Dok je Edin Džeko bio tek malo musavo dijete koje je po sarajevskom naselju Grbavica između mnogobrojnih garaža naganjalo nogometnu loptu, talijanska liga bila je najjača na svijetu. I sam je to, eto, priznao prije nekoliko godina na predstavljanju svog kluba AS Roma koji ga je, nota bene, poput one vučice koja je othranila Romula i Rema spasio nakon što je nekoliko sezona trunuo na klupi “građana” iz Manchestera. – U posljednje vrijeme malo je posustala... – nastavio je Dijamant iskreno, ali i dao tračak nade – sada je opet na putu prema gore!
Devedesetih godina je, nema nikakve sumnje, talijanska liga bila daleko najjača. Nije Džeko ništa slagao. Pa, recimo, samo jedna Parma, koja se tada u Italiji borila tek za plasman u Kup Uefe, imala je bolje igrač nego što to danas imaju Barcelona i Real zajedno. Na golu je bio, da se malo podsjetimo na taj klub koji je posljednjih godina rasprodao sve što je ikada stekao i osvojio kako bi preživljavao po nižim talijanskim rangovima, legendarni Gigi Buffon...
U obrani – naš krvnik Lillian Thuram! Zajedno s velikim nogometnim, ali i modnim šminkerom te kasnijim vlasnikom Zlatne lopte Fabijem Cannavarom, činio je jedan od najboljih obrambenih tandema u povijesti ovog divnog sporta. Ofenzivnu igru predvodio im je Juan Sebastian Veron, a njegove savršeno navigirane lopte u mrežu marljivo su pospremali Hernan Crespo i Enrico Chiesa. Mario Stanić u tadašnjoj Parmi bio je zadužen za zafrkanciju... A Firenzom je, da i njih spomenem, u to vrijeme hodao najveći genijalac svih vremena – univerzalni napadač (l’ataccante universale) Batistuta! Potezi koje je on izumio u protivničkom šesnaestercu inovativniji su od svega onoga što je ikada palo na pamet njegovu sugrađaninu Leonardu da Vinciju. Kakvi su onda tek bili Juventus, Inter, Milan, pa čak i Lazio – klubovi koji su se borili za prvaka, a ne ova bijedna mjesta koja vode u utješni Kup Uefe – ne moram posebno spominjati nikome tko je tih godina na HRT-u 3, koji je tada imao pravo na prijenose, pogledao barem jednu utakmicu te nogometne NBA lige, kako su je s punim pravom nazivali.
Za sve ostale, navest ću, međutim, samo jedno ime: Ronaldo! Dolazak Džeke na tu nogometom zaluđenu čizmu prije nekoliko sezona, bio je, dakle, nagovještaj da se Serie A vraća na te stare staze slave, a onaj jednog drugog Ronalda prošle godine, Cristiana – trenutačno najboljeg igrača na svijetu – potvrda da su ta vremena nakon više od deset ne pretjerano atraktivnih nogometnih godina napokon zbilja i došla. Od tada se Juventus neviđeno pojačao jer osvajanje domaće lige više ne uspijeva zadovoljiti njihove prevarantske apetite, Napoli ne zaostaje mnogo za njima, a dva milanska diva, od kojih navijam za jedan, onaj bolji, crno-plavi, pokušavaju uz pomoć velikih azijskih konzorcija u čijem su vlasništvu uhvatiti korak za njima. Čak i Parma, koja je nakon već spomenute propasti sada ponovno na putu oporavka pa ponovno otkupljuje svoje rasprodane trofeje, logo i ostale uspomene kojih se proteklih godina morala riješiti, uz nekoliko atraktivnih imena u prvoj momčadi ima realne šanse osvojiti i neke nove... Areni sport, stoga, koja je već nekoliko posljednjih godina vlasnik prava na sve utakmice talijanske Serie A, dodjeljujem ovotjednu TV ružu jer – baš poput mene, ali i mnogih drugih zaljubljenika u tu najromantičniju nogometnu ligu u povijesti ovog divnog sporta – nisu izgubili nadu da će opet doći ova bolja vremena.
Protekli tjedan odigrana su čak dva kola u prvenstvu, a zahvaljujući njihovim sjajnim prijenosima gledao sam utakmice u kojima nastupaju neki od najvećih nogometaša današnjice, svjedočio Lukakuovu prvijencu za Inter u debiju protiv Leccea, vidio Brozovićev gol koji je rjeđa pojava od kiše riba u Hondurasu i, naravno, Balottelija u Brescii. Nakon toga pogledao sam još i dodatne emisije u kojima se analiziraju utakmice, taktike i Ribéryjeva frizura te sažetak najboljih golova kola. Takav užitak mi, uzgred kazano, već godinama nije priuštio nijedan TV program osim onih njemačkih koji bi iza ponoći prikazivali sadržaj neprimjeren za djecu i maloljetnike... Za kraj bi valjalo navesti da, osim te meni omiljene nogometne lige, na Areni prenose i utakmice Europske lige, francusko prvenstvo te u posljednje vrijeme također sve zanimljiviju Hrvatsku nogometnu ligu, a glas Bože Sušeca koji sam protekli tjedan čuo tijekom prijenosa nekih utakmica ne ukazuje na potrebu za psihijatrijskim pregledom kako bi se istražilo odakle mi glasovi u glavi, već na izvrsnu kadrovsku politiku na Areni.
Ono što mi je u djetinjstvu bio HRT 3, to mi je sada, shvatio sam već na samom početku nogometne sezone, Arena sport, a sasvim sam siguran da će nekom malom musavom djetetu, baš poput Džeke u devedesetima, ova ponovno moćna talijanska liga predstavljati životni san dok u nekom radničkom kvartu naganja nogometnu loptu izvikujući imena igrača koje je vidio upravo na Areni.
Partijski sekretar na televiziji Zagreb. Uhljebio sina, uzeo debelu otpremninu i umjesto mirovine širi jugoslavenstvo na jugo Areni za masne pare. Ali badava mu, Ne mogu mu nadavati koliko može prokockati.