U predgovoru autor ovako sebe predstavlja: "Ja sam obični radnik. Prateći događaje preko naše štampe i praveći pribilješke, došao sam na ideju da u desetercu za gusle opjevam pogibiju pokojnog Kenedija. (...) Nadam se da će se čitaoci odnosno slušaoci upoznati, bar u kraćim crtama, kako je poginuo Džon Ficdžerald Kenedi." Objavljeno u nakladi autora, na dvadeset i četiri stranice, u knjižici bez hrpta, s Kennedyjevom fotografijom na naslovnici od mekog kartona, i s predsjednikovom udovicom i dvoje djece uz njegov grob, na stražnjoj korici, ovo izdanje koštalo je, kako piše na zalistu, 100 dinara. Iste, 1965. godine Jugoton je objavio singl ploču guslara iz Posušja Joze Karamatića, sa zvučnom izvedbom pjesme Bože Lasića Okanića. Čini se da su i singlica i plaketa objavljene u priličnoj nakladi, jer ih se i danas može naći po antikvarijatima i u oglasnoj prodaji. Guslarski spjev "Kennedy: Smrt u Dalasu" u međuvremenu postao je čuven i spominjan u antropološkim studijama i esejima, premda ne tumačen i citiran. Bavili su se njime samo kao trivijalnim fenomenom.
Pjesnik, kako je red i običaj, započinje impostacijom samoga žanra: "Gusle moje instrumentu stari/ Modernizam ništa vam ne kvari/ Uz gusle su pjevali nam preci/ Ti s koljena na koljeno teci/ Jer guslarska fina melodija/ Postala je naša tradicija/ Bezbrojni su narodni heroji/ Opjevani preko žica tvoji'/ Vitezovi koje pov'jest pamti/ Mnoge bitke mnogi atentati". Mnogo se saznaje iz tih nekoliko redaka. Prvo, da je pjesnik, i ne primijetivši da tu postoji neki problem, u svoj jezik integrirao suvremenost, te je usput i arhaizirao u duhu svoja prva dva distiha. Drugo, pjesnik je frazer bez previše originalnog dara i autorske samosvijesti. I treće, te možda najinteresantnije: u to vrijeme kada u zapadnoj Hercegovini još uvijek vlada tvrd režim prema lokalnim Hrvatima, Božo Lasić u svom lokalnom hitu združuje bezbrojne narodne heroje i vitezove koje povijest pamti. Može biti da to čini da se vlasi (ili vlasti?) ne dosjete, a može biti i da je riječ o procesu kulturne i društvenopolitičke reintegracije Hercegovaca. Činjenica da će njegov spjev za Jugoton odguslati Jozo Karamatić, tih godina najčuveniji zapadnohercegovački, pa tako i hrvatsku guslar općenito, potvrđuje svojevrsno povijesno izmirenje narodnih heroja s vitezovima, u glavama i srcima preživjelih.
GALERIJA Vruće fotke! Pogledajte kako se Lidija Bačić mijenjala tijekom godina
Odmah zatim ulazimo u srž događaja: "Ja ću samo u kraćim crtama/ Dramu tešku opjevati vama/ Što se desi u gradu Dalasu/ Savremenom teksaškom kaosu/ Amerika velika država/ Demokratska u njoj čudna prava/ Pojedinci to koriste često/ Predsjednicim' ugrožuju pr'jesto/ Tako grupe desnih ekstremista/ Čija savjest ne bijaše čista/ A neljudske bijahu namjere/ Protiv vlade kovati zavjere/ I gerilske stvarali grupice/ Kenedijim prkositi u lice/ Sve sa ciljem u nekoj blamaži/ Na njih mnoge izmišljaju laži". Između onog što guslarski pjesnik 1965. vidi kao političku pozadinu atentata i onoga kako se taj povijesni događaj danas tumači, razlike zapravo nema. A čitatelju, koji je sredinom listopada 2024. ovu Lasićevu knjižicu nabavio u zagrebačkom antikvarijatu Crveni Peristil, nadaje se usporedno čitanje "Smrti u Dalasu" i pjesme nobelovca Boba Dylana "Murder Most Foul", posvećene istom događaju. Ostavimo li načas po strani razlike u individualnom talentu i u kulturnom utjecaju Bože Lasića Okanića i Boba Dylana, sve drugo je na takav način blisko da se na osnovu razlika između njih dvojice mogu prikazati stilski i estetski obrisi epohe. Između Dallasa i Posušja, ili između Dylanove Minnesote i Lasićeve Hercegovine, da se prikazati i protumačiti svijet dvadesetog stoljeća.
VEZANI ČLANCI:
Opis samog atentata je, naravno, najuzbudljiviji dio spjeva. Prema Lasiću Okaniću ovako je to u Dallasu bilo: "Pram El Stritu vozila kretaše/ Tek što prođe podvožnjačić mali/ A gusarska šnajperka opali/ S lica nesta razdraganog smješka/ Tragedija dogodila se teška". Pa onda: "Prvi metak Kenedija gađa/ Ne sluteći šta se sve događa/ Smjelom rukom prestade da maše/ Zločinci ga šnajperom gađaše/ To se tako munjevito zbilo/ Ranjen pade supruzi na krilo/ Žena kriknu ubiše mi muža/ Krv poteče po buketu ruža". Prethodno, pjesnik je bio opisao kako gospođi Žaklini mase predaju "mirisavih ruža jedan buket", i to cvijeće u pjesmi postaje važan lirski kontrapunkt sivilu i hladnoći sveopće epike.
Zatim se, kod pjesnika, munjevito odviju događaji koji ni u povijesnoj zbilji nisu mnogo sporije išli. O svemu će on povesti računa, pa će se tu pojaviti i Lee Harvey Oswald, u čiju je nedužnost pjesnik uvjeren, i Jack Ruby, koji ubija Oswalda i istini o atentatu zameće trag, da bi nakon svega uslijedio tužan pogreb: "Za lafetom udova Žaklina/ Familija i uža rodbina/ A za njima diplomati strani/ Što su stigli il' akreditirani". Lasić Okanić sve to gleda na televiziji, pa nas o toj okolnosti i izvijesti, što opet pjesmi pruža neki novi, da ne kažemo moderni ugao gledanja. Akter epskih narodnih pjesama, koje se izvode uz gusle, obično je svevideći i sveznajući pripovjedač, čiji su oko i uho neki višnji organi same povijesti i povijesne sudbine. Sad je tome pridodan i televizor. Ili kako to pjesnik veli, promatrajući na svom ekranu udovicu Žaklinu: "Otvorenih suznih očiju/ Gledala je bijelu kočiju/ Koja vuče kovčeg na lafetu/ 'Telstar' slike prenosi po sv'jetu/ Ceremonij stare tradicije/ Običaje njihove nacije".
VIDEO Ispuštao vjetrove i dobio zlatni gumb, gledatelji šokirani
