Kad se 1989. godine pojavio prvi album Dina Dvornika, proizveo je ozbiljnu tutnjavu i potres na plesnim podijima disco klubova i ostalih mjesta gdje se “vrtjela” glazba. Slično kao danas, i tada je matrica novokomponiranih narodnjaka odnosila prevagu kod široke publike, pa su se Dvornik i još nekoliko imena zdušno borili za nešto što se moglo zvati urbanom clubbing scenom. Dino Dvornik bio je predziđe dance scene koja se uskoro pojavila u devedesetima, ali puno kreativniji od većine njezinih predstavnika.
Za godinu, dvije raspala se i Jugoslavija, a pitanje je koliko bi je nakon uspjeha prvog albuma Dino Dvornik uspio osvojiti svojom baražnom funky-paljbom. Ne spominjem to slučajno, jer se u Dvornikovu radu osjećao još jedan utjecaj osim afroameričkog funka, Princea i europske disco-elektronice. Bio je to, naime, Oliver Mandić, do tada jedini iz ovih krajeva koji je uspio autentično protumačiti slične uzore i serijom od tri albuma nepobitno utjecati i na Dina Dvornika. No kao što prvi album “Dino Dvornik” i pokazuje, radilo se o originalnom spoju nekoliko spomenutih sastojaka, od kojih je ponajprije glas Dina Dvornika poput kakvog vojskovođe plesne vojske tjerao svoje podanike na ples.
Bilo ih je mnogo već tada, mada se tek poslije osjetio pravi utjecaj njegova rada. Stoga je friško vinilno reizdanje nastupnog albuma Dina Dvornika dobra prilika da ga se ponovno stavi na gramofon i provjeri ono što smo znali odavno. Radilo se o prilično kratkom albumu za današnje pojmove nakon dolaska CD formata, koji je, iako su tada već pet godina u svijetu nadirali CD-ovi, očito i zamišljen kao klasična vinilna ploča. Nastupni Dvornikov album imao je samo osam pjesama, uključujući i tri prosječne, ali ostalih pet ostavilo je takvog traga da bi bez iznimke mogle ući na bilo koji Dvornikovu “best of” zbirku.
Od uvodne “Zašto praviš slona od mene” – za koju je tekst, kao i za “Neću da znam za nikoga” napisao mladi Gibonni, ali tada još nepotpisan na albumu – velikog hita koji je iz prve najavio o čemu se radi, album je uključivao još jedan brzi klasik, “Ti si mi u mislima”, koji je bio pametno postavljen na početak B-strane ploče. Uz solidne “Tebi pripadam” i “Baš sam ljut” album je zatvorila prva velika balada Dina Dvornika “Ljubav se zove imenom tvojim”. Manje uspjele “Neću da znam za nikoga”, “Lady” i “Ja nisam tvoj” popunile su album koji i danas – usprkos naivnoj, pomalo sterilnoj i hladnoj produkciji osamdesetih u kojoj posebno nerviraju mehaničke ritam-mašine i zvuk “bubnjeva” – zvuči kao uspjelo uvođenje funka, R’n’B-ja i soula na domaći teren. Da je ploču producirao Quincy Jones, vjerojatno bi zvuk ispao puno bolji, ali ono što je Dvornik ponudio bilo je superiorno sličnim domaćim proizvodima iz prošlog vremena, barem što se tiče onoga što je objavljeno nakon odlična dva solo albuma klavijaturista grupe Time Tihomira Popa Asanovića iz sredine sedamdesetih.
Prije svega zbog odličnih pet pjesama (tekstove je pisao Goran Kralj), tipičnog vokala i očite strasti kojom je Dino Dvornik polu(ne)uspjelu karijeru u Kineskom zidu pretvorio u ozbiljnu priču. U nadolazećim godinama Dvornik će još više uspjeti u naumu i već na drugom albumu “Kreativni nered” dvije godine poslije smanjiti boljke produkcijskih nedostataka prvijenca.”Dino Dvornik” čak i nije njegov najbolji album (to je bio “Enfant Terrible”), ali je prvi i kao takav izuzetno važan, jer donosi mnogo onoga što je Dvornik namjeravao raditi, uz neke od njegovih najuspjelijih pjesama.
Nakon godina udarničkog rada Dino Dvornik svojim je prvim albumom zacementiran na mjestu prvaka plesne glazbe kod nas. Unutar četverominutnih hitova znao se iskazati u puno zahtjevnijem izdanju nego što je to plesna matrica kod nas prije dopuštala. No već od urbanog funka prvog singla “Zašto praviš slona od mene” – poslije će Gibonni za iduće albume svome prijatelju napisati još petnaestak tekstova – bilo je jasno da se Dvornik crnačkim sviračkim patentima spojenim s europskim elektroničkim utjecajima ne bavi zato što želi glumiti “crnca”, već stoga što je nervoza i neprilagođenost karaktera glavnog lika dušu dala za neurotičnu glazbenu podlogu koja je Dvornika najčešće vodila nekoliko stepenica dalje od konkurencije. A ona se u najvećem broju slučajeva pokazala jalovom – iako ne treba odbaciti početne pothvate E.T-ja, poneki trenutak I. Bee, a pogotovo kasnije eskapade Edija i Dusa – tim više ako znamo da se tada, s navalom Cro-dancea, svaka šuša bavila plesnom produkcijom. S druge strane, baladni odjeljak Dvornikova rada bila je rijetka prilika da se na domaćem terenu dožive emocionalni trenuci bez slinavljenja, a ako svemu još dodamo poticajne nastupe uživo, jasno je da se radi o priči koja je funkcionirala i u studijskoj teoriji i koncertnoj praksi.
Ono u čemu je Dvornik ostao nenadmašni majstor vrlo je jednostavno detektirati: dok su drugi kompjutorsko programiranje smatrali samom sebi svrhom, Dvornik je uspijevao prijeteću količinu elektronskih šokova zapakirati u srednju struju i postići komercijalni uspjeh. Kod njega su svi sastavni dijelovi mozaika funkcionirali kao cjelina: talent za pisanje pjesama, izvođačka eksplozivnost i sposobnost naknadnog tonskog dizajniranja koje je u zvučnu sliku uvlačilo tekstualne i produkcijske elemente od kojih su obični danceri bježali kao vrag od tamjana. Dvornikova životna strategija “pive, dopa, ZZ Topa” samo je dolijevala ulje na vatru karijere u kojoj Dvornik nikada nije ni skrivao da nije “normalan”, tj. uobičajeni protagonist domaće diskografije. A baš je odbijanje prilagodbe mediokritetskim matricama u njegovom slučaju iznjedrilo neke od najpoticajnijih trenutaka domaće glazbe s kraja osamdesetih. Činjenica da je sve to uspio i prodati širokoj publici, prilog je više happy endu u kojem se vidjelo da originalnost, rizik i prodornost ponekad mogu ići ruku pod ruku.
Davna sintagma korištena u slučaju Talking Headsa – “mozak s jajima” mirne se duše mogla iskoristiti i u Dvornikovu slučaju. Prvi album i pogled unatrag na karijeru darovitog i hirovitog Splićanina s lakoćom dokazuje ono što su proteklih godina vrapci pjevali, a klubovi i radiopostaje nemilosrdno puštali; nemoguće je stići Dvornika na njegovu terenu, iako su to mnogi pokušavali. Naravno, u kasnijoj karijeri prisutna su bila povremena otkliznuća, prosječna ostvarenja koja nisu poput inovativnih zgoditaka podizala prag domaće produkcije, ali u većini slučajeva Dvornik se iskazivao kao autor koji je i ograničenja znao pretvoriti u prednosti.
Već na idućem albumu “Kreativni nered” iz 1990. Dvorniku je tekst za pjesmu “Jače manijače” napisao Rambo Amadeus, još jedan lik koji je usprkos montiranom novokomponiranom imenu (u originalu Antonije Pušić) imao sve akreditacije autentičnog buntovnika s asfalta, a ukratko ga se moglo opisati kao živopisnog estradnog brata blizanca Dina Dvornika, podjednako sklonog humorističnim krokijima i satiričnim opservacijama. Poslije mi je Gibonni objašnjavao pozadinu te pjesme; “’Jače manijače’ sam ja počeo raditi, ali se Dino tih dana skompao s Rambom koji mu je napravio tekst.
Onda me pitao što mislim, a ja sam mu odgovorio da mi je isto bolja Rambova verzija nego moja (smijeh). Rambo je to bolje napravio, mi smo tako komunicirali, bila je neka pozitivna euforija bez ikakve ljubomore.”
Sjećam se kad sam sredinom devedesetih gledao koncert Ramba u Brežicama. Euforičan doček publike koja je iskoristila prvu priliku ne bi li Brežice zamijenila zagrebačkom lokacijom pretvorio je Rambov nastup u efikasan party, a gostovanje estradnog brata blizanca Dina Dvornika bila je očekivana isplata duga među istomišljenicima. Bez obzira na Dinovu očiglednu vokalnu indisponiranost, radilo se o bliskom susretu temperamentom usporedljivih takmaca i srodnih duša podjednako živopisnih biografija.
Pjesme Dina Dvornika korištene su i u kazališnoj predstavi “Jukebox Melita”, a nekoliko godina nakon prvog albuma osjetio se i njegov utjecaj u najpopularnijoj domaćoj srednjoj struji. Naime, uslijedilo je izmještanje Olivera Dragojevića na drukčiji glazbeni teren i početak suradnji s mlađim autorima, a jedan od njih bio je i sugrađanin mu Dino Dvornik. Kad sam Olivera poslije u intervjuu pitao je li to planirao, odgovorio mi je; “Nije bilo plana, ali onog trenutka kad sam prestao raditi sa Zdenkom Runjićem, bilo mi je nezanimljivo išta takvo ponavljati, nikako nisam htio to kopirati, a i bilo bi nemoguće kopirati Zdenka. Nego se dogodilo da mi je uletjelo nekoliko mladih, novih autora. Recimo, producent albuma ‘Nova svitanja’ bio je Dino Dvornik i to je odmah značilo nešto novo. Moj način pjevanja i aranžmana potpuno smo okrenuli i promijenili. Pokazalo se da je to bilo ispravno.”
Dino je također producirao i album Daleke obale “Di si ti” (1997.), jer mnogo se toga u njegovu slučaju pokazalo ispravnim i vizionarskim: prvi album bio je samo početak jedne od najvažnijih priča i karijera u povijesti domaće diskografije.
VIDEO Let 3 nastupili u noćnom klubu u Liverpoolu
eh, dino počivao u miru božijem!