Sudbina je htjela da Rajko Dujmić umre svega nekoliko dana prije svog 66. rođendana.
Među onima koji istinski žale za uistinu prerano preminulim genijalcem domaće glazbe je i novinar, scenarist i redatelj Toni Volarić, koji je od 2014. do 2017. godine puno vremena provodio s Rajkom radeći na biografiji velikog glazbenika. Sve svoje razgovore koji bi trebali biti pretočeni u knjigu su snimali jer je Rajko inzistirao na tome želeleći, kako je govorio, da iza njega ostanu istina i emocija, osim one koju je svima podario u svojim pjesmama.
Stoga smo zamolili Tonija Volarića, koji je inače autor dokumentarnih filmova o Rajku Dujmiću i Oliveru Dragojeviću, a ove jeseni ćemo gledati njegove dokumentarce iz serijala „A Porina dobiva….“, da nam ustupi dio tonskih zapisa razgovora s Rajkom koji donosimo u cijelosti. Prvi se dio odnosi na sjećanja iz djetinjstva, a drugi na Nove fosile od kojih je napravio domaći pandan Abbi.
– Sigurno jadnoj mami Lotti nije bilo lako odgajati te bez muške figure jer je tata plovio, pa ga nije bilo kod kuće?“, pitao je Volarić.
„Uh, nije. Znaš, bio sam najmanji u kvartu pa su me redovito tukli, što je u meni budilo borbeni duh. Jedanput je mama umrla od straha jer sam pobjegao od kuće na deset dana. U to smo vrijeme takav bijeg u slengu zvali ‘otići u frentu’. Mama je u svoj svojoj nemoći nazvala Martina Tita Barića, profesora u srednjoj muzičkoj školi i rekla mu što se dogodilo. Pozvao me k sebi u sobu i rekao:
– Čujem mali da sviraš jazz?
– Da, sviram.
– Daj da čujem.
Odsvirao bih neku dvanaesticu, a onda bi on sjeo i pokazao mi kako se to radi.
– A čujem i da se tučeš – a bio je prvak Hrvatske u boksu – rekao je Rajko i nastavio: – Namlatio me kao konja, sve me boljelo danima. Pobjegao bih k Anđelku Klobučaru koji me volio jer sam već onda izvrsno slagao gemište. Zanimljivo, u muzičkoj mi nije bila problem harmonija, nego solfeggio jer sam morao pjevati, a to nikada nisam volio.
– Nije volio pjevati – pomislio je Volarić. Čudio se što to mu govori čovjek koji se najviše proslavio upravo pjesmama koje je sam otpjevao. „Milena“, „Tonka“ i „Za dobra stara vremena“, valjda su dovoljni dokazi. No, sjeća se Volarić, nije smio odlutati jer Rajko primijeti i najmanji znak pada koncentracije. Zato ga je molio da nastavi priču o svojim glazbenim počecima:
Ljubav na prvo slušanje
„Neko sam vrijeme tako svirao kod Škrgatića, kad su me pozvali u Crno-bijele da mijenjam jednog člana koji je otišao u vojsku. Oni su do tada imali nekoliko manjih hitova i uglavnom pratili Ljupku Dimitrovsku i Ivicu Šerfezija. Dva su člana otišla iz banda nakon koncerta u Dubrovniku. Međutim, nakon vojske onaj se član vratio i bend je izglasao da on ostaje, a ja moram otići. Pogodilo me to, otišao sam u obližnji kafić. Nedugo poslije toga pronašao me Moka, šef Fosila koji su do tada nastupali s muškim vokalom:
– Jesi se oporavio?
– Kad je proba? – pitao sam samouvjereno.
– Kakav instrument imaš?
– Ferfisa orgulje koje mi je mama kupila.
– Koje bi pojačalo tu odgovaralo? – uporan je bio Moka.
– Elkaton.
Tako je Rajko ušao u Nove fosile. Kazao je kako je u jednu srijedu došla Đurđica, a dan poslije on te da se u njezin alt odmah zaljubio.
