam da sam možda pogriješio, ali i sve da sam se uklopio u način rada koji mi ne odgovara, onda to više ne bih bio ja. Najvažnije mi je bilo da se nisam ni s kim posvađao zbog toga, niti zalupio vrata Radio Dalmacije koju sam stvarao s kolegicama i kolegama.
Tri godine radite na Radio Ritmu, a što znači da svaki dan osim vikendima putujete iz rodnog Splita u Šibenik. Koliko je teško i iscrpno svaki dan toliko dugo putovati na posao?
Čovjeku se ponekad ne ide niti do dućana, a kamoli na posao do kojeg trebam prijeći 84 kilometra u jednom smjeru za nekih sat i deset minuta. Iza mene je oko 140 tisuća kilometara u ove tri godine i suočavanja sa svakakvim vozačima i situacijama u kojima ponekad mislim da ću izgubiti glavu. Često me ljudi pitaju kako ti se da, kako možeš voziti toliko, pa u eter...? Drugi, pak, konstatiraju kako ljudi u svijetu putuju i više, pa bi to kao trebalo biti normalno... Navikao sam se, pomirio s činjenicom da moram, ali iskreno, teško je i iscrpno, baš kao što ste rekli.
Koje emisije vodite na Radio Ritmu?
Ne vodim emisije, već radim u dnevnom programu i jednom u jutarnjem. Sadržaj kreiram onako kako sam ga kreirao ranije pa je svako uključivanje u eter mala emisija za sebe. Nastojim prije svega zabaviti slušatelje, nasmijati ih i naravno informirati pa mi je najdraži dio posla povratna informacija slušatelja. A ona je do sada uvijek bila pozitivna, što me motivira da budem još bolji.
Zar nije bio neki bliži radio?
Naravno da jest, ali očito nitko nije shvatio da me može uvrstiti u svoj tim. Imao bih što kazati na tu temu, ali ne bih želio javno komentirati tko sve radi i kako radi na postajama koje su mi puno bliže. Tako da možda i bolje da je ovako kako je. Jedini najbliži i koji mi svojim konceptom odgovara (čitajte sloboda, potpuna sloboda u kreativnosti) ujedno najslušaniji regionalni radio je Radio Ritam u Šibeniku.
Kako ste donijeli odluku da ćete svaki dan putovati u drugi grad?
Pa morao sam. Prihvatio sam uvjete za posao na Ritmu i to je to. Razmišljao sam i o drugim opcijama, poput brojnih kolega otići u Zagreb. Ali bez Dalmacije, koliko god to zvučalo kao klišej, stvarno ne mogu. I zato je Šibenik bio jedini mogući izbor, tim više što sam došao u sredinu, kako ja to volim reći, pitomih ljudi, koji me poznaju, koji još uvijek čuvaju onu izvornu Dalmaciju u sebi. Kad te Šibenik prihvati, onda nema straha za tebe. Njima ne trebaju "glumci" niti ih žele. Oni žele "čov'ka" koji će im se s omiljenog radija obratiti kao najbliži prijatelj, a takav sam sa slušateljima bio cijeli život. Meni to paše, a i sad već počinjem pomalo "jesti" ono šibensko slovo I, pa mi se često dogodi da mi "pobjegne i u eteru".
Vi mora da stvarno volite svoj posao...
Da! I ne samo radio, nego i televiziju na kojoj sam počeo svoj, evo sad već više od 30 godina dugi put u elektronskim medijima. Sve sam prošao. Ispred i iza mikrofona, kao i ispred i iza kamere. S ovim iskustvom i znanjem što i kako treba "ići u eter", sve češće se nerviram kako ga rade neke kolege. Bez duše! Samo da odrade. Da samo znate koliko puta vičem na njih dok se vozim na posao i natrag? Previše se dopušta u eteru radija, što svakog slušatelja tjera da prebaci na drugu postaju. Sjetim se jedne rečenice koju je pokojni Vinko Coce rekao: "Prođe moda, dok izgovori". Tamo gdje bih možda mogao biti, a nisam, tu je odavno prošla moda, a opet neki pokušavaju biti ono što nisu, a misle da jesu. No, slušatelji najbolje znaju.
Vaši obožavatelji i slušatelji radija javno su se pobunili što ste otišli s prijašnjeg radija. Kako ste reagirali na toliku podršku?
Samo su mi potvrdili da radim dobro to što radim i da me žele natrag. I nego što će mi biti nego drago? To vam je kao na izborima. Narod želi svog kandidata, ali stranka koja je trenutno na vlasti je jača pa sa svojim kandidatima pobjeđuje. I onda se ljudi priviknu. Više se ne bune. A koga nema, bez njega se može. Tako da sam svoje izbore dobio u "drugoj" izbornoj jedinici - Šibensko-kninskoj županiji i ponudio program koji su željeli.
Zaustavljaju li vas danas slušatelji u prolazu na ulicama?
Pa nema me baš po ulicama, ni Splita ni Šibenika, ali svakako kad bilo gdje progovorim, pitaju me: "Ma jesi li ti oni, oni s radija?". I tako krene ćakula...
Opišite nam kako izgleda jedan vaš radni dan... U koliko sati se zapravo budite za posao?
Imam četiri dnevne smjene tjedno, od 10:15 do 15:15 sati. Ustajem u 07:15 sati. U 07:20 kuham kavu, prelistavam portale i informiram se o mogućim temama za taj dan. Krećem iz Splita oko 8:30 sati, u Kaštelima stajem po dvije hrenovke u tijestu sa sezamom pa dalje put Krešimirovog grada. Psovanje na poneki sadržaj dok preslušavam radijske postaje, psovanje na neodgovorne vozače i malo-pomalo eto me na Ritmu. Utorak je najgori zato što ustajem u četiri ujutro. Moj radni dan možete poslušati u navedenim terminima. Ritam se sluša svugdje u svijetu.
VEZANI ČLANCI:
Vaš pokojni otac Tonči bio je novinar i urednik. Jeste li od njega naslijedili talent za komunikaciju?
On je zaslužan jedino što me napravio, a da kruška ne pada daleko od stabla, s tim bih se složio. Uvijek se protivio mojoj odluci da se bavim ovim poslom, toliko da sam gotovo odustao. Neki kolege koji su bili pod njegovom palicom, a danas su jedni od najboljih novinara, znaju da nije bilo lako s njim, a pogotovo kad si mu sin. Srećom, nisam ga poslušao, a on je za života, vjerujem, bio sve ponosniji i ponosniji, barem se nadam.
Jeste li još negdje radili osim na radiju?
Mediji su za mene bili izazov još od srednje škole. Po zanimanju sam suradnik u sredstvima javnog informiranja pa tako "surađujem" već više od 30 godina. Počeo sam koncem 80-ih na prvoj gradskoj Televiziji Marjan. Nakon toga godinu dana početkom 90-ih na Radio Braču. Kroz godine radio sam više-manje na svim lokalnim televizijama koje su se osnivale u Splitu, do onih s nacionalnim odašiljačima, HRT-a, Nove TV i RTL-a. Radio sam na jednom projektu za HRT, zvao se "Krugovi", kad sam s prometnom policijom pratio tko je najbrži na Dalmatini, tko je vikend promil rekorder. Goran Milić, uzor i faca, bio je urednik. Na Novoj TV sam radio za "IN magazin". Gotovo sve što sam snimao za Radio Dalmaciju, pokrio bih slikom i eto dvije-tri priče tjedno iz Dalmacije. Sve dok me tadašnji urednik Nove TV Siniša Svilan nije poslao da odem sa snimateljem čekati trenutak kad će Željko Kerum i njegova supruga Fani izaći s jahte. Nažalost, nije Svilan razumio da se to u Splitu ne radi. Odbio sam pa su mi otkazali suradnju. Na RTL-u mi je bilo baš zabavno. Pisao sam scenarije i glumio u skrivenoj kameri (Žuta minuta), a kad smo kod RTL-a, moram se pohvaliti da sam imao čak tri uloge u seriji "Ruža vjetrova". Ona doktora mi se najviše svidjela. I opet bih glumio u seriji ili filmu da me pozovu. Uza sve navedeno, često sam angažiran kao voditelj različitih manifestacija. Doduše nešto rjeđe otkad sam "postao Šibenčanin".
Tko vam je najveća podrška i oslonac u životu?
Najveća su mi podrška slušatelji, a i podrška i oslonac su svakako svi oni kojima otvoreno mogu reći kako se osjećam.
Što sebi priželjkujete u budućnosti?
Prije svega zdravlje! A onda i želju da me nikad ne zasiti voljeti ovaj posao. A onda bih sebi poželio... Hajdemo ovako, jednostavnije je. Da sam sretan!
VIDEO: Supruga Davora Gopca je balerina, skinula se u haltere u njegovu spotu: Zajedno su više od 30 godina
