Od prve epizode serije Sram publika ju je objeručke prihvatila. Iako je namijenjena ponajviše mlađim generacijama, gledaju je i puno stariji. Zbog toga je zaslužila nominaciju za Večernjakovu ružu u kategoriji Digitalna ruža godine, a o projektu smo popričali s producentima Ivanom Lovrečekom i Brunom Mustićem.
Serija Sram nominirana je za Večernjakovu ružu. Jeste li to očekivali, kako se osjećate? Bruno: Iznimno nam je drago što smo po drugi put nominirani za najprestižniju medijsku nagradu – Večernjakovu ružu. To je priznanje da sustavno radimo svoj posao na najvišoj mogućoj razini i zaista smo ponosni da smo u društvu najboljih u Hrvatskoj.
Kako je došlo do ideje za snimanje hrvatske verzije serije Sram? Bruno: Prije tri godine Ivan i ja producirali smo također seriju za mlade The Outsiders koja je i osvojila Večernjakovu ružu. To je Jeleni, Ivanu i meni bio naš prvi zajednički projekt s kojim smo htjeli domaćem tržištu ponuditi nešto za što smo bili uvjereni da nedostaje – a to je igrani sadržaj za mlade. S obzirom na uspjeh serije, nastavili smo razvijati svoje koncepte u tom smjeru. "Skam" kao jedan od najpopularnijih formata za mlade dugo nam je bio zanimljiv te smo se prije dvije i pol godine odlučili krenuti u razvoj domaće adaptacije.
Koji su bili najveći izazovi u prilagodbi priče norveške serije hrvatskom kontekstu? Ivan: Skam je format koji je nastao u Norveškoj prije točno 10 godina i trebalo ga je prilagoditi današnjoj generaciji tinejdžera i njihovu društvenom, kulturnom pa i ekonomskom okružju. To nije bio lagan zadatak, ali smo na tom putu imali veliku podršku producenata norveškog originala koji su s nama podijelili svoja iskustva. Istraživanje među mladima u nekoliko smo krugova provodili u suradnji s prof. Mirandom Novak s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu. Pitali smo ih od onih "velikih" pitanja o njihovim stavovima, idealima, budućnosti do sitnih detalja poput izraza koje koriste, njihova glazbenog ukusa, svakodnevne rutine pa do načina međusobne komunikacije i navike korištenja društvenih mreža. Dio istraživanja odradili smo i unutar Prirodoslovne škole Vladimir Prelog, gdje smo zapravo i došli na ideju da "russ-buss" pretvorimo u putovanje vlakom. Naime, svake godine svi učenici Preloga idu na putovanje vlakom, npr. u Ljubljanu ili neke druge gradove i to je zaista događaj o kojem svi učenici škole imaju pozitivna iskustva i koji se dugo najavljuje, ali se o njemu i dugo priča...
Kako ste birali glumačku postavu i koliko je teško bilo pronaći glumce koji mogu prenijeti emocije originalnih likova? Ivan: Proces glumačkih audicija dugo je trajao i bio je jako opsežan. Više od 600 mladih ljudi prijavilo se za audicije koje su se odvijale u nekoliko krugova. Osim glumačkih radionica, kazališta za mlade i školskih glumačkih skupina, tražili smo glumce i putem "direktnog kastinga". Tako smo odlazili na mjesta na kojima se mladi okupljaju poput partyja, koncerata i sl. – i tako smo i pronašli jednog našeg lika. S obzirom na to da su sve to mladi glumci koji do sada nisu imali profesionalnog iskustva, jako smo se puno oslanjali na njihov karakter. To je ionako serija o njima pa su glumci vrlo uvjerljivi predstavnici svoje generacije.
Na koji ste način osigurali da dijalozi i situacije budu autentični hrvatskoj mladenačkoj kulturi? Bruno: Istraživanje nam je dosta pomoglo u načinu na koji mladi komuniciraju danas, i uživo i digitalno. To je uključivalo i izraze koji oni danas koriste, a koji se stalno mijenjaju. Neki izraz koji je prije nekoliko mjeseci bio hit, odjednom postaje "cringe". U svemu tome dosta su nam pomogli i glumci koji su pripadnici te generacije. S njima smo puno radili na scenariju, na "integrationu", gdje smo tjedan dana Jelena, direktor fotografije Frane Pamić i ja išli s glumcima izvan Zagreba i fokusirali se isključivo na rad na scenariju i glumačke vježbe.
Kako je produkcija serije utjecala na mlade glumce koji su tek započeli svoje karijere? Ivan: Nama kao produkciji bio je glavni cilj zaštititi te mlade ljude kojima je ovo bio prvi doticaj s javnom eksponiranošću. Pri tome smo im osigurali i psihologa specijaliziranog za mlade koji im je održao i grupnu radionicu, ali im je i na raspolaganju za individualne susrete tijekom procesa snimanja i emitiranja. Svi ti mladi postali su javnosti prepoznatljivi – ljudi ih zaustavljaju na ulici i pitaju za fotke, što naravno imponira. U profesionalnom smislu ovo je svakako odličan početak njihove karijere, ali siguran sam da ćemo još dugo pričati o njima u kontekstu domaćeg filma i televizije.
Mnogi hvale i glazbu u seriji, štoviše naslovna pjesma 'Anđeo' postala je pravi hit, čitali smo da ste radili istraživanja, no sumnjamo da ste očekivali baš tako velik uspjeh... Ivan: Glazba je jedan od ključnih faktora identifikacije tinejdžera i nama je zaista bilo bitno da je soundtrack serije autentičan toj generaciji. Mihovil Šoštarić – Lockroom jedan je od najpopularnijih domaćih producenata koji je tvorac brojnih hitova koje izvode Grše, Hiljson, Miach i drugi. Kao glazbeni urednik serije, Mihovil je odabirao glazbu koja se koristi u pojedinim scenama i skladao instrumentale, ali je naša velika želja bila da imamo i naslovnu pjesmu. Već na prvo slušanje bilo nam je jasno da pjesma "Anđeo" odlično odgovara onome što želimo napraviti i iako smo vjerovali da bi pjesma mogla postati hit iznenadio nas je golem uspjeh koji je tjednima "Anđeo" držao na vrhu svih relevantnih glazbenih top lista u Hrvatskoj.
Jeste li zadovoljni reakcijom publike na seriju? Jesu li očekivanja ispunjena? Bruno: Reakcije publike su i nadmašile naša očekivanja. Aktivno smo pratili i reakcije na društvenim mrežama, ali je i jedan od posebnih trenutaka za mene bio kada smo imali party koji se paralelno događao u seriji i u stvarnosti. Na tom su partyju bili i glumci i od trenutka kad smo se svi pojavili – neprestano su mladi prilazili glumcima, tražili ih za fotografije, htjeli se upoznati s njima. To je bio prvi trenutak kada sam osobno doživio koliko je serija ušla među generaciju i zaista sam cijelu noć bio impresioniran time, jer to znači da smo postigli ono što smo htjeli – dosegli mlade u Hrvatskoj i napravili nešto za njih što će vjerojatno dugo pamtiti.
Koga ćete povesti u HNK na dodjelu Večernjakove ruže 11. travnja? Ivan: Idemo kao ekipa, Bruno, Jelena i ja.
