netom prije Božića

Glumica otkriva pozadinu svog otkaza nakon 9 i pol godina

04.02.2018.
u 08:00

Nemamo nikakvu empatiju. Znam da su teška vremena, neimaština, da su ljudi frustrirani, ali je li to razlog da budemo zločesti?, kaže Helena Minić-Matanić.

Nakon devet i pol godina koliko je provela u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula, glumica Helena Minić-Matanić netom prije Božića odlučila je dati otkaz. Već je objasnila da je razlog tome činjenica da ondje nije bilo sluha u profesionalnom smislu i za nju kao majku dvoje djece. No sada je prvi put otkrila što je to točno glumicu koja iza sebe ima impresivan broj glumačkih predstava, uloga u popularnim televizijskim serijama te nagrada među kojima je i ona Hrvatskoga glumišta, i to za najbolju žensku ulogu u predstavi “Thelma i Louise” koju je njezin suprug, redatelj Dalibor Matanić, režirao upravo na daskama spomenutog kazališta, nagnalo na tako, na prvi pogled, drastičnu odluku.

U kratkom vremenu Istarsko narodno kazalište u Puli napustile su dvije uspješne glumice. Kako se pisalo, Lana Gojak dobila je otkaz, vi ste otišli svojevoljno... Što se, zapravo, događa u toj instituciji?

– Oni to ne nazivaju otkazom, već joj jednostavno nije produljen ugovor. Iskreno, ne znam što se događa. I ja bih voljela znati. Očigledno nešto ne štima unutar cijelog sustava. Apsolutno sam za to da mladi ljudi u našoj branši, kojih u Puli ima jako puno, njih dvadesetak završilo je Akademiju i vratilo se u grad, dobiju priliku. Ali ne nauštrb nekoga tko je već u godinama. Mislim da su trenutačno uzeli jednog mladog dečka, ali ne znam zašto su to napravili tako da su se prvo riješili nekog drugog.

Gdje je došlo do razilaženja?

– Sve je počelo prije dvije godine. U to sam vrijeme bila na rodiljskom dopustu s Lolom i taman sam se trebala vratiti kada sam čula za ideju da se Lanu i mene stavi na pola radnog vremena. Ukupno nas je 17 zaposlenih u kazalištu, što ansambla, što uprave, i ne znam što drugi sektori unutar kuće rade više od nas. Vjerojatno se ne razumije opis našeg posla. Za neki projekt pripreme počnu i pola godine unaprijed. To što ne sjedim na radnome mjestu ne znači da ne radim, tako da mi nije jasno kako netko može odrediti da smo baš nas dvije te koje bismo trebale završiti na pola plaće. Da je ta ideja provedena, ja bih otišla, jer mi u tom slučaju gluma postaje jako skup hobi.

To se, znači, nije dogodilo? Jeste li prije te konačne odluke – otkaza – pokušali razgovarati i riješiti problem?

– Nazvala sam Grad i pitala o čemu se radi. Odmah nakon toga iz kuće mi je rečeno da se to neće dogoditi. Ali nije dugo prošlo, a Lana je dobila pismenu obavijest da joj ugovor za šest mjesci, nakon isteka, više neće biti produljen. Pokušala sam otkriti o čemu se radi, pošto nam je cijelo vrijeme iz kuće ukazivano da smo nas dvije višak Gradu. Naravno da su iz Grada odgovorili da su glumci ti koji bi u kazalištu zadnji trebali biti višak. Pitala sam se zašto se to uopće događa? Ako je netko namjeravao dovesti četvero mladih ljudi, to je u redu, ali što onda s ovom našom međugeneracijom? Kamo da mi idemo? Tada sam se obratila izravno kazalištu i situacija se smirila. U međuvremenu sam ponovno ostala trudna, i to mjesec dana nakon povratka s rodiljskog. Budući da je jedna trudnoća išla za drugom, nisam imala dobar koeficijent za rodiljsku naknadu. Naime, gledaju se financijski iznosi posljednja tri ili četiri mjeseca, a kako sam tada primala 2200 kuna rodiljske naknade, odlučila sam ostati u radnom odnosu što dulje. Prva tri mjeseca nismo nikome govorili da sam trudna, samo smo Dado i ja to znali.

U kazalištu su odmah prihvatili otkaz?

– Da. Šalim se da se već printao ugovor dok sam ja izgovarala da dajem otkaz. Nitko me nije ni pitao da razmislim. Iako se sad šalim, posljednjih mjesec dana ne spavam.

Odluku niste donijeli lako?

– Jesam, jer kao majka dvoje djece točno znam što hoću, a ovo sigurno neću. Ne mogu biti u instituciji koja podržava takve stvari. Zahvalna sam jer sam naučila cijeniti sebe, izboriti se za sebe, a to znači da ću se prvenstveno boriti za svoju djecu. A ne pognuti glavu. Sve sam riješila mirno. Pitala sam jedino za svoja prava, jer ih ne znam. Čula sam se s prijateljima, Dadom, pa su rekli da dam odvjetnicima ugovor i konzultiram se s njima. Usmeni otkaz dala sam 22. prosinca, odvjetnici su me zamolili da s pismenim otkazom pričekam do 23. prosinca u 13 sati kako bi sve pregledali. Međutim, oko 11.30 primila sam mail u kojem stoji da sam, s obzirom na to da nisam poslala pismeni dio otkaza, kazalište dovela u situaciju da mi daju izvanredni otkaz. Mislim da je iz toga sve jasno... Žao mi je jedino jer 9,5 godina nije kratko razdoblje. Ali u redu, što vas ne slomi, ojača vas. Shvaćam to kao novi početak.

Strahujete li za vlastitu egzistenciju?

– Naravno. Za mjesec dana napunit ću 39 godina. Na tržištu sam potpuno nezaštićena, prepuštena sebi. No nikad mi nije problem raditi, posao čak i ne mora biti u branši. Konobarit ću, čistiti, nekako ću zaraditi novac. Ne radi se o tome, nego o stanju u državi. Ovo je priča milijun žena, ali i muškaraca. Postali smo zli jedni prema drugima. No ja ne želim biti takva. Želim im svu sreću.

Jeste li ikada osjetili da ste kao majka građanin drugog reda?

– Da, a tek odnos prema trudnicama... Žene mi se nisu htjele pomaknuti u redu, u tramvaju nema šanse da će se netko dići da biste se sjeli, išla sam na tržnicu s djecom i jedna gospođa namjerno je šutnula kolica jer su joj smetala, dijete mi je bilo u grčevima, plakalo je, a jedna je gospođa prijetila da će me prijaviti policiji... To su samo moja iskustva, a što sam tek čula od drugih žena... A mi smo se s time pomirili. No to nije u redu! Nemamo nikakvu empatiju. Znam da su teška vremena, neimaština, da su ljudi frustrirani, ali je li to razlog da budemo zločesti?

Bojite li se za budućnost vlastite djece?

– Da, itekako. Ali uza sebe imam predivnog muža, roditelje koji su to sa mnom proživljavali za božićne blagdane. Moj je otac 90-ih nakon ratišta otišao u Italiju raditi kao tokar trbuhom za kruhom da bih ja mogla studirati, raditi, živjeti od svog posla... Na kraju se razbolio i tri godine vodio bitku za zdravlje. Prvi Božić da se napokon svi okupimo i on vidi svoje dijete u ovoj situaciji. Kod nas se rad ne cijeni i što onda reći djeci? Znam da ovo zvuči pesimistično, ali pokušavam realno sagledati stvari. Trenutačno mi je bitno da sam otišla iz situacije koja mi je neprihvatljiva.

Pripremate li neke nove projekte, imate li ponude za suradnju?

Ne, vidjet ćemo. Imam divne kolege koji su se javili, podržali me. A onaj tko želi raditi, naći će posao.

Pogledajte i galeriju: Ružna Nina doživjela je pravu transformaciju, evo kako sada izgleda

1/6

Komentara 36

DU
Deleted user
09:17 04.02.2018.

..mnogi nisu došli na red da ispričaju svoju stranu priče,o dotičnoj vać danima na sva zvona se piskara i govori..pa tko je ona za razliku od ostalih možda i školovanijih??s ovim tekstom sigurno ne bi izlazila da joj nije suprug matanić koji je već dva desetljeća na proračunu..

DU
Deleted user
09:07 04.02.2018.

nema krize.matanić je uz njih nekolicinu ekskluzivni korisnik kulturnog proračuna i tako dva desetljeća.

Avatar Ledeni
Ledeni
10:40 04.02.2018.

Kao provo, dajte više prestanite koristiti riječ empatija. To ništa u Hrvatskom jeziku ne znači. Možda mislite na suosjećanje ili ...?

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije