Prvi javni pjevački nastup Dunja Knebl odradila je sa samo devet godina i to u Ujedinjenim narodima u New Yorku, ali tom pozivu u potpunosti se posvetila tek sa 47 godina kada je u zagrebačkom KIC-u publici predstavila uglavnom nepoznate međimurske pjesme koje je obradila na temelju notnih zapisa iz knjige Florijana Andrašeca “Pučke popijevke iz Međimurja”.
Raspjevana obitelj
– Da mi je netko rekao što će se zbivati od moje 47. godine nadalje - ne bih povjerovala – priča 66-godišnja glazbenica i profesorica ruskog i engleskog jezika. Ali nisu samo događaji nakon Dunjine 47. godine iznenađujući; i njezino djetinjstvo i mladost vrve zanimljivostima koje su uvijek bile isprepletene s glazbom. Jednu smo već spomenuli:
– Kad sam pjevala u Ujedinjenim narodima, nisam baš bila svjesna važnosti tog događaja i nisam imala nikakvu tremu. U to vrijeme živjela sam s roditeljima i sestrom u SAD-u. Voljela sam pjevati i uvijek sam pjevala kad bi se kod roditelja okupilo društvo pa je netko došao na ideju da u UN-u predstavljam jugoslavensko veleposlanstvo – prisjeća se Dunja. Najljepše uspomene na djetinjstvo su joj one vezane uz pjesmu i druženje.
– Moja mama imala je tri brata i tri sestre i svi su odlično pjevali, a neki su i svirali: harmoniku, gitaru, kontrabas, violinu. Nisu uvijek svi bili na broju, no pjevalo se uvijek i to satima – priča glazbenica. Osim u Americi, s roditeljima je živjela u Indoneziji, a kasnije i u Rusiji.
Dvanaest godina u Moskvi
– U Americi me oduševio pjevač tradicionalnih američkih narodnih pjesama Burl Ives. Kada sam se kao srednjoškolka vratila u Zagreb, i dalje sam voljela pjesme na engleskom jeziku, naročito one koje je izvodila Joan Baez na početku karijere – govori glazbenica. Kasnije je zavoljela i ruske narodne pjesme zbog kojih je i odlučila studirati ruski jezik koji je usavršila tijekom 12 godina boravka u Moskvi. Nakon što je cijelog života pjevala narodne pjesme iz raznih zemalja, začudila se kada je u knjizi pjesama Florijana Andrašeca pronašla brojne narodne pjesme koje nikad nije čula.
– Ostala sam nemalo iznenađena. Nisam znala baš ni jednu jedinu pjesmu. Bilo me je sram što je tako: pjevala sam narodne pjesme iz raznih zemalja, a tu je bila knjiga s narodnim pjesmama iz moje zemlje koje nikad nisam čula niti sam znala da uopće postoje. Naučila sam nekoliko pjesama i pjevala ih samo prijateljima kojima se to svidjelo i kasnije su me ohrabrili da ih otpjevam i širem krugu ljudi - priča Dunja.
Najvažnije godine
1963.
Živjela sam u Indoneziji, gdje je sve drukčije u odnosu na uobičajena poimanja nas Europljana. Shvatila sam koliko je život relativna stvar, ali i jako dragocjena. Boravak u drugim zemljama proširio je moje horizonte i način gledanja na život općenito. Nagledala sam se bijede, ali i radosnih trenutaka. Glazba je svima zajednička i uvijek je važan dio života i kulture svakog naroda.
1973.
Rođena je moja kći Irina. Sve je drukčije kad postaneš roditelj. Na prvom Ethnoambient live albumu snimljenom 1995. godine upravo sam s Irinom otpjevala meni najdražu pjesmu “Dej mi Bože oči sokolove”.
1993.
Počela sam pjevati za širi krug gledatelja – time je započeo moj put druženja sa starim, zaboravljenim i slabo poznatim hrvatskim tradicijskim pjesmama; prvi takav koncert održan je u KIC-u 16. travnja.
2013.
Pjevam punih 20 godina i napokon imam bend s kojim sam već ove godine nastupila na dvama međunarodnim festivalima - na EBU festivalu u Varni (Bugarska) i Ethnoambient festivalu u Solinu. Zovemo se Kololira, prema instrumentu neobičnog zvuka. U Hrvatskoj se nije svirala; barem nema o tome tragova. No fantastično zvuči u aranžmanima koje smo napravili za stare nepoznate pjesme, pretežito iz Međimurja. Kad ih je čula moja prijateljica Antonia, rekla je da je naziv Kololira savršen za bend koji radi takvu glazbu.
