Da je prije dvije godine fra Alessandru, franjevcu iz talijanskog Assisija, netko rekao da će postati svjetski poznati glazbenik, on bi mu se u skladu sa svojim blagim i sramežljivim karakterom samo nasmiješio i produžio dalje. Ipak, sudbina ili, kako on kaže, Božja providnost odredila mu je baš takav put i poslije debitantskog albuma sakralne glazbe “Voice from Assisi” koji je postao planetarno popularan i po kojem su ga nastavili i zvati “glasom radosti iz Assisija”, Alessandro ne prestaje nastupati, a 25. veljače prvi put dolazi i u Zagreb i pjevat će u dvorani Lisinski.
– Idućeg mjeseca bit će točno dvije godine otkako sam prvi put letio avionom u London na snimanje albuma u kultnom Abbey Road studiju. Prešao sam i preko pješačkog prijelaza koji je na coveru legendarnog istoimenog albuma The Beatlesa pa su me talijanski novinari odmah doveli u vezu s njima. Ali istina je da sam zbog radova na cesti mogao prijeći ulicu jedino na tom mjestu. Od tada sam avionom do danas letio već 35 puta i kao što je sv. Franjo rekao, svijet je postao moj samostan, ispričao je ekskluzivno za Večernji list fra Alessandro. Kada putuje, s njim uvijek ide jedan od braće. Sukladno pravilima, ne odsjeda u hotelima, već u lokalnim samostanima, pa će tako i u Zagrebu odsjesti kod franjevaca na Kaptolu. A iako u Hrvatskoj nije još pjevao, dobro poznaje i zemlju i prilike.
– Hrvatsku sam prvi put posjetio 2005. Bio sam tada na otočiću Košljunu blizu grada Krka, a vidio sam i Hvar i Split. Osim toga, neka braća iz Hrvatske kod nas u Assisiju studiraju teologiju pa su me upoznali i s tužnom poviješću rata, ali i sportskom predanošću Hrvata. Ali kao glazbenika oduševilo me klapsko pjevanje – kaže franjevac kojem je ugovor s Universal Musicom donio status jedinog redovnika kojem je to uspjelo i koji surađuje s producentima U2-a, a sve mu se dogodilo slučajno na malom koncertu u Perugii na kojem su ga zamijetili. Na razgovor s producentima otišao je samo zato što nije htio ispasti nepristojan i odbiti poziv, a sve ostalo je sada povijest.
– Zavjetovao sam se na siromaštvo pa sav prihod od mojih koncerata i prodaje CD-a ide u dobrotvorne svrhe reda Manje braće. Primjerice, tim smo novcem financirali i naše misije u Kongu i Maroku. I prihod od nedavne američke turneje otišao je tamošnjim bratstvima pa je tako recimo u San Franciscu od tih prihoda podijeljeno 38 milijuna porcija hrane siromašnima – otkriva fra Alessandro. Kao mali je sanjao, kaže, da će biti astronaut, bubnjar ili skladatelj i obožavao je Michaela Jacksona, kojega i danas smatra glazbenim divom. Ipak, postao je franjevcem jer je osjetio Božji poziv.
– Do 16. godine sam se nekako odvojio od vjere i upustio se u svijet filozofskih ideja, ali pritom sam se osjećao jako usamljeno. Jednog dana ležao sam u šumi i rekao: “Bože, ako postojiš, daj mi znak!” I osjetio sam njegovu prisutnost i golemu ljubav prema svemu što me okružuje, a tri mjeseca kasnije gledao sam i film o sv. Franji i odlučio da želim živjeti kao taj čovjek. Neko vrijeme mi je trebalo da skupim hrabrost i da glasno pitam postoji li mogućnost da postanem franjevac, ali uspio sam i kao 21-godišnjak ušao u bratstvo – otkriva.
Danas 35-godišnjak, kaže, tipičan je Umbrijac koji baš i ne voli putovati i najbolje se osjeća u svojoj bazilici Santa Maria degli Angeli.
– Kada ne nastupam, u samostanu radim kao stolar i restaurator starog namještaja i starih instrumenata. Najsretniji sam u svojoj maloj stolarskoj radionici i stalno pjevam dok radim, kaže tenor čiji glas uspoređuju s onim njegova talijanskog sunarodnjaka Luciana Pavarottija. A kada fra Alessandra pitate hoće li jednog dana postati veliki tenor poput Pavarottija koji je, osim po glasu, bio poznat i po svojoj korpulentnosti, on u šali kaže:
– Mislim da, koliko god jeo, neću nikada ni blizu postati velik kao on, a to neću ni pokušavati!
U skladu sa svojim glazbenim ugovorom, radi promocije koristi se i Twitterom. To njegovoj braći ne smeta. – Društvene mreže su nezaobilazan oblik komunikacije. Osim toga, i papa Franjo tvita i potvrdio je da takva komunikacija ne prelazi granice vjere. Papa me fascinira i djelima i riječima. Iz osobnog iskustva znam da je jako skroman i ponizan, a sreli smo se pri njegovu posjetu Assisiju kada sam imao povlasticu i pjevati za njega. Uglavnom, braća iz samostana me podržavaju i štite u ovoj glazbenoj avanturi u kojoj uživam, ali često se šale sa mnom i kažu: “Gle, sada si zvijezda, ali pazi da ne padneš!”
