Prije točno pet godina našao sam se s Gibom u tonskom studiju Moris u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, kad je s Matijom Dedićem završavao zadnju pjesmu za album ''Toleranca". Pet godina kasnije opet sam navratio u isti studio gdje je Gibo ovaj put preslušavao snimke s nedavnog Urbanova koncerta u Domu sportova, na kojem je svirao bas-gitaru u dvije pjesme. Ako ostane bez posla, uvijek će moći biti basist, premda je Gibin posao jedan od najsigurnijih u Hrvatskoj. U tih pet godina promijenio je strategiju koncertnih nastupa i doveo je do savršenstva emocionalnim učinkom koji po ekstatičnoj vezi s publikom sliči na ono što doživite na Springsteenovim koncertima. Gledao sam ga barem 6-7 puta posljednjih godina, od dva nastupa u dvorani Cibone, preko Umaga, Karlovca, Brežica, Tvornice i Opatije do beogradske Kombank Arene, gdje je i Goran Bregović mislio da je to bio poseban koncert, da je nemoguće držati takvu razinu nastupa stalno i izvan medijskih središta.
Međutim, moguće je. Gibine pjesme među ljudima, i u ljudima, traju dugo, a dugo ih i priprema pa se upravo zahuktava stroj koji će krajem godine isporučiti novi album za koji ima napisanu većinu pjesama.
Od ''Tolerance" do danas snimio je i album na engleskom jeziku ''20th Century Man" koji je marljivo promovirao na pedesetak nastupa u inozemstvu, skupljajući iskustva na neutralnom terenu i pritom odmarajući domaći teren koji gotovo da vapi za novim Gibinim pjesmama. U vremenu u kojem se diskografija prilično promijenila, ''Toleranca" sa 40 tisuća prodanih primjeraka samo u Hrvatskoj ostaje posljednji veliki albumski blockbuster, na tragu vrtoglavih naklada od 60-70 tisuća prodanih primjeraka ''Unce fibre" i ''Mirakula" koje su, kao i ''Judi, zviri i beštimje", Gibu katapultirale u orbitu najuspješnijih domaćih glazbenika svih vremena.
Ja sam stanka u familiji
Prilično inovativan koncept koji priprema, uz nekoliko noviteta koji se još ne smiju otkriti, nedvojbeno će krajem godine dovesti do novih Gibinih klasika. Jer Gibi su najvažnije pjesme, zato ih i priprema tako pažljivo. Gibo bi najradije da ne spomenem e-mail Bona iz U2 u kojem mu kaže, doslovno, kako mu se čini ''da Gibo puno uspješnije radi to što bi Bono htio raditi", ili jednokratne humanitarne pomoći mnogim havarijama pogođenim obiteljima. Naravno, humanitarni angažman ne treba vagati i prije svega se mjeri dobrim namjerama, ali od svih humanitarnih djelatnosti Gibina najvažnija je ona ''humanitarka" s pjesmama, kao pomoć emocionalno unesrećenima ili onima s upitnicima u glavama ili srcima.
U jednom trenutku postaneš dežurni komentator i tebe zovu za sve. A ako si popularan, ne znači i da si kompetentan
– Nemam pojma – kaže na početku. – Grozno mi je kad s nekog albuma prođu samo dvije pjesme, a ostalih deset nitko ne čuje i ne pamti. Koji su lanjski albumi ostali? Samo nekoliko njih, Springsteen, Coldplay, Jack White. Ozbiljno se namučim za svaku pjesmu koju napišem i ne bih htio da samo nekoliko njih ostane. A pažnja ljudi je sve manja, to je ozbiljan problem danas. Za novi album smislio sam koncept koji još nitko nije napravio i čini mi se da će to funkcionirati.
Voliš racionalizirati svoj uspjeh i ne prenaglašavati ga premda bi ti i publika i kritika rekle da si najuspješniji domaći glazbenik, prvi koji je nakon Arsena i Bregovića izgradio svoj poseban emotivni sklop koji je postao nezaobilazna emotivna prtljaga publici, ali i ozbiljna, samosvojna karijera koja traje već 25 godina.
Odrastao sam u glazbenoj familiji, ali kad pogledam svog djeda, oca, pa sada i najstarijeg sina, kad s prijateljem uzme gitaru, počnu svirati i to zvuči fenomenalno, čini mi se da tek nakon mene dolazi ono najbolje. Ispada mi da sam ja ona pauza, stanka u familiji (smijeh). Stari je bio šampion, a ovaj mali je zabrinjavajuće dobar.
Situacija kad sviraš bas-gitaru Urbanu, kao nedavno u Domu sportova, slična mi je onoj kad je Bowie svirao klavijature Iggyju Popu na turneji 1977., bio u mraku i iz pozadine uživao.
Mi smo ljudi koji imamo različit pristup, sviramo različitu muziku, ali se izuzetno slažemo, kao ljudi i kao glazbenici. To je neki vid gušta, svirati bas gitaru i biti u drugom planu. Ne želim se gurati naprijed, ne moramo pjevati duete, ja sam zadovoljan iza. Malo odsviram, malo pogađam, a malo griješim (smijeh), ali gledam na to "friendly", ta pozicija mi je draga.
Matija Dedić bio bi tvoj stalni omiljeni suradnik s kojim odlično surađuješ. Većina ljudi i ne zna za vaš jazz-program. Znam da ste svirali s Black Coffee u bečkom klubu Porgy & Bess i da je bio rusvaj?
S Matijom nastupam s jazz.repertoarom od 2003., gotovo 12 godina. To uvijek radimo izvan medijskih svjetala pozornica, uvijek je to nešto zatvoreno, intimno, meni je to uzbudljivo jer, prvo, nisam jazz-pjevač, to više izgleda kao jazz stand up komedija. Ja sam toga svjestan. Oni sviraju izvrsno, uživam i ja s njima i oni sa mnom, oni sa mnom možda dobiju nešto na što nisu navikli, a ja s njima dobijem nešto na što ja nisam navikao. Znaš što, uvijek je s talentiranima lako. Kad smo prije nekoliko godina svirali u Porgy & Bes, publika je doslovno poludjela, skakali su po stolicama i bilo mi je neugodno, mislio sam da više nećemo moći ući u klub. Ali gazda je bio više nego zadovoljan, bio mu je to jedan od najboljih nastupa u klubu.
Ljudi su čuli za te svirke, ali zapravo ne znaju o čemu se radi, imate li planova za neke javne, otvorene nastupe?
A što ja znam, to je super, to je nekako kao četverac bez kormilara, samo počnemo svirati. Na primjer, bilo je interesantno, imali smo jednom u Opatiji repertoar koji je trajao sat i petnaest minuta, a u kuli u Trogiru nekoliko mjeseci nakon toga isti repertoar koji je trajao dva sata i nešto. Tako da sam govorio; pa što smo ovo sad sat vrimena viška radili (smijeh). To je interesantno, volim napuštati sigurnu zonu kad god to mogu.
Išao sam na trafiku i sreo Dina. Kaže on: „Što radiš?“, ja kažem: „Ništa“. Otišli smo do njega i napravili “Zašto praviš slona...”
Bio si nedavno s Bregovićem, hoćete li surađivati, ima li hipotetske mogućnosti ili vjerojatnosti za suradnju, osim što ti je svirao gitaru na „Unca fibre", a ti njemu gostovao na sarajevskom koncertu „Sa so mange" pretprošle godine?
Mi se stvarno volimo i poštujemo, ima neka dobra energija između nas kad god se vidimo. Problem je u tome što nam se rasporedi razilaze, on jako puno svira svuda po svijetu, i to je nemoguće uskladiti. Svijet je ogroman, a on ima svjetsku karijeru i iz njegove perspektive vjerojatno mu je ovo tu više emotivan prostor nego stvar njegove ambicije.
Tvoje pjesme i albumi dugo traju, ali se situacija u diskografiji promijenila. Koja ti je ambicija s novim albumom i do kuda si stigao s novim pjesmama? Ljudi su te se zaželjeli.
Radio sam uvijek to što sam radio dok mi jednog dana nisu rekli da sam album artist. Stvarno nikada nisam razmišljao o singlovima, da moram imati hit, nego sam razmišljao da moram imati dobar album, a to traje dok se napravi. Ovo je vrijeme donijelo nova pravila, izgubio se album i sad je normalno da naša generacija kaže: „Imaš sve u telefonu, imaš na webu", ali ja se s tim uopće ne slažem. I na tom telefonu, kad vrtimo pjesme palcem, nemamo strpljenja. Posljednji album artist od ovih novijih je Jack White. Ali ti moraš izaći na veliku scenu i igrati na velike branke, gdje je teren sto metara, a ne indie scena.
Možeš ti biti indie, ali u jednom trenutku moraš izaći na veliki teren, kako se to dogodilo i R.E.M.-om, i Red Hot Chili Peppersima. Ti možeš doći iz nekog paralelnog svijeta, kao Nirvana, možeš doći i iz garaže, ali to je takav vjetar u leđa da ti u jednom momentu dođeš na veliku scenu. Danas kad razmišljam, mislim da sam čovjek koji više voli muziku nego što voli uspjeh. Draža mi je uspomena na dobar album nego na uspješan album. I tu sam u raskoraku s industrijom, želim pod svaku cijenu ostati album artist, želim napraviti CD, želim napraviti vinilnu ploču, želim da su sve pjesme uspješne, a ne samo jedna ili dvije. Album je moj medij, a ne pametni telefon.
Rijetki su pržili albume
Uvijek voliš zahvaliti publici, vrlo si svjestan koliko je publika važna iako si ti sam zapravo generator svog uspjeha.
Ja njima volim reći ovako: "Hvala lijepa, kupite CD, spržite ga i podijelite susjedima jer volim da moj album ima što više svjedoka." Ali kad meni ljudi pokažu takav respekt da oni taj album ipak kupe... Ja sam od 1992. do 2015. potpisao u životu možda dva spržena CD-a. Ljudi su to uvijek kupovali, nikad nisu „pržili". Rijetko kad mi netko kaže „spržio sam tvoj CD", obično svi imaju originale. Meni je to najveći kompliment koji mogu dobiti, ne znam, kao da su ljudi svjesni, to je čudna situacija. Zamisli da si mljekar i da postoji ovo mlijeko ispred nas, koliko to košta? Deset kuna? I da ga možeš naći besplatno, a da ga ljudi ipak kupuju? Meni je to najveća čast koju sam mogao doživjeti.
Od početka si uspješan, svoje prve pjesme iz samostalne karijere sviraš i danas na koncertima. Je li ti odmah bilo jasno da želiš svirati pred 15 tisuća ljudi? Jesi li od početka osjećao da tvoje pjesme imaju vibru za veliki uspjeh?
Sjećam se na početku, kad nisam imao nikakvu popularnost, nego eventualno za neki kafić, kad sam svirao za sto ljudi. Ali sam znao, u ono doba ranih devedesetih bile su navike tih velikih grupnih koncerata – Hit depo je imao nastupe u Domu sportova, pa smo imali te humanitarne koncerte – shvatio sam da moja muzika na velikoj pozornici ima smisla, da jednostavno to nije muzika za kafić. Ona je bolje funkcionirala na pozornici u Domu sportova nego u kafiću u provinciji i gotovo. Tako je vjerojatno aranžirana, tako je postavljena. Ali ne želim da me to opterećuje, moram biti iskren, ja analiziram sebe kao čovjeka, jesam li bio pravedan do kraja prema svojoj djeci, prema svojim prijateljima, prema ljudima koji su mi željeli učiniti, a ja to nisam prepoznao. Ja analiziram to, sebe nikad ne analiziram u smislu koja je moja uloga na sceni.
A kako analiziraš reakcije publike, kad ljudi izađu nakon tri sata odmorniji nego što su ušli?
Ja to doživljavam skoro familijarno, ja sam tim ljudima zahvalan jer znam da je moja prisutnost u medijima skoro opskurna. Imaš na primjer neki mladi bend koji bi ti okarakterizirao kao mainstream. Ali moj pristup uopće nije takav, moj je pristup totalno familijaran, ja imam svoju publiku, nemam široku publiku. Ima ih puno, ali to je moja publika. Mi smo napravili jedan familijaran odnos i sva čarolija ide iz toga. Meni je izvrsno da smo nedavno prodali sedam i pol tisuća ulaznica bez ijednog plakata. Nemam osjećaj da se moram svima dopasti niti da se ikome moram dodvoravati. Jednostavno, pokazao sam se takav kakav jesam i to je naišlo na odobravanje velikog broja ljudi, a kod jednog velikog broja ljudi je naišlo na neodobravanje. Ali mene to ne zanima. Mene zanimaju samo moji. Život je kratak i ne želim gubiti vrijeme s pitanjima kako ući svima pod kožu? Baš me briga što netko to ne voli, to je njegov izbor. To je najljepša stvar u toj muzici, što je CD shop ogroman, ako voliš jazz, ideš tamo i listaš, a ako voliš narodnjake, ideš na drugu stranu i sve je OK.
Život je kratak i ne želim gubiti vrijeme s pitanjima kako ući svima pod kožu. Baš me briga što to netko ne voli
Je li ti palo na pamet sakupiti sve svoje pjesme koje si prije pisao za druge izvođače i pjevati ih? S Dinom Dvornikom si imao izvrsnu suradnju.
Sedamnaest pjesama smo napravili ukupno, na četiri albuma. Znaš kako je bilo, išao sam na trafiku, a Dino i ja smo rođeni na sto metara zračne linije. Kaže on: „Što radiš?", ja kažem: „Ništa", „Hoćeš doći kod mene?", ja kažem: „Hoću". I to ti je sve, ja dođem kod njega i dok je Dijana, njegova majka, skuhala kavu, napravili smo „Zašto praviš slona od mene". Onda sam mu rekao: "Ja sam u heavy metalu, a ti si u plesnoj muzici", jer prije su ljudi to sve skroz sektaški shvaćali. Ja sam u sukobu interesa, njemu želim pomoći kao prijatelju, a ne želim da ovi moji misle da sam izdajica i da pomažem u nečemu čega se mi grozimo (smijeh). Ja sam to njemu napravio i nije me potpisao, rekao sam mu: „Nemoj me potpisivati, izmisli pseudonim". Ali nije mu se dalo, ni meni i onda je potpisao stvarnog čovjeka i stvarni čovjek je dobivao tantijeme od najvećeg hita u bivšoj državi. Jako sam ponosan što sam bio Dinu desna ruka u toj jednoj fazi života, to je stvarno bilo dobro, ali mislim da je to bez njega totalno besmisleno. Tajna je uvijek bila u njemu, on je bio taj koji je generator, mi smo bili šegrti. Svatko od mojih kolega tko tvrdi suprotno ne govori istinu. On je bio taj, mi smo bili desna ili lijeva ruka, kako kad, ispomoć.
S inozemnom karijerom i albumom na engleskom kao da si se vratio na početak. Kako ti je bilo svirati koncerte po europskim klubovima, skoro kao debitant, gdje te ljudi ne poznaju?
Ja nisam tašt i nemam nikakav problem vratiti se u klubove pred petsto ljudi koji te ne poznaju. Bilo mi je super, dođem u Amsterdam, u klub gdje su bili i Ramonesi, u München u klub za poznate svjetske bendove, ili u Gasometer u Beču gdje je bio Nick Cave prije, a Alicia Keys nekoliko dana poslije mene. Nije to bila „dijaspora-varijanta". Bilo je interesantno, sviraš ljudima koji nešto malo znaju o tebi, nešto su načuli, dovela ih je neka znatiželja. U stvari si debitant, meni je to bilo uzbudljivo. A lijepo je imati više od 150 recenzija koncerata i albuma koje sam dobio u stranom tisku. Kad te neki Nizozemci ili Nijemci hvale. Ja sam se bojao zbog naglaska, ali zanimljivo – nitko to nije spominjao. Najbolje kritike sam dobio od Engleza i Talijana, najlošije u istočnoj Europi. U Engleskoj, u časopisu „Power Play", osam zvjezdica od deset. I kažu, ovaj album morate imati jer nema na sebi nijednu slabu točku.
Njemački Rolling Stone je napisao „u najboljoj maniri Eddieja Veddera". U, jebate! Ili „obratite pažnju na tekst pjesme Hide The Mirror, ona je kao ljekovita krema". Imali smo u Beču koncert s Joss Stone, to je bilo fascinantno iskustvo, ona je na plakatu, naravno, bila veća, a ja manji (smijeh). Bilo je četiri tisuće ljudi, padala je nevjerojatna kiša, bilo je blata, ljudi su došli u kabanicama i kisnuli. Mislio sam, sad kad počnemo svirati, svi će uteći ispod neke nadstrešnice. Na kraju smo imali bis, došli su nas upoznati svi iz menadžmenta Joss Stone i rekli da se ne sjećaju kad su nešto takvo vidjeli. Interesantno je svirati pred ljudima koji nemaju nikakve predrasude, meni je to za moje mentalno zdravlje odlično. Vrati me na nekakve šine entuzijazma i osjećam se dobro kao debitant (smijeh).
Napravio si puno toga i tvoje mišljenje ljudima nešto znači, vjerojatno zato što im tvoje pjesme pokazuju da osjećaš i razumiješ stvari oko sebe. Je li teško biti pod povećalom javnosti kod nas, gdje se svakome možeš zamjeriti?
Kad si javna osoba, sportaš ili glazbenik ili glumac, kad postaneš interesantan medijima, oni ti iz nekog razloga guraju mikrofon pod bradu i stalno odgovaraš na neke stvari o kojima nisi ni promislio. Onda čovjek postane „poznavatelj svega opće prakse". U jednom trenutku postaneš dežurni komentator, nešto se događa u državi i tebe zovu i pitaju što imaš o tome reći? Ma nemaš što reći. Meni strahovito treba, kad god mogu, da postanem običan, nevidljiv i anoniman čovjek, da bih ostao normalan. Sjećam se prije petnaest godina kad su skužili da bi me mogli svašta pitati. A biti popularan nije i biti kompetentan, biti popularan znači samo da te ljudi znaju, a ne da se razumiješ u temu o kojoj govoriš. Onda čovjek iz pristojnosti, a vrlo često i iz oholosti, počne misliti da stvarno zna sve. I onda imamo tu apsurdnu situaciju koju imamo, da pjevači ili glumci govore gluposti. Ali ako si izvrstan strijelac, ili zadnji vezni, još ne znači da možeš govoriti o politici u Hrvatskoj. Imaš svoje mišljenje, a nisi ni razmislio.
Prvo, živiš vani i nemaš pojma što se tu događa, živiš u paralelnom svijetu s ekstra honorarima, jako si stručan u tome, pa daj onda govori o tome u čemu si stručan. Onda svi govore o parlamentu, a nisu svjesni koliko ne znaju. Kad govorim o politici, uvijek se pokušavam dovesti u situaciju da govorim kao selektor. Ne stranački, mene te stranke ne zanimaju. Da se oni na mene ne ljute, ali one nisu na mom nivou. Razmišljam kao selektor, kad gledam svoju zemlju, svoju državu, sa svim svojim problemima i svim plusevima, razmišljam dajte da najsposobniji među nama, bez obzira na to kojih krvnih zrnaca bili, kojih stranačkih opcija bili, da to najsposobniji rade. Znaš, pitao sam svog pokojnog oca, koji je stvarno bio autoritet: „Pa što se ne javiš za intendanta splitskog kazališta?" A on veli: „Sine, ne mogu, nisam kompetentan". Ja pitam: „Ljubo, kako?", a on kaže: „Sine, ja ti ne znam puno o baletu". Takvih ljudi nama fali, koji točno znaju što ne znaju. Ja o tome razmišljam kao selektor, meni je otac vodio silne zborove po Hrvatskoj, bio je majstor, otišao je najdalje u tome. I sad on ima sina pjevača doma. Ali nikad me nije zvao da budem prvi tenor zato što ja nisam rođen kao prvi tenor, ja sam bariton. Nemam nikakve privilegije ni po familijarnoj, rodnoj liniji, tako sam odgojen. Meni je otac razmišljao kao selektor i ja razmišljam kao selektor.
>>Gibonni s publikom zakazao 'family date' u Opatiji
>>Gibonni: Prvu gitaru kupio sam kad sam čuo Deep Purple
Čak i kad bi uhljebljavanje i paraziterstvo proglasili kaznenim djelima kakvi su političari na čelu države (a tek kakvi će biti) vjerojatno nitko nikad ne bi bio ni optužen za ovakva nedjela. Zbog uhljebljivača i parazita na slijedećem popisu stanovništva u Hrvatskoj ne da će biti manje od 4 milijuna stanovnika nego ako bude više od 3,5 milijuna to će biti uspjeh.