Milijuni su slova napisani da bi se objasnio uspjeh magazina koji na naslovnici prvog broja nije imao datum.
Jer, Hugh Hefner koji je tada, u svojoj 27. godini, postao otac i bio oženjen s Mildred s kojom je izgubio nevinost, nije bio siguran hoće li biti drugog broja. Mudro, u svoj je magazin koji je posložio u svojoj kuhinji uložio tek tri tisuće većinom posuđenih dolara, za 200 je “zelembaća” kupio prava na objavu fotografija gole Marylin Monroe snimljenih za kalendar 1949. Više je od forme o magazinu rekao prvi Hefov predgovor: “Uživamo u miješanju koktela i pokojem kanapeu, slušanju ugodne glazbe na gramofonu i pozivanju ženskih poznanica u smirenu diskusiju o Picassu, Nietzscheu, jazzu, seksu.
– Šetao bih se po luksuznijim kvartovima. Osjećao bih se kao outsider. Maštao bih o životima koji se odvijaju unutar zidova tih stanova i pitao se kako bi bilo biti dijelom toga – objasnio je.
Napravio je magazin kojim je takav život približio svakome, još nije znao da će ga i sam živjeti. I daleko više. Godina je 1953., ne zaboravimo. Srećom ili mudrošću, izdavanje magazina poklopilo se s objavom istraživanja o ljudskom seksualnom ponašanju dr. Alfreda Kinseya koje je promijenilo konvencionalno shvaćanje i otvorilo teme o kojima se do tada radije šutjelo. Nikada Hefner nije skrivao da je Kinsey bio istraživač, a on njegov promotor. Procjena o uspjehu magazina bila je sasvim pogrešna. Tiskao je 51.000 primjeraka, cijena jednog bila je 50 centi po primjerku. Prodao se za dva tjedna.
Nikada nisam na Playboy gledao kao na magazin o seksu, rekao je jednom prilikom Hefner o magazinu koji će u jednom trenutku doseći i osam milijuna prodanih primjeraka.
– Za mene je to lifestyle magazin u kojem je seks tek jedan bitan sastojak – rekao je. Doista, časopis čiji je znameniti logotip zeca, playboya životinjskog svijeta, njegov prvi zaposlenik i art direktor Art Paul nacrtao za samo sat vremena, bio je bijeg od robovanja svakodnevici preživljavanja. U toj paradigmi, kako će napisati američka spisateljica Barbara Ehrenreich, slike golih žena nisu tu samo da bi prodale magazin, nego i da bi mu pružile zaštitu. Da pokažu, u onom vremenu, kako otmjena i kućna uživanja ne moraju biti nešto neobično, kako alternativa uobičajenom, obiteljskom životu, može ostati sasvim u domeni heteroseksualnog.
No, fotografije znamenitih ljepotica poput Pamele Anderson, Anne Nicole Smith, Jayne Mansfield, pa onda i Bo Derek, Kim Basinger, Farrah Fawcett i Madonne, koje su pristale pozirati za magazin, dio su nečega sasvim drugog. S vremenom su se pojavili magazini s više ili manje eksplicitnom golotinjom, poput Hustlera, gotovo podjednako karizmatičnog Larryja Flinta, ili Penthousea Boba Guccionea, nesretnog ulagača u Haludovo. I nijedan, osim Maxima koji je pokrenut 1995., nije ga prestigao u nakladi.
Hugh Hefner duboko je ukopan u novinarstvo. U svojem je rodnom Chicagu već kao tinejdžer pokazivao izniman interes za medije, imao svoj magazin u srednjoj školi, bio je neuobičajeno angažiran, predvodnik u svemu, u pisanju, u glumi u školskim predstavama. A pokrenuo je i školske novine te crtani magazin. Druga su njegova strast bili filmovi. U obližnjem je kinu vrijeme trošio na filmove o ludim 20-ima žaleći što je propustio takvu zabavu. Takva iznimno inteligentna osoba (diplomirao je za samo dvije i pol godine) znala je cijeniti dobro pisanje. I što ono znači za dugoročan uspjeh u izdavaštvu. Playboy je postao svojevrstan forum za mišljenja, poglavito intervjue, pa onda i eseje koje su radili iznimni novinari. U tim su se razgovorima otvarale različite, često teške teme onog vremena.
– Za mene novinarstvo nije tek jedna profesija, nego zanimanje koje spada u samo srce demokracije – rekao je Hefner, koji je bio i veliki donator studiju novinarstva na svojem University of Illinois. Tako će Alex Haley, koji će kasnije napisati “Korijene”, šokantni roman o ropstvu, napraviti intervjue s Milesom Davisom ili Martinom Lutherom Kingom Jr. Intervju s legendom jazza jedan je od prvih, a ostao je i među najznačajnijima, uz razgovor koji je Haley vodio s ikonom pokreta za ljudska prava, dr. Kingom. Nikada mirovni aktivist nije dao dulji intervju nekoj publikaciji. U tu grupu spada i intervju s Johnom Lennonom i Yoko Ono 1981., godinu dana prije nego je nekadašnji član Beatlesa ubijen.
Truman Capote napisao je tekst o svojem velikom prijatelju Tennesseeju Williamsu pa dao i intervju. Čisti je genij bilo poslati Normana Mailera na znameniti meč Mohammada Alija i Georgea Foremana u Zair. Izašlo je to u čak dva nastavka, kasnije je od ovog zapisa nastala i knjiga. Slično kao i sam Hunter S. Thompson, čija je priča o meksičkom natjecanju u ribolovu pronašla put u knjigu autobiografskih eseja. I sam je Gabriel Garcia Marquez objavio 1968. priču o smrti i njezinu utjecaju na malu sredinu.
Iako je Ray Bradbury napisao Fahrenheit 451 godinu prije nego što se ona pojavila u Playboyu, tek je tada postigla pravi uspjeh. Gore Vidal nije jednom pisao za Playboy, a trend se velikih imena nastavio sve do danas. Haruki Murakami, pa čak i jedna Margaret Atwood, autori su koje nije neobično naći na stranicama Playboya. Tvrdio je Hefner da je spavao s tisuću žena. Normalno, svi vole pametne, teško je naći bolji afrodizijak.
Da baš, miškarci su playboy počeli kupovati zbog znanstevno akademskih članaka.