Ovaj tekst pisan je u četvrtak navečer za nedjeljni broj Večernjeg lista, prije održavanja dvije „predizborne“ večeri Dore i završne, „izborne“ večeras. Ponukala me na to izjava za televiziju RTL o fenomenu Baby Lasagne u četvrtak popodne. Iako nikad nije lako biti prorok u vlastitoj kući, učinilo mi se da nije teško prognozirati pobjedu Baby Lasagne. Čini se da poklonicima Eurosonga kod nas superizborna godina počinje večeras, ali svašta bi se još moglo dogoditi u finalu, mada, kad ovakva euforija zahvati domaći medijski prostor, nema natrag, ali ni naprijed.
Čak ako Baby Lasagna i ne pobijedi - a vjerojatno hoće - opet ostaje priča o tome kako se samo povremeno i kampanjski možemo priključiti trendovima koji vladaju u svijetu. Daleko od toga da su ti trendovi ispravni ili korisni, ali, kao i sa uredom EPPO-a koji djeluje u Hrvatskoj, neki pritisak izvana možda može pomoći da lakše shvatimo gdje zapravo jesmo, što imamo i kako se prema tome odnosimo.
Baby Lasagna ovdje je samo kao primjer čovjeka koji godinama svira i postoji na domaćoj sceni i na njemačkom tržištu, ali njegov uspjeh u inozemstvu nikada do sada nije ponukao nekoga kod nas, osim glazbenih kritičara, da ga medijski jače prihvati ili podrži dok nije počeo viriti „iz paštete“ pjesmom „Rim Tim Tagi Dim“. To što je ta pjesma isprva prošla mimo žirija Dore, pa je ušla u natjecanje tek kao prva rezerva, nakon što je Zsa Zsa odustala, sada je (možda, ako Baby Lasagna pobijedi), jedan od primjera mijenjanja alternativne povijesti Hrvatske.
Moram priznati, pjesma mi se uopće ne sviđa, i da sam kojim slučajem bio u žiriju vjerojatno bih je i ja izostavio s popisa omiljenih. No, ono što je omiljeno nije i favorit, a upravo je način za prokljuviti što to može biti i postati favorit na Eurosongu tajna svih tajni domaće estrade i žirija, prijava i pjesama zadnjih godina. Lani smo to uspješno riješili s Let3 pa se čini da su zapuhali neki slobodniji vjetrovi koji nekadašnje državne neprijatelje danas doživljavaju kao, u najmanju ruku, zanimljive glazbenike, na čije koncerte maloljetna djeca vode roditelje za ruke.
VEZANI ČLANCI:
Ili antipatične glazbenike, što je bitno i moguće korisno, jer ako nerviraš veliki broj ljudi, sva je prilika da ćeš se svidjeti onima drugima u „opoziciji“ koji će te, poput Leta 3, na koncu izabrati kao pobjednika. U slučaju Baby Lasagne, ali i Leta 3, Kawasaki 3p prije dvadeset godina i mnogih drugih netipičnih i „neželjenih“ koji su se prijavljivali za Doru, neka mi netko od pametnih ljudi pokuša objasniti ove činjenice, i pritom osporiti da Dora ili Eurosong nisu važni.
Marko Purišić, alias Baby Lasagna, bio je godinama u umaškoj grupi Manntra, možda najjačem domaćem izvoznom proizvodu zadnjih godina. Po Njemačkoj i EU sviraju i danas pred 20 i više tisuća ljudi po festivalima. Pisao sam par puta o tome, kao i drugi kolege, i nikoga to ovdje nije zanimalo, sve im je to bilo čudno, strano i za „strance“. Sad kad smo došli do „stranaca“ na stranom terenu Eurosonga, odjednom su svi kod nas fanovi Baby Lasagne i bit će dan nacionalne žalosti ako ne pobijedi na Dori.
Moram priznati da mi se pjesma osobno uopće ne sviđa, ali to je u ovoj priči najmanje bitno. Prerada je to Dead or Alive i „You Spin Me Round“, ali pisana je namjenski, kakva i treba biti pjesma za Eurosong. Retro, a da zvuči moderno i aktualno, san svih snova domaćih glazbenika koji konkuriraju za Eurosong. To, naravno, nema nikakve veze s kriterijima glazbenog kritičara, jer sve je u trendingu.
Ali, glavno je pitanje zašto ga nitko od ovih danas gorljivih fanova i naših progresivnih trendsetera nije zapazio ranije, osim nas par koji smo redovito pisali o Manntri? I ako znamo da je Purišić potpisao par pjesama za njemačku grupu Mono Inc. koja je došla na prvo mjesto prodaje u Njemačkoj s albumom i njegovim pjesmama kao singlovima, jasno je da čovjek zna posao. Ujedno, Rammstein mu je najdraži bend, što dovoljno govori o kakvom se „problematičnom“ liku radi. Paradoksalno, i Rammstein su bili problematični široj domaćoj javnosti, kao Laibach nekada, crnilo, bez obzira na punu Arenu Zagreb u kojoj su svirali. No, sada odjednom Baby Lasagna nacionalni je heroj, a prije par godina nitko nije zarezivao ni njega, ni Manntru ni Rammstein. Ili opako napredujemo, ili smo kao društvo licemjerni, ili je neka magija u pitanju, ali nemoguće je odreći da nas pomodnost tjera na trendove i prosudbe koje do jučer ne bi bile iste.
Lani smo imali primjer da smo s Let 3 i „Mama ŠČ“ dobili pjesmu koje ne samo da je bila proizvod stvarnog života u kojem se popularna umjetnost miješa s realnošću, nego je u prvom licu sjajnih autora aktualno govorila o ratu, tiranima i psihopatima. Danas, s Baby Lasagnom i „Rim Tim Tagi Dim“ – kojem je, nota bene, upravo Let 3 s „Babarogom“ najdraža pjesma s Dore – dobili smo nešto zabavniju pjesmu, čiji deficiti su nadoknađeni odličnim videospotom redateljice Elizabete Ružić, njegove djevojke, koju možda možemo protumačiti kao odlazak nekoga u Irsku, ili Njemačku, na bauštelu, pa i to nešto govori o sadašnjosti u kojoj živimo. Samo je šteta da je Marko Purišić na to morao čekati ovoliko dugo, nakon svega što je prethodno postigao kad je već ranije otišao na uspješnu bauštelu u Njemačku, pa očito zna o čemu pjeva.
dokaz zašto žiri uopće ne bi trebao glasati. jer bi ovakvi pustili Vodu piti na Doru ali ovome ne bi dali ni šansu. sposobnost žirija se sama dokazala