Prošli vikend održan 2. Thrill Blues Festival u Trilju pred oko 5000 ljudi potvrdio je zašto nam u vrijeme Ultre u Splitu i sličnih masovki trebaju baš ovakvi, “obiteljski”, intimniji festivali, koji na novim lokacijama nude nove sadržaje. I dovode turiste iz okolice i, dakako, glazbenike iz čitavog svijeta. A u vrijeme nogometne ludnice – na videoekranima gledao se i prijenos utakmice Hrvatska – Rusija – bilo je lijepo znati da pronalazak stele iz 1. stoljeća svjedoči, a FIFA potvrđuje, kako je upravo u Tiluriumu, rimskom naselju iznad Trilja, pronađen najstariji dokaz (lopta) da se nogomet kraj Cetine igrao prije dvije tisuće godina.
Oduševili James & Black
Tko je prošle godine, kad je glavni gost festivala bio Eric Sardinas, mogao pretpostaviti da će 4-5 tisuća ljudi pohoditi novi festival u gradiću na tri rijeke pa kad vas domaćini provedu živopisnim lokacijama starih mlinova, povijesnih starorimskih nalazišta, starih mostova, Muzeja triljskog kraja, uzgajališta pastrva i restorana, shvatite da je istinita izjava Jaya Sielemana – dugogodišnjeg predsjednika američke krovne udruge Blues Foundation – da se blues izgleda mora događati kraj rijeke. Pored Cetine, u parku gdje se održava festival – blues u parku, rekao bi Točak sa Smakom – kušali su se lokalni gastronomski specijaliteti od žaba, besplatni za publiku i goste festivala, ribe, peke, uštipci, pršuti i sirevi, te sjajni lokalni marketinški izum, “Frogs to go”. S dvadesetak deka friganih žaba u kartonskoj omotnici, ekvivalentu britanskog fish & chipsa, dobio sam odgovor na pitanje zašto kod nas na svakom koraku ima bureka i ćevapa, a nema lokalnih specijaliteta?
Glazbena ponuda je, barem meni, donijela neka iznenađenja. Vlatko Stefanovski bio je zvijezda večeri zbog koje je došlo najviše publike. Znam ga napamet, ali je njegov set prilagođen blues priči, osim sjajnog “makedonskog bluesa” doveo i do pirotehničkih obrada “Red House”, “Voodoo Chiled” i “Country”, koje od njega uživo nisam čuo od vremena nastupa Leba i soli u Kulušiću. Lokalni Ozon profesionalno su usviran cover-bend koji praši poput američkih ekvivalenata, dok je iskusnog usnog harmonikaša Tomislava Golubana zapalo da nastupi pred prijenos utakmice.
No, najbolje se dogodilo nakon svirke Stefanovskog; trio Fire Rats – s gitaristom Yogijem Lonichem, basistom Borisom Hrepićem Hrepom na vokalima i Leom Anđelkovićem na bubnjevima – u svom prvom javnom nastupu izveo je fenomenalan punky-garage-blues set oko 2 ujutro – na tragu iskričavosti Jona Spencera ili Jacka Whitea – koji je za mene razinom sviračke ekspertize i emocionalnog pražnjenja na bini bio događaj večeri. Sjajna obrada Hrepine “The Thrill Isn’t Gone” (“Treperim i dalje”), pa zamjena instrumenata između Yogija i Lea u završnoj “Pride and Joy”, te dubinsko poznavanje materije i “osjećaj za feeling” kod Fire Rats pokazalo je uzbudljivost koju trebaju ponovno koristiti što prije.
Nakon njih, James & Black, teksaški duo klavijaturista Brucea Jamesa i tamnopute pjevačice Belle Black s briljantnim pratećim sastavom bio je besprijekoran svirački izlog soula i bluesa, u kojem su vas šokantno precizna svirka, izgrađeni aranžmani i dvoglasje povremeno tjerali da se zapitate gledate li Grace Jones ili Bryana Ferryja?
Idila uz Cetinu
Pribrojimo li svemu i radionicu “Blues at School” na kojoj je dan ranije uz Hrepino predavanje – inače je umjetnički ravnatelj i vođa festivala – pedesetak djece slušalo priču o bluesu i izložbu slika “Blues Art” posvećenu pionirima bluesa, edukativni dio priče stao je uz bok glazbene ponude i uvjerljivog ukupnog festivalskog ambijenta, završenog u pet sati ujutro jam-sessionom u VIP sekciji iza pozornice.
Prije nekoliko godina namjerno sam umjesto izravnim jutarnjim avionom iz Berlina u Zagreb putovao kasnim popodnevnim iz Berlina u Split. Ne samo da sam čitav taj dan proveo u Berlinu nego mi je tri sata stanke u Kaštelima do noćnog leta za Zagreb ostavilo vremena da pobjegnem u Trogir na riblju večeru, a, moramo priznati, nakon Berlina bolje je sletjeti na more kraj Trogira nego u asfaltirani i vrući Zagreb. Slično mi se dogodilo i sad, kad sam iz Pariza s koncerta Jacka Whitea pobjegao u Trilj na 2. Thrill Blues Festival sa Stefanovskim, Yogijem Lonichem i ostalima. I u idili Cetine kontemplirao o tome kako se domaći gradovi i metropole – ma koliko mi maštali da je tako – nikako ne mogu mjeriti s ozbiljnim svjetskim prijestolnicama, ali ruralna idila itekako može.
Dapače, pred par godina pobjegao sam s prijateljima izravno s pariškog aerodroma brzim vlakom u Provansu i proveo ondje 5-6 dana, a moram priznati da i s tim iskustvom ne vidim manjkavosti dva dana Thrill Blues Festivala na lokacijama Trilja, koji nude ozbiljno gastro-enološko-glazbeno uživanje namjernicima u dane i noći festivala. Najkraće rečeno – domaće, a svjetski.tekstove i glazbu.
