Kada i nakon 30 godina na glazbenoj sceni u samo nekoliko sati uspijete rasprodati koncert koji je zakazan tek za tri mjeseca, onda znate da publici niste dosadili i da vas još željno očekuju. Upravo takvu potvrdu ovaj tjedan dobio je Tony Cetinski nakon što je njegov koncert, koji će se u sklopu turneje #samoljubav održati na tvrđavi sv. Mihovil u Šibeniku, rasprodan u samo nekoliko sati nakon što su karte puštene u prodaju.
Uz vjernu publiku, brojne nagrade i bezvremenski hitovi koji su osvajali prva mjesta glazbenih ljestvica najbolji su dokaz koliki je trag na domaćoj glazbenoj sceni već napravio Cetinski. Podrška obitelji i voljenih, kao i obožavatelja, uvijek mu je vjetar u leđa pa i u onim teškim trenucima, a takvih je u posljednje dvije godine u Tonyjevu životu bilo dosta. Iskreno i sasvim otvoreno u intervju nam govori o stanju na glazbenoj sceni, zašto je spreman uvijek pomoći mladim talentiranim glazbenicima i zašto se sa suprugom Dubravkom vratio u rodnu Istru.
Prije svega čestitke, koncert u Šibeniku, koji je u sklopu vaše turneje #samoljubav, rasprodan je u samo nekoliko sati i to tri mjeseca unaprijed, zasigurno je lijep osjećaj znati da vas publika željno iščekuje i nakon 30 godina na glazbenoj sceni?
Hvala. Da, u današnje vrijeme odvojiti svoj novac i vrijeme da biste se družili, razmijenili emocije, plakali, veselili se i pritom glasno pjevali, kako to biva na našim koncertima, mogu uistinu smatrati velikim privilegijem. #samoljubav je najbolji naziv turneje koja je počela, nadmašivši i naša očekivanja. Koncerti ostaju duboko urezani u srca sviju nas, na bini i oko nje. Veliko hvala publici, ali i mojim suradnicima, jer oboje su zaslužni za uspjeh i realizaciju, jednog ovako velikog i zahtjevnog projekta.
Što vas nakon 30 godina na glazbenoj sceni i dalje motivira raditi ovaj posao i jeste li imali krizne trenutke u kojima ste htjeli odustati od glazbe?
Htio sam više puta prestati i, naravno, da je život sačinjen od uspona i padova, ali izgleda da nisam ja taj koji će odlučiti stati. Publika je ta koja će reći kada treba stati i upravo je publika moja najveća motivacija, što se i nakon 30 godina na pozornici još uvijek osjećam kao da sam jučer počeo. Neopisivo mi je koliko puta i kojom brzinom ljudi reagiraju i daju mi ruku kako bi me podigli kada padnem. Naravno da veliku ulogu ima i moja obitelji, bilo ona biološka ili glazbena.
Što bi 49-godišnji Tony poručio 20-godišnjem Tonyju, bi li mu poručili da nešto učini drugačije?
O, da. Naravno da bi današnji mozak neke stvari bolje odlučio, ali pitanje je bih li ja bio takav kakav jesam da mogu bilo što iz prošlosti mijenjati. To je valjda odrastanje iako ću vjerojatno ostati dijete do zadnjeg dana.
Nagrade vas u regiji ne zaobilaze. Dokaz je tome i nagrada Music Awards Ceremony dodijeljena vam u Beogradu za najboljeg regionalnog izvođača, ali kod kuće to baš nije slučaj. Rekli ste da vas zaobilazi glazbena nagrada Cesarica, posvetili ste i jednu objavu Porinu... Što je razlog tome? Glazbeni klanovi ili nešto drugo?
Kod nas vlada glazbeni elitizam i to je svima jasno. Baš oni koji tvrde da to nisu, ti su glavni vođe. Nezahvalno je buniti se protiv sistema, no kad ne mogu i neću uvijek šutjeti, jer nisam željan statua i nagrada, kojih imam i previše, nego bih želio da se neke stvari postave pravedno zbog onih koji dolaze, zbog mlađih kolega. Stvara se dojam da na ovakav način, ako si na početku stvaranja karijere, moraš pripadati nekom klanu i da ne možeš uspjeti ako si neovisan. Lako je meni danas kad imam tako vjernu publiku, koja se ne može mjeriti ni s jednom nagradom, ali trebalo je do toga doći. E, to bih ja želio mladima olakšati. Machiavellizam bi trebao ostati povijest, a ne način poslovanja u glazbenoj industriji jer zbog takvog načina funkcioniranja smo i postali deponij loše glazbe koju uvozimo. Imate s jedne strane šund, a s druge strane, kao, neku „urbanu scenu“ koja nema dovoljno jak učinak kod publike. Mainstream je uništen i oslabljen planski, a nažalost sve je to politika. Za jaki mainstream nije dovoljno nas nekoliko izvođača kojima uspijeva kod publike, nedostaje nam cijela fronta dobre, ali i komercijalne, kvalitetne pop glazbe. Duga je to tema. Nemate dovoljno prostora da bih vam mogao sve u detalje elaborirati. Nađite mi nekoga poput Houre, Miroslava Rusa, Husa i Brkića iz Valjka ili neke slične njima. Nema ih. Zašto? Jer su se gotovo svi autori predali industriji i stvaraju kao lutke na koncu. To nije dobro.
Album ‘Kao u snu’ publika je pozitivno primila, a tko su osobe kojima pošaljete pjesme na prvo slušanje, tko su vaši kritičari?
Svatko je tko se nađe u mojoj blizini u fazi stvaranja važan. Postoje naravno neke osobe, koje imaju privilegij prve poslušati pjesmu, primjerice obitelj, i čije mi je mišljenje bitno.
Kako osluškujete puls publike, vraćate li na koncertni repertoar neke pjesme koje ste bili izbacili?
Da naravno, ali to je nešto što je rezervirano samo za ljude koji dolaze na koncerte. Ovako kako danas zvučimo moj bend i ja sigurno je najbolja verzija svih ovih 30 godina rada. U to sam siguran. Publika je ta koja nas drži sve ove godine, ljudi su ti koji dolaze na koncerte, kupuju ulaznice, slušaju pjesme. Bez njih sve ovo ne bi imalo smisla, i stoga je normalno uvijek i stalno slušati mišljenja i želje publike te se prilagođavati tome.
Pjesma koju je publika brzo zavoljela je i “Ja ne znam nikog boljeg od tebe”, posvećena vašoj supruzi. Pjesmu je napisao M. Rus, koliko je tekstom pogodio vaše osjećaje prema supruzi?
To je bezvremenska pjesma koja će se, nadam se, slušati i za 100 godina. Ima iskrenost i snagu poruke, a uz to je i jednostavna. Baš kao i moj brat Miroslav Rus koji ju je napisao. Valjda je zato ljudi toliko vole. Rus na čudan ali nepogrešiv način osjeća mene i razumije moje osjećaje, usudio bih se reći, čak i prije mene. To je jednostavno, bratska ljubav, jedino to tako mogu razumjeti.
Dok se glazbenici doseljavaju u Zagreb zbog posla, vi ste odlučili vratiti se u rodnu Istru. Jeste li sretni zbog te odluke i kako se supruga privikla na život izvan metropole?
Pronašli smo mir i ljepotu zdravijeg življenja. Brzo smo se priviknuli. Čovjek se brzo na lijepo navikne. Svaki novi dan, nekim sitnim ali bitnim stvarima, potvrđuje tu našu zajedničku odluku. S druge strane, Dubravka se nevjerojatno brzo prilagodila na život izvan Zagreba. Mogu tek reći, uživamo u svakom novom danu i sretni smo odabirom.
Mnoge je iznenadila vijest da prodajte lijepu vilu u Istri. Naravno takve vijesti odmah poprate i tračevi o navodnim financijskim problemima. Što je istina, zašto ste se odlučili na taj korak?
Zato što imam želju živjeti skromnije i bliže rovinjskom moru. Kad dođete u neke godine, sve nam manje toga treba u smislu luksuza ili veličine kvadrature doma. Važnija mi je kvaliteta življenja, a ona nije uvjetovana da se živi u raskoši ili rastrošno. Što se tiče tračeva, tu sam lekciju odavno naučio. Da sam uzimao k srcu sve što sam čuo kao trač o sebi, odavno bih završio na psihijatriji.
Težak ste period imali prije dvije godine nakon prometne nesreće, teških trenutaka je zasigurno bilo još u vašem privatnom i poslovnom životu, što vam pomaže da to prebrodite? Jeste li duhovna osoba i pronalazite li utjehu i snagu u tome?
Ravnoteža duha i tijela u mom životu nije fraza. Nekad je teško izaći iz komforne zone, ali kad uspijem u tome, osjećam se bolje. Zdrav život nema cijenu.
Glazbenu pozornicu dijelili ste s brojnim glazbenim velikanima od Josea Carrerasa do Michaela Boltona:, što ste naučili od njih, jeste dobili koji koristan i vrijedan savjet?
Najveći su najjednostavniji, ali profesionalno najzahtjevniji. Ukratko. Jednostavno, sama mogućnost da sam s njima dijelio pozornicu, je nešto neopisivo, i najbolje što mi se moglo dogoditi. U takvim kratkim, a opet nevjerojatno dugim trenucima, čovjek najviše nauči o sebi. To je neprocjenjivo.
Često javno dajete podršku mladim glazbenicima, kome s naše scene predviđate lijepu glazbenu budućnost?
Mladima treba pomagati jer time pomažemo dobrobiti i budućnosti, nadam se kvalitetnijoj glazbenoj sceni. Bezbroj sam puta rekao, pa ponavljam i sada. Imao sam sreću da su starije kolege i mene prihvatile, od prvog izlaska na svjetla pozornice. Tako da na neki način osjećam i kao svoju obvezu, da ja pomognem, koliko mogu, onima čije vrijeme dolazi i koji će nas na neki način naslijediti i nastaviti ovaj naš niz. Jure Brkljača , David Temelkov kao i Marko Kutlić su naša svijetla budućnost, ali samo ako ostanu stabilni i ako se ne predaju ili pokore kvazi klanovima i kvazi industriji dirigiranoj od strane politike.
Kako ste se snašli s novim tehnologijama – društvenim mrežama i koliko je Youtube, po vašem mišljenju, mjerilo popularnosti i uspjeha?
Treba koristiti nove tehnološke mogućnosti, no nikako ne smijemo dopustiti da one koriste nas i da postanemo robovi. Koncerti i nastupi pred publikom su još uvijek najveće mjerilo uspješnosti. Sve ostalo su balončići koji se brzo napušu i još brže puknu. Društvene mreže i YouTube su kanali, koji su super, i koje svakako trebamo koristiti da brže i lakše dopremo do publike, ali nisu mjerilo uspjeha.
Kome se na našoj estradi divite i imate li prijatelja na estradi?
Tko kaže da ima pravih prijatelja više od broja prstiju na jednoj ruci taj je u zabludi, ali dragih ljudi i kolega imam dovoljno da možemo jedni prema drugima biti iskreni, a ponekad i surovo iskreni. To je sasvim dovoljno. Cijenim jako puno kolega kao i oni mene, ali samo dok smo realni i iskreni jedni prema drugima.
Što je odmor za tijelo i dušu Tonyja Cetinskog?
Mir u obitelji i skladnost u odnosima svojih bližnjih, preduvjet je za odmor duše i tijela. I naravno zdrav i aktivan način života. To su kako se kaže, jednostavno sitnice, koje meni život znače. Uspjeli smo zajedno posložiti našu svakodnevicu kako nam najviše odgovara. Vidjeti ljude oko mene da su sretni, to mi je najbolji odmor.
Vaš je brat pokazao kako uz glazbeni posjeduje i dizajnerski talent. Koji je vaš skriveni talent?
To ćete jednom valjda otkriti. Ne bi bilo fora, da sve kažem.
Jesu li vaša djeca naslijedila glazbenu žicu, hoćete se buniti ako krenu tim smjerom?
Ne možete neke stvari spriječiti, pa je uzaludno i pokušavati. Sve uvijek bude kako mora biti. Sve priče pričaju se na čudne načine, pa tako i one životne. Koliko god se mi trudili i ‘vukli’ po svome, život ima svoj smjer.
Na što ste u životu najponosniji?
Na ljudsku dobrotu i na poniznost u svojem okruženju.
Koje biste glazbene planove voljeli ostvariti u ovoj godini?
Kad ne planiram sve u detalje, uvijek ispadne i puno bolje od zamišljenog. Zato ne planiram previše. Naravno da imam ambicije u životu i u poslu, ali samo neka je zdravlja i s vjerom, a sve ostalo će se već nekako posložiti. Mislim da je to jedini ispravan put.
Pogledajte dio atmosfere s koncerta Tonyja Cetinskog u Ludoj kući
Di ste anonimni pametnjakovići? Jel vam fino kad ovako pametujte ? Nađite si život.