U debati o ljetnim temama razgovor bi se uvijek vraćao na dobre ljude. Oni su pokretač pozitivnih promjena, korektiv u ludim vremenima, naznaka vjere da nije baš sve otišlo k vragu i osoba kojima se treba posvetiti.
O dobrim ljudima, životu, glazbi pa i velikom koncertu koji priprema u listopadu u zagrebačkoj Areni porazgovarali smo s glazbenikom Zlatanom Stipišićem Gibonnijem.
Ima li još dobrih ljudi?
Normalno da ima i hvala Bogu na tome. Dobar čovjek je sve što ti treba sjedio s njim u kafiću ili na upravnom sudu (smijeh). To su oni koji uvode solidarnost i empatiju i to je po meni najvažnije. Kad sve zbrojiš i sagledaš, vrijeme u kojem živimo, skontaš da je sve od danas do sutra, a jedina je uspomena ona u kojoj si ti bio čovjek i u kojoj su drugi prema tebi bili ljudi.
Kako je nastao vaš istoimeni hit “Dobri ljudi”?
Stihijski! Ta pjesma ima dosta neuobičajenu strukturu za ovo vrijeme, skoro kao da je skliznula iz mjuzikla Ive Tijardovića. Zanimljivo da su me neke političke stranke molile za dozvolu da ta pjesma svira dok se oni penju na pozornicu tijekom predizbornog skupa. Paradoks, jer je to pjesma u kojoj se glavni junak žali na damu kamenog srca. Ne spominje se da ćemo otvoriti nova radna mjesta ili nešto slično.
Imali ste brojne uspješne glazbene suradnje. S Oliverom Dragojevićem, Urbanom, Barom, Dinom Dvornikom... ali nikada niste pisali pjesme po narudžbi?
Da budem iskren, i jesam, tamo početkom 90-ih. Da ne pravimo od mene neku moralnu vertikalu, pokušao sam to raditi, ali u tome nisam bio dobar. Kao da mi je sudbina u startu dala do znanja da se okanem ćorava posla i radim samo ono što osjećam. Uvijek je bilo dobro i uspješno ono što je bilo od srca i krivo i neuspješno ono što se od mene očekivalo.
Ipak, s Dinom Dvornikom napisali ste 17 odličnih pjesama među kojima i hit “Zašto praviš slona od mene”. Iduće godine bit će deset godina da ga nema. Kako ga pamtite?
Svi ćemo ga pamtiti kao nezamjenjivog. Nitko nije uspio ni primirisati njegovo prijestolje. Kao autor i kao izvođač bio je najzreliji čovjek svih vremena u tom žanru. I tu govorim o plesnoj glazbi 60-ih, 70-ih, 80-ih, 90-ih, 2000-ih do danas. Sve što kompariraš s njime, ni izbliza nije bilo tako dobro. A kao čovjek, baš kao što je nazivao i svoje albume, bio je svjestan da je kao lunapark. On nije bio ozbiljna osoba. Bio sam s njim u situacijama koje su zahtijevale bar minimum ozbiljnosti, recimo, potpisivanje ugovora za diskografsku kuću – ugovor nije ni pročitao, nego bi odmah pitao gdje je penkala i ostalo što se odvijalo u toj kancelariji bio je cirkus. Tko ga je volio, to mu je dopuštao, a tko je bio prepreden, znao je tu njegovu nesmotrenost protumačiti kao naivnost i iskoristiti je.
Šalite se da su vaše diskografske pauze od albuma do albuma spore kao trajekt Bartol Kašić. Lani je bila uspješna “Familija”, je li na putu novi materijal?
Ja uvijek nešto pišem, ali sam, kako bi Britanci rekli, “album artist”. Ne spadam među one koji su hitmejkeri pa pišu singlove, već među one koji se vrednuju zbirkom pjesama. Da bi ste mogli napisati desetak pjesama koje imaju svoje razloge zašto su tu, to ne možete u deset minuta. To traži neko vrijeme i neke razloge da bi nastalo.
U listopadu pripremate veliki koncert u zagrebačkoj Areni. U metropoli niste imali koncert takvog opsega od 2010.
To će biti koncert koji je nemoguće nazvati svakidašnjim zato što je u pitanju veliki prostor koji dopušta i neke u drugom prostoru nemoguće suradnje. Pred dva desetljeća za tako nešto možda nisam bio u stanju niti mi je to dopuštala popularnost koja nije bila adekvatna ili čak iskustvo. Sad to mogu, ali tko zna, možda jednog dana moja realnost bude da opet moram svirati u kafiću i tada si neću moći priuštiti fantastične suradnje s najboljima. Sad želim napraviti sve maksimalno dobro dok mi je to na neki način dopušteno.
Ima li treme?
Nema treme, ali ima odgovornosti. I kako je kod nas sve turbulentno, malo me i strah i ponekad mi se taj listopad čini kao da je za pet godina. I da budem iskren, jedva čekam.
Kakav vam je ljetni tempo? Jeste li u sporijem modu?
Ja volim koncerte. Dođeš u situaciju da najviše cijeniš da si sa svojima, ili sa svojom familijom ili s ljudima koji te najbolje razumiju, a to je moja publika. Nisam trendovski pjevač i nitko mi neće doći na koncert jer sam u modi, doći će ljudi koji vole tu glazbu tako da mi je koncert praznik i to ne smatram umorom. Ipak, sve oko koncerta zna biti naporno. Sve se uozbiljilo pa su stalno u optjecaju neki zakonski okviri i čini mi se da mi se posao dijeli na dvije strane. Jedna mi je ljubav prema glazbi, a druga je kao da radim u Đuri Đakoviću i počelo me opterećivati administrativnim pitanjima. Kad uzme gitaru, nitko ne razmišlja o tome da će ti u jednom trenutku trebati 150 ljudi u organizaciji nastupa. Te prijava policiji, te hitnoj, te poreznoj (smijeh op. a). Preozbiljno je to sve, a ne bi smjelo biti.
Poželite li tada odvojiti se na neko vrijeme od svega i nestati?
Ja to zapravo uvijek i radim. U trenucima kada sam u speedu treba mi mir za moju ravnotežu. Treba mi neka dnevna količina ljepote, bilo da je to dobar film, dobra knjiga... nešto čime bih se malo oplemenio. U gradu se počelo prebrzo živjeti i, ako ne nađeš dva-tri svijetla trenutka, na kraju se dan pretvori u to da smo se mučili s parkiranjem, čekali na šalterima i radili sve što ne volimo. Kad god možete, bježite u šumu ili na more, spašavajte živu glavu!
U pjesmama bježite od slike društva. Je li i to način bijega od dosadne zbilje?
Odgovor na to zauzeo bi tri intervjua. Postoje dvije vrste zanimanja. Jedni žive od harmonije, drugi od konflikta. Ja živim od harmonije. Ovi drugi moraju prodavati kalašnjikove, duge cijevi, kratke cijevi, dimne bombe pa imate i neke radikalne medije koji, ako nema konflikta, nemaju tema, a tu su i političari koji žive od konflikta i, ako ga nema, potpuno su nevidljivi. Mnogo je poštenije navoditi ljude da budu bolji jedni prema drugima nego ih navoditi da se ne podnose.
Je li vam ikada ego radio o glavi?
Nažalost, ego je najveći autogol koji ti se može dogoditi. Kod nas se to dogodi često jer želimo imati odgovor na sve teme o kojima nikad nisi promislio pa počneš govoriti o stvarima koje ne razumiješ. To se događa svim javnim osobama. Netko neinformiran iznosi mišljenje koje uopće nema. E, to mi se nekoliko puta dogodilo pa sam si obećao da više neću odgovarati na stvari o kojima nisam ni promislio. Ali život te dovede u te situacije, pitaju te i ti odgovoriš, je li to zbog ega pa se praviš pametan ili dobrog odgoja i govoriš o stvarima koje ti nisu u fokusu. A meni, priznajem, stotinu stvari nije u fokusu. Ne želim biti sveznalica ni o svemu imati stav. To nije pitanje lijenosti, već je to nemoguće. Pa i ja se ljutim kad mi netko napravi recenziju albuma, a znam da ga nije ni preslušao, nego mu se sve vezano za Gibonnija gadi i ima mišljenje prije nego što je išta čuo. To iritira, ali nekoga drugog iritira da ja komentiram javne građevinske radove (smijeh).
Počeli ste kao gitarist u bendu Prva stanica s 14 godina. I vaš sin ima bend. Koliko utječete na njega?
Više sreće imao sam ja s mojim ocem Ljubom jer nismo bili u istom žanru. Iako, naslušao sam se glupih komentara da mi je on pisao pjesme. Di bi moj Ljubo napisao “Posoljeni zrak i razlivena tinta”. Ali, eto, glupost je nasljedna pa traje stoljećima. Uglavnom, ne bih o imenima, ali bolje sam prošao od neke djece koja su bila u istom žanru s očevima. To te uvijek dovede u komparaciju, a ja sa svojim nisam bio ni po čemu usporediv. Mojeg sina zanima svašta, od Radioheada do Coldplaya i ne sliči puno na mene, a ja se trudim ne utjecati na njega. Dajem mu savjete tipa da mu je pjesma preduga ili da im je u nekoj gužva od istrumenata, ali ne miješam se za njegovo dobro.
Vaš otac, iako različit po žanru, ipak je utjecao na vas?
Uz njega sam zavolio njegovu ideju Dalmacije kao mjesta koje ne oslikava klupa ispod tamarisa s minimarketom i apartmanima u pozadini. Meni je Dalmacija koju mi je otac ostavio i u zvuku i u ideji mjesto koje ima burnu, a neispričanu istinu. Imam sliku Dalmacije kao nečeg žilavog i postojanog s puno testosterona. I uvijek sam težio da mi se dogodi pjesma kao “Udica”, ne dopadljivo dalmatinski, već žilavo dalmatinski.
