Legendarni dubrovački šansonijer Ibrica Jusić u nedjelju 15. prosinca će u splitskom HNK proslaviti čak dva jubileja – 80. rođendan i 60 godina bavljenja glazbom. Koncert pod nazivom "Od Shakespearea do sevdaha" bit će emotivno putovanje kroz bogatu Jusićevu karijeru, koja je ostavila neizbrisiv trag na hrvatskoj glazbenoj sceni.
Kako se osjećate u povodu ovih jubileja? Je li vam proletjelo vrijeme?
Bio je to dug put, ali na kraju sam shvatio da ono što ne znam, što me izaziva, mora me ojačati. Držao sam se toga. Naučio sam da nitko nije vrijedan mojih živaca i zdravlja. Sada sam u fazi života kad se više zafrkavam, kako bi rekli, i pjevam.
Što pripremate za obljetnički koncert?
Program je pomalo retrospektivan i zaista je teško sažeti tridesetak pjesama tijekom 60 godina karijere. Pričat ćemo malo o tome kako su neke pjesme nastale, o životnim iskustvima. Volim reći da stvaram i pjevam onako kako živim i obratno – jedno bez drugog ne ide. Mislim da je to formula koja me učinila poštovanim i pratila me kroz sve ove godine. Bit će to sjajan koncert.
Program ste nazvali "Od Shakespearea do sevdaha". To zaista najbolje sažima vašu karijeru. Pjevali ste Shakespeareove sonete, ali i promovirali sevdah?
Program je u stvari koncentriran na to kako smo odrasli uz božanske korijene, a onda smo došli do tog etno izraza koji je postao svjetski trend. Krenuo sam u tu avanturu posebno nakon što su rokeri s Mediterana počeli skupljati etno elemente, a ja sam to prepoznao u Magrebu. Sjećam se kad sam vidio koncert u Royal Albert Hallu u Londonu, gdje su s jedne strane stajali arapski glazbenici, a s druge strane rokeri, a u sredini simfonijski orkestar. Shvatio sam da je vrijeme za moj sevdah i odlučio sam u tom smjeru. Prvo sam se posavjetovao sa svojim producentom Elvisom Stanićem, s kojim radim već više od 25 godina, i zajedno smo dali moderni ton sevdahu. Rezultat je bio fenomenalan – pozvani smo na mnoge međunarodne festivale, uključujući Svjetski festival u Oslu.
Dubrovnik i skaline su uvijek bile važno mjesto za vas. Kako su vam oblikovale život i karijeru?
Skaline su mi bile početak. I najvjerojatnije će biti kraj, kad budem pjevao svoju posljednju pjesmu na skalinima. Prvih pet godina moje karijere bilo je turbulencija u Dubrovniku, pogotovo zbog vjeroispovijesti. Bio sam presretan da nastupam s mojim bratom Đelom. Doduše, nikad me nije htio u Trubadurima. Bio sam prvo tužan zbog toga, no rekao mi je da sam prejaka ličnost, pa bih "remetio javni red i mir" u njegovoj grupi koja ima samo jednog vođu, a to je on. Sjećam se da sam taman izašao iz vojske i htio ući u "Labirint bar", koji je bio preko puta skalina. Nisam imao novac za ulaznicu, pa sam od muke sjeo na skaline i zapjevao uz gitaru. Tu su se našla dva para, koja su me pozvala da opet sviram, i tako je počelo. Kasnije me primijetila i poznata umjetnica Jagoda Bujić, koja je prepoznala moj talent i potaknula me da idem dalje. Pozvala je Peru Gotovca da me dođe čuti. Ja sam trebao ići u Njemačku raditi kao tapetar, jer to je moje zanimanje. Drugi dan sam se sreo s Perom na Stradunu i rekao mi je: "Mladiću, nije za vas Njemačka, dođite vi u Zagreb." No, bilo je i onih koji su na mene gledali s podsmijehom. Neki su pričali: "Eno, onaj mali musliman se vratio iz vojske i prosi na skalinama." No, ponosan sam na to moje pjevanje na skalinama. Čak su i talijanski filmski redatelji snimali filmove na skalinama. Tamo sam upoznao i Branka Lustiga, s kojim sam surađivao.
Vaše pjesme poput "Jubi san vašu ćer" i "U svakom slučaju te volim" su i danas omiljene u svim generacijama. Kako objašnjavate njihovu popularnost?
Pjesme koje pjevam uvijek su bile svevremenske. Kada pogledate stihove poput onih koje je napisao Shakespeare prije više od 400 godina, shvatite koliko su i danas aktualni. Mnoge moje pjesme su autobiografske i zato su povezane s mojim emocijama. Znam da danas u svijetu nedostaje istinskih emocija i duhovnosti, a upravo te emocije i moje pjesme donose pravi odjek među ljudima.
GALERIJA: Prljavci održali prvi od tri spektakla u Areni! Houra snimao polaroidom, posebno emotivno je bilo na jednoj pjesmi
Vaša djeca su također naslijedila ljubav prema glazbi?
Da, sin mi je završio je privatnu akademiju klavira u Parizu. Inače, "pukli" su ga dajdžini geni iz Blagaja kod Mostara, odakle mi je pokojna majka, a osim glazbe, bavio se pčelarenjem. Sada se bavi prevođenjem – ima nekoliko odvjetničkih ureda u Francuskoj za koje prevodi razne predmete. Pošalju mu mailom materijal, on ga prevede i pošalje natrag. Vrlo je ozbiljan u tom poslu, ali i dalje ima ljubav prema glazbi. Često bih znao zaspati ispod klavira kad bi on svirao Rahmanjinova. (smijeh) Zaista sam ponosan na njega, jer je emotivan, dubok i talentiran. Što se tiče kćeri, ona je sada u Švedskoj, nažalost, nemamo puno kontakta, ali i ona je glazbenica. Svira bas-gitaru, fenomenalno! Kad smo se zadnji put sreli u Beogradu, kupio sam joj novu Fender bass jazz gitaru. Puno je pušila, pa sam joj napisao posvetu: "Ljubavi, više sviraj, manje puši."
Prije nekoliko godina ste i postali djed?
Jesam. Unuka se zove Celine, taman je krenula u prvi razred. Zapamtite, ona će biti ili velika slikarica ili arhitektica. Pitao sam moga Kristijana zašto nije Mare, Kate ili Luce po dubrovački, a rekao mi je da ipak žive u Francuskoj pa zato ima njihovo ime.
Svi znaju vašu ljubav prema psima, a spomenuli ste da ste prvi put imali psa 1971. godine. Kako je to počelo i kako ste razvili tu ljubav koja vas danas prati i na pozornici?
Sve je to bilo spontano, ništa nisam planirao. Nikad nisam rekao: "Imam projekt da napravim ovo ili ono." Ali, kao djeca, odrasli smo uz životinje. Ja sam danas još uvijek s mačkom Kikijem, koji ima 15 godina, a u mom kvartu sam ga doslovno pokupio sa snijega prije 15 godina. U Dubrovniku imam i dva mačka, a kad dođem kući, pa čak i kad idem na parkiralište, psi znaju da dolazim. Otvore se vrata auta, i nisu ni dvojili tko dolazi. Zanimljivo je da to sve "osjete" na neki način, kao da imaju neku telefonsku vezu. Kao djeca smo uvijek sanjali o tome da imamo svog psa, a ja sam prvi put vidio belgijskog ovčara u Francuskoj, kod susjeda moje sestre. Zvao se Oskar, i bila je to ljubav na prvi pogled. Kasnije su me prijatelji odveli na farmu gdje su uzgajali te pse, i tamo su mi poklonili svog prvog psa, Vagija odnosno Vagabonda. Vježbao sam s njim kod kuće, a on je ležao pored mene. A kad bi bio na pozornici, bio je uvijek uz mene. Čim uzmem gitaru, on je morao biti tu, "stand by". Čak je Simba, koji je kao moja peta ljubav, zadužen za čuvanje instrumenata. Ljudi ga zovu, žele ga pomaziti, ali on kao pravi japanski Akita strogo shvaća svoj posao. Svaki moj pas je, zapravo, dijelio moj život, i oni su pravi svjedoci svih tih sretnih i nesretnih trenutaka, sretnih i nesretnih ljubavi. I tako je nastala pjesma "Kad bi moj pas znao govoriti". Sreća pa ne zna! (smijeh)
Pričali ste o ljubavi, a kako sad stojite s time? Ima li sad neka dama koja je zarobila vaše srce?
Ma, to me već umara. U mojim godinama više ne razmišljam tako. Mogu reći da se moj dajdža Meho drugi put oženio kad je imao 80 godina! I to je bila njegova "platonska ljubav" iz mladosti. Njegova žena je umrla kad je imao 60, a onda je on deset godina patio, povukao se u Blagaj, gdje mu je bila rođena majka. I onda, jednog dana, ispred hotela u Mostaru, dok je čekao na semaforu, ugledao je ženu. Ona ga pita: "Meho, jesi to ti. Pa to sam ja, tvoja Meira". I tako se Meho drugi put oženio u 80. godini. Živjeli su 7-8 godina sretni i zadovoljni, dok nije opet ona prva otišla, a onda se i on predao. Tako da, nikad se ne zna. A mogu vam reći da me nikad nisu tako oblijetale žene kao danas. Zato im kažem: A gdje ste bile prije 50 godina? kad vidim neku zgodnu damu, samo joj počnem pjevati: "Da smo se ranije sreli".
Premda ste službeno u mirovini, očigledno ne namjeravate još u glazbenu mirovinu?
Noge mi pomalo zapinju – to je sve proizvod godina. Nikad nisam volio sjediti na koncertima, uvijek sam bio na nogama. I sada, nakon pete-šeste pjesme, počinjem osjećati bol, ali to je nešto na što sam navikao. Imam posebnu stolicu za to, rokersku stolicu s držačem za gitaru. Ali kad bi mi organizatori predložili da sjednem, to bih im odmah odbio. Nikad nisam mogao zamisliti da sjedim na pozornici! Srećom, kad sam na pozornici, osjećam se energično, jer tu je publika, tu je strast. Ali priznat ću – nije više isto kao prije. Mnogi se pitaju hoću li prestati, ali za sada – dokle mogu, tu sam.
VIDEO: Ivana Kekin: Gledala sam Mjenjačnicu i rekla: Ovo je tip za kojeg ću se udati
