Brešanova nova komedija “Koja je ovo država” izazvala je ovaj nezapamćen interes javnosti kojemu posljednjih dana svjedočimo isključivo zato što u filmu – uz braću Navojec, Gorana Bogdana, Krešimira Mikića i, što ja znam, nekog tamo Lazara Ristovskog – glumi i jedan zbilja poznat čovjek: Zvonimir Sunara Suki! (Ne znate ga? Bez brige, zna on vas...)
Taj veoma društveni producent s HTV-a i promotor grupe Intrade, koji prijateljuje s gotovo svima poznatima iz javnog i političkog života, u filmu igra ministra pravosuđa. Ono što u stvarnom životu, doduše nešto malo manje uvjerljivo, igra Dražen Bošnjaković... Suki se, tvrdi u jednom intervjuu koji je uslijedio nakon premijere, za ulogu pripremao družeći baš sa spomenutim ministrom, a to mu, navodi dalje u drugom intervjuu, nije ni prva uloga koju je tumačio.
U trećem intervjuu, bile su ga novine pune tih dana, otkriva da je prije toga imao ulogu i u emisiji “Je l’ me netko tražio?” te u iznimno popularnoj i dobroj TV seriji “Crno-bijeli svijet”. Osobno sam oba ta njegova ranija TV pojavljivanja upratio u realnom vremenu kada su prikazana i, već tada, prije tko zna koliko godina, kada je ova prva emisija još uvijek bila aktualna, stajao sam s njim na parkiralištu kod Saloona i pokušao ga uvjeriti u dvije stvari: 1. Da se ozbiljno posveti glumi jer ima prirodni talent koji bi neki pravi redatelj poput Fellinija ili, možda još bolje, Hitchcocka, znao sjajno iskoristiti te od njega stvoriti neke antologijske filmske likove.
2. Da nagovori rmpaliju na ulazu da me pusti u klub. Ja sam na tom parkiralištu, naime, stajao jer sam bio prebalav da uđem u Saloon, a on je tada tamo radio... “Ne zajebavaj, mali!”, prekinuo me tada rezolutno misleći da mu se dodvoravam samo kako bih ostvario vlastitu korist te mi rukom pokazao da odem na stražnji ulaz gdje će me neki njegov frend pustiti da uđem. (Ipak su mu, iako to nije htio priznati, godili bomboni koji su o njegovu glumačkom umijeću ispadali iz mojih usta). “Reci da te poslao Suki!”, dobacio je još ulazeći u Šukerov Ferrari mostarskih registarskih oznaka koji je potom lijepo parkirao zagradivši neka dva manje reprezentativna automobila.
Elem, isto što je Suki te večeri napravio za moju društvenu afirmaciju, jer iz moje generacije tada nitko nije mogao doći ni do Saloonove garderobe, a kamoli, poput mene te večeri, očešati se u gužvi središnjeg plesnog podija o Severinina nježna leđa, to je napravio i za ovu Brešanovu komediju. I to ne samo putem medija, koji ga se još uvijek nisu zasitili pa se uz sve one ranije navedene intervjue pojavljuje, evo, i u Večernjakovu Ekranu, već i osobno zaustavljajući svakog prolaznika u Bogovićevoj objašnjavajući mu da mora pogledati film. A kao što je mene tada uveo u klub, tako je i njih – potvrdit će vam to i premijer – uveo u Banske dvore gdje je snimanje bilo dozvoljeno samo zato što je to u Bulldogu Suki izravno dogovorio s Plenkovićem i ministricom kulture.
Pitao sam ga neki dan baš ispred tog Bulldoga, gdje ga se često može sresti i uzeti autogram ako ih skupljate, sjeća li se mojih riječi sa Saloonova parkirališta. “Vidiš da ti nisam lagao...”, rekao sam mu prognozirajući daljnji razvoj te njegove itekako obećavajuće karijere: “Iduća stanica – Hollywood!”
Ovaj put, čini mi se, moje riječi shvatio je malo ozbiljnije. Umjesto psovke, s njegovih usana sišle su riječi zahvale, a već se idući dan, načuo sam, počeo vrzmati i oko našeg proslavljenog oskarovca Branka Lustiga koji tu također često zna proći. Brešan i Maloča, uzgred kazano, već su ga angažirali za svoje iduće projekte, a u nimalo humorističnoj seriji “Ko te šiša” rijetki trenutak podnošljivosti, pa čak i zabave, bila je upravo Sukijeva prošlotjedna pojava. Ovaj put, nažalost, samo u ulozi vozača, a ne ministra, ali baš to – da s jednakom uvjerljivošću može odglumiti svaku ulogu – ono je što nekog glumca čini zbilja velikim i dostojnim ove moje TV ruže koju mu upravo dodjeljujem.
Za tako velike glumce kao što je to, evo, naš dobri Suki, ne postoje, poznato je glumačko načelo, male uloge. Nakon Morgana Freemana u klasiku iz 1989. “Vozeći gospođicu Daisy”, Suki je – tvrdim to pod punom materijalnom i kaznenom odgovornosti – najbolji lik vozača koji se pojavio na malim ekranima. Mnogo bolji i od Ryana Goslinga, nezasluženo nagrađenog za film “Vožnja” koji bi zasigurno ostvario veći komercijalni, ali i umjetnički uspjeh da je, umjesto žgoljavog Ryana, tog tihog, stoičkog lika koji zrači nekom tajanstvenošću dok vozi auto za bijeg nakon pljačke, igrao naš Zvonimir Sunara...
Za kraj bi valjalo spomenuti još i to da bi jedino zanimljivije od filma sa Sukijem bio film – pazite, molim vas, ovu ideju – o Sukiju! Nisam, međutim, sasvim siguran da postoji neki dovoljno ambiciozan i vješt filmaš koji bi se uhvatio u koštac s tom zbilja nevjerojatnom životnom pričom i još nevjerojatnijom personom.
