Dnevni boravak. Očekivao bi gost kožnatu kutnu garnituru, tepih, stolić i Mersada Berbera na zidu. I – TV. Međutim, u dnevnom boravku frontmena istarskog rocka u selu Maružini 15 kilometara vožnje od Rovinja, druga slika.
Umjesto fotelje – cijeli set bubnjeva Sonor, do njih Marshallova pojačala, više od 20 gitara u boravku, među kojima Gretsch White Panther, akustični Martin D-41, desetak mikrofona, miksete, klavijature...
– Gdje pratite ‘Gospodina Savršenog’?
– Gospodina kakvog?! – u čudu tu u svojoj dnevnoj sobi pita Edi Maružin (62), frontman Gustafa.
– Savršenog...
Slegne on ramenima, nije mu jasno o čemu je riječ. Šou u kojem muškarac traži ljubav u kući s 19 žena spremnih na avanturu prvi je glas...
– Znaš, i ja sam se jednom zatekao u istoj situaciji. Sam s 19 cura. Bilo je to u prvom razredu srednje škole u Puli. Bio sam jedini dečko u razredu! – kaže Edi.
– Pa se brzo prebacio u elektrotehničku školu. Svaka mu čast, tom Savršenom.
Ali, ipak, u 38 godina otkako ste osnovali Gustafe, promijenili ste 14 pjevačica.
– Sanda, Gabrijela, Tatjana, Andrina, Marija, Iva, Jasmina, Kika, Mihaela, Ana, Barbara, Vedrana, Sara, Ana i danas Bernarda – u dahu nabraja Edi i dodaje:
– Godine su tu, nekad mi treba deset minuta da se sjetim imena poznatog benda, svjetski poznatog, najvećeg ikad. I razmišljam, ne mogu se sjetiti, i onda mi sine – The Beatles! A, onda, sjetim se u trenu cijele postave benda Ten Years After – Alvin Lee, Leo Lyons, Ric Lee, Chick Churchill, Marcus Bonfanti, Joe Gooch, Colin Hodgkinson...
Vraćamo se, samo na tren, u 1980. Na prvu svirku Gustafa.
– Trebali smo se zvati, kao bend, (tad su bila moderna duga imena), ovako: “Krava Gina, Alfred i njegovi dobri duhovi piju čaj u pet popodne”. Pa smo se upitali kako će nam skandirati kad postanemo poznati... Predugo je to... A onda smo se upitali tko će nam uopće skandirati?! Pa je ostalo “Alfred i njegovi dobri duhovi” pa “Gustav i njegovi dobri duhovi”, na kraju Gustafi...
Iza njega je više od 200 pjesama i 13 albuma, a mnogo toga izašlo je baš iz ove dnevne sobe na 297 metara nadmorske visine u selu koje se zove isto kao i on – Maružini.
– Evo ti štos – kaže Edi dok šećemo po selu.
– Kuća u kojoj živim, ovdje na osami, od moje je none i nona. Imali su oni četiri sina. Jedan je moj otac, koji je imao tri brata. I svi su se drukčije prezivali! Četiri brata, četiri različita prezimena – Morožin, Maružin, Marožun, Moružin.
Kako to?
– A kako... Kako bi koji brat došao u općinu, kako bi koji općinar zapisao. Jedan bi čuo jedno, drugi treće... Fora, zar ne?
Pomaknuo se Edi Maružin na osamu, odselio iz grada, godinama je sa suprugom Aldom živio u Vodnjanu i Puli, a zatim otišao na – selo.
– Filozofija mog života je da većinu hrane proizvedem sam. Tu živim, tu stvaram, tu snimam, tu jedem, tu spavam, tu uzgajam životinje. Imam 13 pasa, mačke kojima ne znam broja. Kokice, svinje. Evo, tri godine nisam kupio kruh u trgovini! Od mlinarice Dušice uzimam brašno. Obično, bijelo oštro, raženo, ječmeno. Napravim kruh od dva kilograma i traje mi tjedan dana. Supruga Alda i ja radimo u vrtu, imamo i maslinik s 350 maslina, pčele u sedam košnica. Ideja mi je sad, ako se dogovorim sa susjedom, posaditi i pšenicu, imati vlastito brašno – govori prvi čovjek Gustafa pa pokazuje na mjesto gdje rastu paprike, krastavci, kupus, mrkva, luk, češnjak...
– Maslinovo ulje je moje. Drugo ne koristim. A u dućanu, dolje u Kanfanaru, kupujem tek rižu. Ma imam i svoj grah. Opsjednut sam kuhanjem i hranom.
A vino?
– E, to nije zajebancija. To je pravi posao. Iako, sa sinom Angom, razmišljam da se i mi bacimo u to. Bar da probamo. Ali, ipak, sve što radim želim da bude dobro. Najbolje. I tu je problem, ne bih želio raditi loše vino. Ili top – ili ništa.
I što kažu susjedi? Kad zagrmi iz kuće, kad krene proba, snimanje albuma?
– Ništa. Slabo se čuje.
Pjesme o pticama – dva posto
U razgovor se uključuje i supruga, gospođa Alda. Kako je njoj, živjeti u – studiju?
– Edijeve probe slušam već 40 godina, više i ne obraćam pažnju kad dečki iz Gustafa dođu i počne svirka. Neki put, tu iz kuhinje, malo poslušam kad rade nove stvari pa im kažem: “Ova je dobra” ili, ako mi se ne sviđa, onda im kažem: ‘Joj, nemojte tu, ta me podsjeća na nešto...” Međutim, ono što ih muči je da bi stalno nešto mijenjali na pjesmama. Pa znaju i 40 puta promijeniti neki dio. Kažem im: “Dečki, prestanite mijenjati, nikad nećete završiti.” I onda, često, vrate se na onu prvu varijantu – kaže Alda Mažurin.
– Eto, tako je kad doma snimaš. Kad si u studiju, onda se žuriš, vrijeme istječe, a vrijeme je u studiju novac. Plaćaš termin – kaže Edi.
U istom prostoru snimljen je i novi album. Koji je izašao prošli tjedan. Uostalom, zbog tog smo povoda i ovdje. Frontmen Gustafa osnovao je novi bend sa 62 godine! Gustafe je osnovao prije 37 godina, a sad ide nova priča, prvi solo album.
– Edi East Trance Blues, album isključivo bluesa. I to North Mississippi hill country blues upakiran u istarsku dušu. Želio sam dobiti bijeli istarski blues – kaže Edi.
– Želio sam minimalistički album. Cigar box gitara, gitara, bas i bubanj koji će svirati isključivo istarski blues. Uvijek sam lovio na sve strane, od rocka, punka, jazza, latina, sambe, salse, sve miješao. A ovaj album je isključivo blues. Sve su pjesme iz G-dura, sličnog ritma. I zanimljivo je da je cijeli album nastao tu u dnevnoj sobi. Svi koji rade doma, ipak idu snimati albume u drugi studio, pa šalju pjesme na mastering, recimo, u London. No, uspio sam sa svime time, baš tu, kod kuće!
O kakvom se bluesu radi?
– Delta blues je poznat po tome što dolazi iz velikih gradova. S mjesta na kojima je sve puno života. A ovaj North hill je blues iz kamena, zabačenog dijela Mississippija koji se nisu toliko razvili i proširili se. I takav blues nije razvikan. Blues nije pitanje boje kože, nije pitanje kontinenta. On je način razmišljanja. Može biti bilo gdje i bilo kakav. Blues je samo utjeha duše.
Je l’ pjesma s albuma “Oj, pičiću”, zapravo posvećena ženskom spolnom organu?
– Oj, pičiću mali, kako smo se radovali, kako smo se rovinali... Ne, nije. Riječ je o pičiću, kao djevojci. Nikad nisam pisao o spolnim organima, ni muškim ni ženskim. Ali to ne znači da neću! – smije se.
– Vidi, u Gustafima sam uvijek pisao pjesme koje su bile u devedeset posto ljubavne tematike.
A ostalih deset posto?
– Osam posto mojih pjesama su ljudske devijacije, a dva posto pjesama je o pticama.
O pticama?
– Nema bez ptica...
Svirali ste i na Muzičkom biennaleu Zagreb?
– Tako je, 1983. godine. Među prvim bendovima koji su svirali na Biennaleu. U to smo doba na sceni koristili ventilatore! Pa čekiće, limove. Po tome smo lupali. U tom trenutku, nismo znali bolje ni svirati druge instrumente. Pa smo dalje svirali sve. I oštarije, i svadbe, i sprovodi. I nije stalo, eto svi vikendi do Nove godine mi smo na svirci. Gustafi ne staju.
A politika u pjesmama?
– Ne. Nema smisla. Pa da sam ja 80-ih pjevao o Savki Dabčević-Kučar i vožnjama automobilom na “par-nepar”, danas mnogi ne bi ni znali o čemu govorim. Kažem: ljubav, ljudi i ptice. To su teme za pjesme. Uostalom, kažu da dobar spot možeš prepoznati po broju klikova na YouTubeu. Ali ima i nastavak – što je manje klikova na videu, to je bolja pjesma!
Odsvirali ste rekordnih 186 svirki u jednoj godini, 1993. godine.
– To je prošlost. Pili smo mi nekad i sedam boca votke po koncertu, a danas nam jedna boca votke traje i – sedam koncerata! Bilo je to doba kad su naše svirke stajale 300 maraka. I onda smo mogli svirati u svakom kafiću. Eto, tu preko puta u Kanfanaru, u kafiću Lipi i Grdi svirali smo u to doba. Sve je prštalo od energije u tom malom prostoru. Cure su stajale na stolovima, s defom u ruci. U takvom malom prostoru, kad sviraš, ti si s publikom jedno biće. Toliko je energije. U malom prostoru, kad se sabije energija, to je doživljaj, sve pršti. Što je veći prostor, ona se rasipa...
Koliko je koncerata iza vas?
– Više od tri tisuće.
I svaki je bio tulum?
– Bio i bit će! Nekad smo svirali i po pet sati. Mora biti tulum, zato to radimo. Koncerte Gustafa opisuju kao misu, kao ritual. Svi sve znaju što će se dogoditi, sve je isto svaki put, izlazimo i mi i publika mokri i znojni. Nema velikih iznenađenja, u dva do tri sata izvedemo i do 50 pjesama, ali opet je svaki novi događaj. A meni je koncert kao utakmica, toliko istrčim i skačem. A nisam više mlad.
I dokad tako?
– Pitao me prije šest godina Tomaž Maras-Mot u Novom Mestu: “Pa što još uvijek radiš?” kad me vidio na vratima studija. I rekao sam mu: “Kasno je za odustajanje. Da sam mogao odustati, odustao bi. Energije je sve manje, ali dok me glava, ruke i noge budu služile, ja ću i dalje biti na pozornici.
Bili ste i u zatvoru. Zbog droge.
– Jesam. Zbog deset tripova čija je vrijednost bila 15 maraka, danas otprilike parstotinjak kuna. Dobio sam 1986. godine 14 mjeseci zatvora, a odslužio sam ga 1991. godine u Remetincu, pa u Turopolju i na kraju u pulskoj Valturi. Pa i pjesma “Kadi su ta vrata” je iz tog doba. “Nebo je žuto, a sunce je blu”, govorio je cimer. Upakirao sam sve to, ali na kraju, iako je trenutak bio nezavidan, ispala je ljubavna pjesma. Te pjesme, koje su nastale iza rešetaka, zovem “frankenštajnske pjesme”. Neprijatelj sam droge. Moje je geslo, moj životni moto – umrijeti kao alkoholičar, ali s 96 godina! Bilo bi šteta da umrem zdrav.
Odlazimo iz kuće njegove none na željeznički kolodvor Kanfanar.
– Otac Tilio bio je željezničar. Otpravnik vlakova ovdje na peronu. S crvenom kapom i bijelom lizalicom. Živio sam ovdje prvih sedam godina na željezničkoj stanici. I njemu je najveća tuga u životu bila što niti jedan sin nije išao za željezničara. Brat Vlado danas je matematičar, bio je jedan od prvih članova Gustafa, a ja sam – pomorac! Završio sam Pomorski fakultet u Rijeci.
Koliko dana ste proveli na brodu?
– Nula. Mama Ines mi je, kad sam želio odustati od pomorskog faksa, rekla: “Finiti, finiti. Neće ti bit ža’.” Pa sam finija. Otac, kad je čuo da želim na Likovnu akademiju, rekao je: “Sine moj, ako hoćeš na kemiju, fiziku, medicinu... ma sve može. Ja ću te podržavati. Ali, na školu za vagabunde, to ćeš morati sam.”
I Edi je ostao vagabundo?
– Da. Vagabundo sam i završio. Stari mi je, u trenucima najveće slave, na dočeku Nove na pulskom Forumu, sve puca po šavovima od veselja, deset tisuća ljudi podiglo je ruke u zrak, poslije koncerta rekao: “Što ti treba da radiš pajaca od sebe?”
Koliko je bilo najmanje ljudi na koncertu?
– 17. I to u Ozlju, bio je to prvi koncert koji smo radili izvan Istre, 1993. godine. Rekao sam tada čovjeku u Ozlju: “Čarli, ovdje će jednog dana biti tabela, tu su Gustafi svirali prvi puta preko Učke.” I danas, od 40 koncerata u godinu dana, tek su četiri u Istri. Svi ostali su drugdje. Prošli smo Brazil, Zelenortske Otoke, Aziju, Europu...
Jeste li kad razbili gitaru?
– Jednom, akustičnu gitaru Ovation. U Livadama. U ludim godinama, u transu. I znaš što sam napravio? Eto, neki dan sam je odnio na popravak.
Kultni frontmeni bendova, svoj su status platili – glavom. Freddy Mercury – AIDS, John Lennon – metak, Kurt Cobain – metak, Jim Morrison – kada, Janis Joplin – prometna nesreća...
– Meni se ne da izgubiti glavu zbog slave. Bolje u 98. godini, nego u 27. Ne zanima me popularnost poslije smrti...
Čega vas je strah?
– Da ću se probuditi jedno jutro i neću znati napisati pjesmu. Svjestan sam da me ide, ali može se i to okrenuti pa da to više neću moći. To mi je dugo godina bila prava noćna mora, budio sam se u snu s mišlju: “Edi, ne možeš napisati pjesmu.” To me proganjalo, sad više nema straha. Jedini je strah da mi – gitara ne ispadne iz ruke.
To je ona gnjida koja je rekla da neće svirati u nigdje u Hrvatskoj osim Istre? Ako se dobro sjećam, bilo je to u vrijeme nekakve krize u Istarskoj banci. Eto, lik ispade ušljiva narkomančina.