Početkom lipnja u Velikoj Gorici održana je svečana premijera žestokog dokumentarnog filma "Hassanov ratovi" (86 min) koja opisuje ratni i novinarski put Večernjakova novinara Hassana Haidara Diaba. Premijera je privukla vrlo zanimljive ljude, a dvorana od 300 mjesta bila je pretijesna za sve koji su došli pogledati film, pa su mnogi stajali sa strane. S redateljem i scenaristom filma Robertom Bubalom, koji je također Večernjakovo dijete, razgovaramo o izazovima i opasnostima s kojma se ekipa suočila tijekom snimanja ovog adrenalinskog filma.
> POGLEDAJTE I ŽIVOTNU PRIČU HASSANA H: DIABA: Tukao sam Delije u Zagrebu, to je tada bila čast
Mnogi su nakon projekcije filma "Hassanovi ratovi" konstatirali da je riječ o filmu koji se razlikuje od većine drugih hrvatskih dokumentaraca. Na što su mislili?
Vjerujem kako su ljudi osjetili da se većina stvari u ovom filmu događa spontano, što mu daje karizmu i uvjerljivost, a onda i ljepotu. Recimo, kada Hassan u svom kvartu sreće Palestinca Jihada, suborca iz brojnih libanonskih ratova, vidi se kako taj susret nije namješten. Oni su se doista sreli prvi put nakon više od 20 godina i tu radost nisu mogli sakriti. Iako odmah iz njihova razgovora doznajemo tužnu pozadinu priče - da je upravo Jihad posljednji vidio živa Hassanovog poginulog brata. I jedna od sljedećih scena, kada se Hassan telefonski čuje sa sestrom Jamile u Siriji nakon više od deset godina, dogodio se spontano, i zato i jest upečatljiv prizor kad ga ona napada što je nije ni nazvao kad joj se sin poginuo.
Iz filma se vidi da je Hassanov život obilježen smrtima njemu bliskih ljudi. Koliko je to bio otežavajući faktor vama u režiranju?
Očekivao sam puno zatvorenije ljude koji će nas tjerati iz svojih kuća kad načnemo teške teme, međutim Libanonci su vrlo otvoreni, očito im je smrt svakodnevica pa o njoj govore lakše nego mi, ponekad joj se i rugaju ili priču začine humorom. Kad smo 2019. producent Mario Vukadin i ja obilazili teren bez Hassana, priznajem da sam u nekim trenucima bio pomalo i uplašen tim ljudima. Recimo, njegov brat Ali nas je doveo u kvart Sabru i rekao da izađemo iz automobila i pričekamo ga dok on nađe parking. I odjednom shvatiš da svi likovi bulje u tebe i ne znaš što će učiniti. Samo se nadaš da su vidjeli da si izišao iz auta njihova susjeda.
Na promociji ste rekli da ste film snimali na nekim od najopasnijih mjesta na svijetu, što se zapravo i vidi kada dio ekipe, u kojoj ste bili i vi, nestaje u Šatili. Što se dogodilo?
Uh, i dok sam gledao film na premijeri stresao sam se zbog te scene. Bilo mi ju je jako mučno montirati jer smo tada mogli ostati bez glave. Kao prvo, u Šatilu se ne ulazi bez naoružane pratnje. To je palestinski logor usred Bejruta u koji ne zalazi ni libanonska vojska ni policija, i u kojemu vladaju razne naoružane skupine i kriminalni miljei. Mi smo u Šatilu ušli pod naoružanom pratnjom Fataha, bivšeg PLO-a, i oni su nas odveli u njihovo zapovjedništvo gdje smo snimali neke ključne scene. No, pri povratku, Hassanova supruga Ljiljana, producent Vukadin i ja išli smo iza snimatelja i Hassana i naoružane pratnje, i pomalo zastajali u Šatili, svjesni da smo tu ušli sada i nikada više.
I onda ste zalutali...
Da, ja sam bio zadivljen tim prizorima, to je pravi živi filmski studio, na svakom se metru nešto događa, sve je puno ljudi, djece, tone žice vise s okolnih zgrada, razna čudna vozila k'o u "Mad Maxu" se guraju između pješaka, sva ekonomija se odvija na ulici, od proizvodnje tepiha do bankarskog sektora... Usred tog čuđenja shvatili smo da je ekipa ispred nas nestala, a kako su se i fatahovci gurali pred kameru, nisu obratili pažnju na nas troje. Odjednom se nađeš izgubljen u tom labirintu uskih uličica i opasnih i naoružanih likova. Ali nije nas uhvatila panika, bar ne još tada, jer smo mislili da ćemo se instinktivno znati vratiti. Međutim, bilo je dovoljno jedno pogrešno skretanje da se nađemo u najopasnijem dijelu Šatile, zloglasnom Rehabu, koji kontroliraju narkodileri, kriminalci i ISIL-ovci.
Pa kako ste izvukli živu glavu?
Pretpostavljam da su i oni sami bili zatečeni time što su na njihov zloglasni teren upala tri nenaoružana zapadnjaka. Jer tuda ne prolazi nitko tko nije njihov, kamoli neki bijelci iz države članice NATO-a. Ne očekujući to nisu sjedili na ulicama i vrebali, nego su vjerojatno čistili puške u svojim jazbinama. Dakako, mi tada nismo znali gdje smo upali, ali smo osjetili da se u trenu promijenio ambijent. Tada mi je Ljiljana šapnula da što prije gibamo odavde jer nas prati nekoliko bradonja. Došli smo do jedne široke ulice koja je očito bila izlaz iz Rehaba i u posljednji čas zaustavili taxi. Upali smo unutra, a čovjek nam je mrtav hladan pružio ruku i rekao: Ja sam George, gdje vas vozim? Vozi u Sabru!, viknuli smo sve troje uglas. Iz Šatile u Sabru? Još nisam sreo luđe zapadnjake... U međuvremenu smo se čuli s Hassanom koji je potpuno poludio zbog nas.
Da, rekli ste da je u tom trenutku htio odustati od filma?
Kad nas je George dovezao u Sabru, tamo nas je čekao drugi dio ekipe, a Hassan je strgnuo bubicu sa sebe i rekao: J..o vas film, dosta mi je svega! Međutim, kad smo svi nakon sat-dva ohladili glave, shvatili smo da imamo pravi dragulj jer su snimateljica Bojana Burnać i tonac Tomislav Bubalo snimili cijelu potragu za nama. Tek kad sam vidio taj materijal, shvatio sam u kolikoj smo bili opasnosti, nije to bilo nimalo lagano gledati. Ali kad umalo izgubiš glavu, znaš da si snimio filmčinu. Tom smo scenom dobili sve – opis Hassanova karaktera, njegov strah koji je prouzročen teškom prošlošću, njegovo kompleksno i opasno okruženje, a film je i sam do srži dobio dokumentarističku, eksplozivnu dramaturgiju.
Kasnije sam i sam htio odustati od filma kad sam shvatio da imamo 10 sati materijala, a da ni jednu jedinu riječ ne razumijem jer je sve na arapskom. Rasplakao sam se. Sjedio sam u montaži i očajan buljio u tu hrpu materijala.
Negdje ste rekli da je ovaj film politički nekorektan, po čemu?
Zato što smo, bez trunke aktivizma pristupili snimanju ove priče. Znali smo od početka da ćemo pored Hassanove doista jedinstvene priče okrznuti i niz drugih tema, jer taj je svijet dolje kompleksan, stalno živi u nekim ratovima, uz to tada su u Libanonu bili izbori što je dodatno podizalo napetost. Mi smo odlučili ulici dati glas. Pa tako, recimo, imamo Palestinca koji kaže da su svi arapski režimi gori od židovskog, imamo Hassana i brata Alija koji kažu da su Palestinci upropastili Libanon, pa imamo vojnika Hezbollaha koji govori o tome da su se njihovi borci borili za suživot muslimana i kršćana i da su zato ušli u rat s ISIL-om... Ostavili smo i sve sočne psovke koje nekima nisu sjele, ali to je dokumentarac pa smo htjeli ostaviti sve kako je.
Mislite li da će film zbog toga biti zanimljiv u cijelom svijetu?
Mislim da hoće jer obrađuje veliku temu, na jedan posve drugačiji način, iskreno, snažno i hrabro. Osim toga obrađuje i sudbinu čovjeka koji je od ratova i potpune radikalizacije u posljednji tren pobjegao, pronašao sebe, pronašao želju za drugačijim životom, integrirao se u hrvatsko društvo i postao veliko novinarsko pero ove zemlje. I kojega danas čuva policija od ljudi kakav je i sam trebao postati. Zar nije to priča vrijedna filma i da se dogodila u Francuskoj? Osim toga film je vrlo pokretan, dramaturški razigran, s hrpom zanimljivih likova kakvih nema ni u igranim filmovima. A kada tome dodate i sjajan vizualni okvir koji je dala snimateljica Bojana Burnać, koja se na nekim snimanjima odijevala u burku, a u drugima maskirala u dječačića, te maestralnu glazbu Ivice Vučka koja je snimana u Makedoniji, onda j to film koji osim sadržajnog ima i te divne estetske elemente koji pojačavaju doživljaj.
Na promociji ste rekli kako vas je film sve promijenio. U čemu je vas promijenio?
Mene osobno opametio je da ne kukam previše, da više cijenim mir u kojem živim u Hrvatskoj i da ubuduće više pazim na svoju glavu. Glupo je kockati se svojim životom, koliko ljudi strada po svijetu zbog nepažnje. Recimo, zadnji dan snimanja sam nepismenog Jihada pitao gdje ima kiosk s novinama, a ovaj me odmah optužio da od njega pokušavam izvući neke informacije, da sam špijun i zaprijetio mi smrću. Potpuno me je krivo razumio, tako da treba paziti kome što govoriš.
Jedan je dio snimljen u Hrvatskoj?
Oko četvrtine filma vezan je za Hrvatsku koja je tu otrežnjujući faktor. Hassan bježi iz ratnog ludila, bježi od samoga sebe radikaliziranog, da bi u Hrvatskoj pronašao ne samo egzistencijalni spas, već i smisao života. Ako je njemu Hrvatska dala utočište, on je njoj dao ljubav, integraciju, svoje tekstove i šarm. Hassan je ovim filmom pokazao da poštovanje između zemlje primateljice i migranta mora biti uzajamno, onda je integracija zajamčena.
Ovo je vaš četvrti film, a u svima pričate o nekim osobnim temama. Vjerujem da je onaj u kojem ste snimali vašeg bolesnog sina bio najemotivniji? Koliko je to bilo teško snimati?
Pa ja uglavnom radim priče o ranjenim ljudima. Film "Izgubljeno dume", koji sam radio s Renatom Tonkovićem i Mariom Vukadinom, priča je o nesretnom bubnjaru Bijelog dugmeta Goranu Ipi Ivandiću, potom "Bure Bareta", koji sam radio s istom ekipom, priča je o Goranu Baretu, Hassan je isto ranjena duša, kao i moj sin Borna o kojemu sam snimio film "23 grama". Taj mi je projekt bio izrazito bolan, trajao je godinama u kojima sam se nadao da bi moglo doći do pomaka u izlječenju sina, do čega nije došlo. Snimatelj Vedran Šamanović se tada jako zbližio s Bornom i snimio fantastične snimke, znali smo po cijelu noć kod mene sjediti da bi u praskozorje snimili neku scenu. Nažalost, pred kraj filma Vedran je umro, njegova nagla i strašna bolest nas je dotukla i film sam dovršio tek nakon više od godinu dana pauze. Tada me šokiralo da ga nisam uspio progurati ni na jedan hrvatski festival, a bio je na Sarajevo Film Festivalu. Doduše, nisam ih se na puno ni prijavljivao, ali nakon dvije odbijenice, odustao sam. Priče o ranjenoj djeci naprosto nisu u fokusu. One nemaju onaj društven rejting kakav imaju miješani brakovi, ženska prava, gej priče, naprosto ovo nije in. Ali ta djeca nisu nikome u fokusu, još gori rejting imaju kod desničara i crkve, tih dežurnih moralizatora. Kad ste vidjeli nekog konzervativnog političara ili svećenika da se uslikao pokraj nekog djeteta s poteškoćama u razvoju? To naprosto nije lijepa slika. Neki dan je suvozač u Ferrariju Stephen Bartulica rekao da su nerođena djeca najugroženija populacija. Je li on čuo za rođenu djecu kojoj treba pomoć? Jedna od rijetkih javnih osoba koja svojski radi na popularizaciji ove teme i troši mnogo svojih resursa je jedan drugi Stephan - Lupino.
Koji su vam planovi nakon ovog filma? Vjerujem da već imate ideje za nove projekte?
Prvo treba ovaj film dobro isfurati jer ima dobre šanse. A nakon njega više se neću baviti dokumentarnim filmom, ovo je moj posljednji dokumentarac. Pišem scenarij za igrani film.
Neku art dramu?
Ne, grozim se dosadnih europskih art drama u kojima ljudi šute i pola sata jedu juhu iz nekog pijata. Više sam sklon brbljavom, woodyjevskom ozračju.
