Dokumentarno-igrani film “Doba uskoka” autora i redatelja Božidara Domagoja Burića ovog je tjedna stigao u hrvatska kina, a nakon toga na HRT-u ćemo iduće godine gledati i seriju koja prikazuje najzanimljivije detalje iz tzv. uskočkog perioda povijesti grada Senja (16. i početak 17. stoljeća). Uskoci su, formalno govoreći, bili pogranična vojna postrojba u službi Habsburške Monarhije, zadužena za obranu granica Carstva prema Osmanlijama. No, u stvarnosti oni su bili puno više od toga: neustrašivi ratnici i svojeglavi gusari koji su zadavali puno muke tadašnjim europskim velesilama, Osmanskom Carstvu, Mletačkoj Republici pa i samim svojim nominalnim gospodarima Habsburzima. Božidar Domagoj Burić je, nakon dokumentaraca “Hrvatski kraljevi” i “Republika”, za HRT napravio i prvi dokumentarno-igrani film u kojem glume Amar Bukvić, Milan Pleština, Dušan Bućan, Dragan Despot, Krešimir Mikić i drugi.
Kako ste došli na ideju za serijal “Doba uskoka”?
Ideju mi je – u trenucima dok sam završavao serijal „Republika“ – dao prijatelj koji je podrijetlom Senjanin. Odmah mi se svidio njegov prijedlog.
Seriju ste pripremali četiri godine. Kako su tekle pripreme?
Sama priprema – istraživanje, pisanje scenarija, traženje lokacija, izrada knjige snimanja itd. – trajala je nešto više od godinu dana. Potom su slijedila snimanja koja su – u razmacima od po nekoliko mjeseci između svakog snimanja – trajala nešto više od godinu i pol. Postprodukcija je trajala otprilike godinu dana. Ovo je vjerojatno najsloženiji projekt na kojem sam radio dosad, no s obzirom na goleme produkcijske zahtjeve, sve je prošlo prilično glatko, najviše zahvaljujući fenomenalnoj producentici Mariji Kosor.
Serija je dokumentarno-igrana, a u njoj govore eminentni svjetski povjesničari sa sveučilišta Oxford, Cambridge i Sorbonne. Što su vam oni otkrili?
Iznenadio sam se koliko su neka od vodećih imena europske i svjetske historiografije dobro upoznata s temom uskoka. Pa iako sam već tijekom prvih istraživanja literature shvatio da tema uskočkog Senja u 16. i 17. stoljeću nadilazi lokalno značenje, upućenost europskih istraživača u tu temu pokazala mi je da je uistinu tako. Posebno me je oduševila Wendy Bracewell, izvrsna povjesničarka i sveučilišna profesorica, koja je još devedesetih godina prošlog stoljeća napisala iznimno vrijednu sintezu povijesti uskočkog Senja. Imao sam sreću što je pristala surađivati na našem projektu te je u filmu i seriji najzastupljenija stručna sugovornica.
Kako je izgledalo snimanje s legendarnim Mustafom Nadarevićem? Koji je najbolji savjet koji vam je dao?
Ovo je odlično pitanje. Razlika između pirata i gusara je golema. Pirati su, naime, bili samostalni – nazovimo ih tako – poduzetnici, koji su sve svoje akcije poduzimali po vlastitom nahođenju i za svoje postupke nisu odgovarali nikome, odnosno ni od koga nisu tražili dopuštenje za njih. Gusari su, s druge strane, također poduzimali prepade i pljačkaške akcije, ali su, za razliku od pirata, bili državno sponzorirani, uvijek su radili u interesu nekog vladara. U slučaju uskoka, njihov je sponzor bila Habsburška Monarhija.Ukratko, gusari, odnosno u ovom našem slučaju senjski uskoci, zapravo su bili legalni kriminalci.
Koje su najzanimljivije činjenice koje ste saznali snimajući ovaj projekt?
Najzanimljiviji dijelovi uskočke povijesti su, naravno, oni koji se tiču njihove ratne taktike. Bili su nevjerojatno vješti i prepredeni gerilci, a naziv, „uskoci“ savršeno je opisivao njihov brzopotezni, „uskakajući“ način ratovanja. Jednako su zanimljive i njihove metode stvaranja savezništava na teritoriju njihovih arhineprijatelja, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, koje su bile, najblaže rečeno, egzotične. Ovdje nemamo dovoljno prostora za to podrobnije objasniti, stoga preporučujem da se pogleda film, a nakon njega i serija.
Na projektu ima i najmodernije računale grafike, a radili su ga ljudi koji su radili i na filmovima poput “Gospodara prstenova”?
Vizualni efekti u ovom filmu i seriji najsloženiji su, koliko mi je poznato, u povijesti hrvatske filmske i televizijske proizvodnje. Računalnu grafiku radili su ne samo hrvatski nego i mnogi inozemni kompjutorski umjetnici, poput Daniela Bayone, čovjeka koji je kompjutorski kreirao vilenjački Rivendell u „Gospodaru prstenova“. A cijelim tim golemim poslom rukovodio je naš VFX mag Kristijan Mršić. No, moram reći da je jednako zahtjevan bio i posao kostimografije, scenografije, maske. I svi su ti segmenti odrađeni na svjetskom nivou jer su ih radili vrhunski profesionalci.
Gdje se sve snimalo? Zanimljivo je da je dio sniman i u studiju HRT-a, gdje je bila velika replika galije?
Kako je Senj teško oštećen u bombardiranjima za Drugoga svjetskog rata, izgubio je gotovo sve od svog izgleda iz uskočkog doba. Pa iako smo dosta scena uspjeli snimiti i u Senju ili u njegovu akvatoriju, uglavnom smo se morali snalaziti sa zamjenskim lokacijama, poput Stona, Grobnika, Brača, Krka, Rubnika ili okolice Trilja. A puno toga je snimljeno i u našem studiju na Prisavlju, prije svega spomenuta replika mletačke ratne galije u prirodnoj veličini. To je bilo jedno od najsloženijih snimanja na kojima sam radio. No, kad spominjemo Prisavlje i Zagreb, snimali smo čak i na HRT-ovu parkiralištu, gdje smo sagradili dio drvenog mola i za njega vezali tri replike uskočkih bracera, brzih brodica kojima su izvodili pomorske prepade. Jednu smo scenu snimili čak i na zagrebačkom Jakuševcu.
Možete li usporediti ovaj projekt s prethodnima, “Republikom” i “Hrvatskim kraljevima”? Ako se ne varam, u ovom filmu ima puno više duhovitih scena premda ima i više nasilja?
Ovaj je projekt – a poglavito dugometražni film – u puno većoj mjeri igran nego što su to bili „Kraljevi“ ili „Republika“. Ima puno više dijaloga i monologa, ali i puno više dramatizacije. Duhovite scene u filmu nisu toliko odraz neke moje duhovitosti, nego puno više duhovitosti samih uskoka i njihovih legendarnih, ponekad urnebesnih ratnih prijevara i kojekakvih varki. Neki povijesni događaji koje ovaj film i serija prikazuju, a koji su se upravo takvima dogodili, sami su po sebi duhoviti, nisam se morao previše truditi nasmijati gledatelja. Što se tiče nasilja, nema ga ništa više nego u „Kraljevima“ ili „Republici“. To su bila nasilna vremena, a s obzirom na to da sam profesor povijesti po struci, volim povijest prikazivati autentično, onakvom kakva je doista bila.
Vi ste, kao i na prethodnim projektima, i autor glazbe? Kako je nastala glazba za “Doba uskoka”, što vam je bila inspiracija?.
Moj prijatelj Srđan Sekulović Skansi i ja autori smo glazbe. Već puna dva desetljeća djelujemo pod imenom „Mystic Barbarism“, a najuža specijalizacija su nam upravo soundtrackovi iako smo se bavili i drukčijim žanrovima glazbe. U slučaju „Doba uskoka“ odlučili smo se za kombinaciju modernog zvuka i širokih orkestracija. Pritom smo imali sreću dobiti HRT-ov gudački orkestar koji je odsvirao sve orkestralne dijelove. Sve ostalo smo odsvirali Srđan i ja. Uživamo raditi zajedno, već se i telepatski razumijemo, ne moramo previše objašnjavati jedan drugome što želimo.
Imate li već u planu i druge projekte nakon ovog?
Već je odobrena inicijalna faza igrano-dokumentarne serije o caru Dioklecijanu. Scenarij o životu, po mom mišljenju, jednog od najvažnijih vladara u povijesti Europe, napisao sam prije više od godinu i pol dana, a početak produkcije ovisi o mikroorganizmu koji se zove koronavirus.
VIDEO: Vinko Ćemeraš bio je gost Večernjakove desetke
Ti danas imaju Rvacku