Da nismo tu gdje jesmo, a da smo tamo gdje nismo – barem što se tiče popularnosti (dobre) rock-glazbe i glazbene popularnosti – albumi poput “May”, prvijenca projekta Kensington Lima, bili bi normalni, očekivani i široko prihvaćeni dio domaće srednje struje. Međutim, kako, izgleda, živimo u duhovnoj zabiti u kojoj ljudima i dandanas treba govoriti o značenju, ulozi i utjecaju Beatlesa, a i mnogih drugih, projekti poput ovog Kensingtona Lime osuđeni su na poznatu šprancu da o njima govorimo kao o proizvodima neke zamagljene “alternativne scene”. A nema tu nikakvih “alternativnih činjenica” i, iskreno, ne znam što bi to trebalo biti alternativno u glazbi koja bi mogla doći do uha i prosječnog potrošača, i to bez imalo napora.
Josip Radić ključni lik
Jer, Kensington Lima, projekt Josipa Radića i kolega suradnika, još je jedan neobično dobar, ali jasan dokaz talentiranih domaćih muzičara koji su kroz brojne izlete i projekte odavno potvrdili svoju muzikalnost, načitanost o povijesnim uspjesima svjetske rock-scene, zaluđenost njome i vrhunsku sviračku spremu koju su do sada demonstrirali već nekoliko puta.
Konkretno, Josip Radić kao basist grupe Buđenje, glavna osoba koja stoji iza sjajnog albuma podjednako “alternativne postave kodnog imena Valentino Bošković, dio Riverpoola – Beatles Revival Banda koji je lani u Vatroslavu Lisinskom odradio svjetski relevantnu posvetu 50. godišnjici objavljivanja albuma “Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band” – iza sebe ima puno uspješnih, ali i uhu ugodnih suradnji. No, kako je domaće tržište sklono honorirati banalne pizdarije, a zanemariti istinske glazbene pothvate, Radić se i ovom prilikom u obraćanju zainteresiranoj javnosti odlučio na skromnost, vlastito CD izdanje Kensingtona Lime (ako ga ne kupite ili ukradete, posjetite ga na bandcampu, Deezeru ili Spotifyu i poslušajte) i istinskim poznavateljima i ljubiteljima povijesti pop i rock-glazbe ponudio majstorski album koji bi smjesta ganuo i britanske novinare Guardiana, magazina Mojo ili Uncuta.
Jer, sve ono što su mnogi, od Oasis do Fleet Foxes, Flaming Lips i nadalje, godinama radili sa zaostavštinom glazbe koja im je “prouzročila” kreativni život, napravio je sada i Josip Radić sa suradnicima. Toliko je dobar album “May”, narastao kao Radićevo “istjerivanje đavola” Beatlesa i sve glazbe koju je tijekom godina skupljao u sebi, a sada autorski “izbacio” u takvom opsegu da možemo zaključiti kako je “novi tradicionalizam” (i to svjetski) dobio još jednu važnu kariku.
Dapače, “May” je nakon ranijih albuma Pips Chips & Videoclips kojima su se referirali na neke usporedive izvore inspiracije ponajbolje domaće izdanje sličnog tipa, što je možda najprimjerenija usporedba kojom publika može shvatiti o kakvoj se glazbi radi. Jer, vratimo li se na početak priče o utjecajima koji su tijekom 50-ak godina popkulturne odiseje postali svačije vlasništvo, ovakvu glazbu su Beatlesi i njihovi sljedbenici od Queen i Electric Light Orchestra do mnogih drugih britpop imena, svirali “pod normalno”, pa je stoga šteta sad Kensingtona Limu stavljati u pretinac “alternative”.
Dakako, ima tu među 12 pjesama i te kako sofisticiranih poteza, aranžmanskih i sviračkih detalja koji otkrivaju potpis istinskog poznavatelja, ali “većinski” radi se o glazbi, melodijama i “stavu” u kojima šira publika može instinktivno uživati i bez iscrpnog poznavanja povijesti rock-umjetnosti. Još jednostavnije, na sličan način kako se Paul McCartney godinama, pa i na zadnjem albumu “Egypt Station”, bavi protokom prošlosti, tako i Josip Radić stvara glazbu koju bi sam McCartney, da je čuje, smjesta prepoznao kao istovrsnu odu zajedničkoj rock-povijesti.
Široko društvo glazbenika
Problem je samo u tome što ovakva glazba zaslužuje kod nas mnogo veću medijsku zastupljenost i razglašenost, pa stoga nisu čudni napori domaćih rock-kritičara koji bi željeli da ovakve stvari dopru do što većeg broja publike. Što je najbolje, i toj publici koja svijećom po mraku traži visokoenergetske proizvode bilo bi bolje. Ili, kako piše u press-materijalu, s namjerom da objasni očito: “Različiti stilski rukavci i pritoci rock’n’rolla, americane, akustičnog folka i elektronsko-ambijentalnih zvukova objedinjeni su u jedinstveni žanr pod nazivom ‘cassette pop’ koji slušatelja vraća u vrijeme kazeta, fiksnih telefona i mlinaca za kavu.”
Na albumu “May” sudjelovalo je široko društvo glazbenika: Mark Mrakovčić, Branko Dragičević, Jere Šešelja, Danijel Kadijević, Luka Norac, Lovorka Sršen, Vedran Baotić, Vedran Križan, Davor Capković, Aljoša Šerić, Darko Bakić, Danijel Benko, Hrvoje Prskalo, Olja Dešić, Marko Jurić i Neno Belan, dok je za vizualni identitet zaslužan Darko Kujundžić. Svi oni, ali ponajprije Josip Radić kao “većinski vlasnik” i autor pjesama, napravili su album kojim mogu biti ponosni, a mi ga slušati i uživati do besvijesti. A to danas nije malo.
