Profesionalnost i kvalitete svestranog mladog novinara Ivana Doriana Molnara prije tri godine odmah su prepoznali i čitatelji Večernjakove ruže kada su ga kao pobjednika odabrali u kategoriji novo lice godine. Dosad je Ivan opravdao njihovo povjerenje, a čini to i dalje jer njegovo vođenje emisije “Europeo” na HRT-u u sklopu Europskog nogometnog prvenstva zaslužuje samo pohvale. O njegovom zanimljivom novinarskom putu, preseljenju iz Rijeke u Zagreb, ljubavi prema šahu razgovarali smo s Ivanom koji nam je otkrio i je li mu supruga Ana kritičarka i ispričao pozadinu videa koji je nastao nekoliko minuta prije njegova javljanja uživo u Eurosong, a o kojem se već danima priča.
S kolegom Robertom Ferlinom vodite emisiju “Europeo” posvećenu Europskom nogometnom prvenstvu, kako izgledaju pripreme za te emisije?
Prije prvenstva sve je osmislio i organizirao urednik projekta Stjepan Balog, a svaki dan u 10 i 12 sati imamo sastanke za taj i idući dan. Dogovaramo se zajedno sa svim kolegama, redateljima, producentima i ljudima iz grafike i prolazimo nekoliko puta svaku stavku sadržaja, dogovaramo se, dajemo svatko svoje ideje tako da imamo dobru sinergiju.
Koliko je pandemija koronavirusa utjecala na praćenje Eura, što se promijenilo?
Pandemija je promijenila dosta toga i bilo je preinaka. Prije svega reprezentacija nema svoj kamp u Škotskoj kako je isprva bilo zamišljeno nego u Rovinju i odande putuje na utakmice. Naši komentatori su na licu mjesta kada se igraju utakmice naše reprezentacije, a tako će biti i u samom finalu. Ostale utakmice se većinom komentiraju iz tzv. off kabine. Uspješno smo prebrodili sve restrikcije kojih je bilo i za Englesku i za Škotsku i gledatelji mogu uživati u pričama i prilozima našeg Edina Mehmudina koji nam se javlja s terena i donosi zanimljiv sadržaj.
Kada vodite emisiju nakon utakmica naše reprezentacije, je li vam dopušteno da budete emotivniji ili morate kontrolirati emocije?
Dopušteno je, državna, kao i svaka televizija, mora biti objektivna i nepristrana, ali kad igra Hrvatska dopušteno je navijanje jer želimo da naša reprezentacija dođe do samoga finala kao što joj je to uspjelo na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Nama i našim gostima komentatorima dopušteno je da je bodrimo, a na kraju krajeva to je i prirodno, ali sve reprezentacije komentiramo objektivno.
Nogomet je djelomično potaknuo vaš put u novinarstvo i vaši prvi osvrti bili su vezani za nogomet.
Trenirao sam nogomet u srednjoj školi i igrao za klubove županijskih liga iz moje Primorsko-goranske županije, bavio sam se sportom i sada ga i profesionalno pratim. Prije desetak godina počeo sam pisati osvrte i raditi članke o nogometu i jedan kolega je to zapazio i rekao kako bih se mogao okušati u novinarstvu. Tada je taman studentski radio Sova na Radio Rijeci tražio studente, prijavio sam se i prošao audiciju i krenuo sam 2012. s novinarskim radom na Radio Sovi. I malo pomalo od tog žara, želje i entuzijazma polako se počela stvarati profesionalna karijera.
Ali vaš odabir fakulteta, a završili ste poduzetništvo, nije dao naslutiti da ćete se baviti novinarstvom. Kako to da ste odabrali poduzetništvo?
Upisao sam ekonomiju i ne mogu reći da znam baš zašto, ali bilo je sličnih predmeta iz moje srednje hotelijersko-turističke škole koju sam pohađao u Opatiji. Nekako sam kroz studiranje želio ostvariti ovo do čega sam došao sada. Usporedo s fakultetom radio sam još dva posla jer sam živio sam i morao sam pokriti troškove. Od šest ujutro do 14 sati radio sam u jednoj radionici, a nakon toga sam popodne radio u jednom hotelu, nosio kofere i parkirao automobile, a navečer bih napisao neki članak i slušao radio. Tako da kad sam počeo na HRT-u raditi u “Dobro jutro, Hrvatska” nisam imao problema s ranim ustajanjem.
Koliko je bila teška odluka o preseljenju iz Rijeke u Zagreb zbog posla?
Bila je to teška odluka, nisam prije nikada mislio da ću živjeti negdje drugdje osim u Rijeci gdje su mi prijatelji i obitelj i gdje sam odrastao, a sada to sve imam i u Zagrebu. Bila je to teška odluka sa 27 godina i sada kad gledam to je ispao najbolji potez. Da donesem tu odluku pomogao mi je moj stric Dragan, koji je, nažalost, prije dva mjeseca preminuo. On je bio jako uspješan u svom poslu i više od 40 godina radio je u Njemačkoj i puno toga ostvario. On mi je rekao kako bi za mene i moj napredak bilo dobro da se odvažim i odselim u Zagreb. Te 2016. došao je u moj stari stan i pomogao mi da se spakiram i preselim u Zagreb, pomogao mi je i financijski da stanem na noge i on je zapravo najzaslužniji što sam donio tu odluku.
U poslovnom smislu, čije pohvale i kritike ljudi su vam pomogle tijekom karijere, tko vas je savjetovao na početku?
Jedna od osoba koja me savjetovala na početku je čovjek s kojim upravo sad radim na ovom projektu praćenja Europskog prvenstva, a to je Robert Ferlin. U doba kad sam ja počeo, on je bio voditelj u “Dobro jutro, Hrvatska”, imao je veliko iskustvo i davao mi je savjete pri prvim javljanjima uživo. Bila je tu i Ivana Bilen koja me i preporučila za “Dobro jutro, Hrvatska”, a svakako moram spomenuti i Korada Vujnovića, reportera Hrvatskog radija koji je, nažalost, preminuo prije tri godine. On me primijetio na jednom događanju na Kantridi i pitao želim li raditi kao novinar i odveo me do glavnog urednika na Radio Rijeci. Od njega sam naučio novinarske postulate kojih se treba držati. Bilo je puno ljudi od kojih sam učio na tom putu, a učim i sada, i to najviše od Stjepana Baloga, ali i od ostalih kolega iz sportske redakcije jer me njihovo iskustvo svaki dan uči nečem novom.
Na putu do sportske redakcije plivali ste u različitim vodama, pa ste tako vodili i emisiju znanstvene tematike.
Imao sam dosta interesa i široko područje, ali oduvijek sam htio biti u sportskoj redakciji. Počeo sam u “Dobro jutro, Hrvatska” gdje su teme ležernijeg sadržaja, vodio sam emisiju “Znanstveni krugovi” i to mi je bilo zanimljivo, vodio sam potom i podnevni Dnevnik i vijesti u 5, a na radiju sam radio na Radio Rijeci i Radio Sljemenu. A lijepo priznanje za moj početak karijere bila je i Večernjakova ruža u kategoriji novo lice godine.
Šah vam je hobi, kako se razvila ta ljubav prema šahu?
Razvila se zahvaljujući mojem djedu Ivanu koji me naučio igrati šah prije nego što sam napunio šest godina. Odveo me u šahovski klub Dragu i tamo sam počeo učiti igrati šah. Bio sam solidno plasiran na prvenstvima Hrvatske, nekada četvrti, nekada deveti... Nažalost, kada je djed prije moje 15 godine preminuo, izgubio sam interes, ali šah je i dalje moja ljubav i kad stignem odigram i neke turnire opušteno za rejting-bodove jer imam neki amaterski rejting i volim se družiti s ljudima koji igraju šah, imam prijatelje velemajstore od kojih još uvijek učim o tom sportu.
Nedavno je korisnike Facebooka razveselila snimka na kojoj plešete i pjevate uoči javljanja uživo u finalu Eurosonga, je li to bio način da se riješite treme?
Bila je to zezancija i činjenica je da smo se tri dana pripremali za tih 30 sekundi javljanja i preslušali smo sve pjesme s Eurosonga nekoliko puta i bilo je nemoguće ne zapamtiti neke od melodija i stihova i tako sam spontano i zaplesao i zapjevao, tako da je to bio više izraz veselja i zezancije.
S obzirom na to da poslovno i privatno volite sport, imate li kod kuće dva televizora tako da supruga može gledati nešto drugo dok je sport na programu?
Imamo jedan televizor, ali volimo dijeliti vrijeme zajedno. I supruga je novinarka i ima široki spektar interesa i voli gledati sport sa mnom.
Kako vam je supruga iz Splita a vi iz Rijeke, za koga se navija kod vas doma kad igraju Rijeka i Hajduk?
To je škakljivo pitanje (smijeh), ne mogu dati odgovor. Odrastao sam uz Rijeku, no radim na državnoj televiziji i ne mogu iskazati svoje navijačke preferencije, ali uz kolegu Roberta Ferlina najviše sam pratio Rijeku, ali pratim i sve ostale naše klubove. Kad dođem kod ženinih u Split, gleda se Hajduk jer njezina rodbina navija za Hajduk, ali zanimljivo je i zabavno da gledamo sve.
Je li vam supruga kritičar?
Da, ali i ja njoj, ona radi emisiju “U mreži prvog” i često savjetujemo jedno drugo i pomažemo si u pripremama za neke priče i razgovore, ali naravno da ne razgovaramo stalno o poslu.
Što vam je bilo najteže u ovim pandemijskim vremenima?
Činjenica da se nikamo nije moglo ići. I supruzi i meni su najviše nedostajala putovanja, ali navikli smo se i na to i nadamo se da je svemu tome kraj i pozitivno razmišljamo.
