Rock and roll je glazba nastala iz bunta, na temeljima bluesa rođena je kao glazbena revolucija. I kao sve što u sebi nosi tu podlogu bunta, bijesa i organske potrebe da se pregazi sve ono što je bilo prije, rock and roll je nastao kao glazba mladih. Glazba za mlade. A onda su Rolling Stonesi počeli trajati. U jednoj od svojih postaja slavljeničke turneje, koju su nazvali jednostavno „Sixty“, jer bend obilježava 60 godina postojanja, svirali su u petak u Beču, na Ernst Happel stadionu. Trebalo bi sada čitav jedan esej posvetiti publici koja se okupila na tom koncertu, ali možda je dovoljno reći da nisu sve bili “starci“, ali da je među starcima bilo i onih koji su na stadion došli uz pomoć hodalice, kao i onih koji su se samo uz pomoć članova obitelji uspjeli popeti na tribine. Ali u ekipi na pozornici doista nema ništa staračkog.
Postoje tek neke brojke koje im bilježe tijek vremena. Rolling Stonesi i nakon 60 godina postojanja nude spektakl kojem je gotovo nemoguće naći manu, a ova slavljenička turneja može se nazvati i turnejom najvećih hitova grupe, oštro pročišćene liste, jer velikih je hitova toliko da bi koncert mogao trajati dvostruko duže od dva sata. Ta dva, ludo energična, sata najbolji su mogući dokaz da oni na toj sceni nipošto nisu zbog love i slave, već su njihovi koncerti najbolji dokaz što znači biti pošten prema svojoj publici. Početak svirke je obilježila posveta Charlieju Wattsu, legendarnom bubnjaru grupe, nakon koje bend stupa na scenu, a već na prvoj pjesmi “Street Fighting Man“ bilo je jasno da su i dalje u nevjerojatnoj sviračkoj kondiciji, dok je Micka Jaggera, zapravo zapanjujuće slušati. Ne samo zbog glasa (bogami i tijela), već i zbog obične zdravstvene činjenice da je prije deset dana prebolio koronu, koja ga nije spriječila da baš sve otpjeva kao uvijek, i isto tako odsvira sve svoje dionice na usnoj harmonici. Oni koji poznaju glazbu Stonesa znaju da se upravo na te dionice nadovezuju neki od zahtjevnijih pjevačkih zadataka, i zaista je zapanjujuće slušati točne i energične tonove otpjevane nakon bolesti koja prvenstveno ugrožava kapacitet pluća. A treba se pri tome sjetiti da će Jagger 26. srpnja proslaviti 79. rođendan.
Tako su, u općoj euforiji koja je vladala koncertom, da su legendarne „Miss You“ i “Sympathy for The Devil“ odsvirane i otpjevane žešće nego li na nekoliko posljednjih turneja, baš kao što je i “Wild Horses”, predivna balada koju su na set listu koncerta uvrstili glasovi posjetitelja, bila emotivnija nego ikada prije. Dečkima je i dalje jako važno da su na sceni – i to su publici jasno dali do znanja. Jedina novija stvar na koncertu bila je pjesma “Living in a Ghost Town”, napisana u koroni i posvećena svim strahovima s kojima smo se tada borili. I možda više od svih tjelesnih, sviračkih i glasovnih čuda koje Stonesi i sada priređuju publici, baš je ta pjesma - koju smo prvi puta čuli uživo – dokaz autorske i izvođačke veličine. Ta nova pjesma, snažno usidrena u bluesu (delte Mississippija) te izvedena „do zadnje kapi znoja“ doista zvuči kao da potiče s „Exile on Main St.“, albuma iz 1972. godine, najmoćnije zbirke pjesama koje je ova grupa stavila na jednu ploču. Kako im uspjeva sve to?
Dovoljno je čuti Keitha Richardsa, koji je prije nego što je otpjevao pjesmu „Happy“ (nakon “Slipping Away”) zahvalio ljudima koji su stadion ispunili do pucanja i jednostavno rekao: „Ovo je ono što mi radimo“. Grupa je bis započela s “You Can't Always Get What You Want“ koju je s njima pjevao i dječji zbor iz Ukrajine. I nije to bilo politikantstvo niti hvatanje bodova za empatiju, već jasno upozorenje na zlo koje prijeti i nada da nitko, pa ni Putin, ne može dobiti što poželi na račun drugih. Sve je završilo uz “(I Can't Get No) Satisfaction” i veliki natpis „Hvala“ na njemačkoj jeziku, kojim je bend još jednom pokazao da im i nakon 60 godina nipošto nije svejedno. I da, treba reći još dvije stvari: “Paint It Black“ je najbolja rock pjesma ikada napisana za izvođenje uživo, jer kada se taj bas i bubanj zakotrljaju preko čovjeka, čini se da ostavljaju trag u njegovog genomu. I Mick Jagger je jedini muškarac na svijetu koji smije nositi saten!
Draga Rubinet 😁 to samo znači da ih niste slušali uživo neki dan