Drugi dan 16. festivala INmusic donio je veće količine kiše i blata, ali niti to nije spriječilo da se navečer opet okupi oko dvadesetak tisuća ljudi. Domaće boje na glavnoj pozornici prvo su branili IDEM, pa Orvel i Cura i dečko na drugoj bini, a zatim je Keanu Reevesa sa bendom Dogstar vidjelo par tisuća ljudi, bez obzira na kišu. Možda trojka bas-bubanj-gitarist/pjevač i nema neke sjajne pjesme, ali je Keanu Reeves nedvojbeno normalnija pojava od Johnnyja Deppa koji zadnjih godina s gitarom na pozornici glumi kapetana Sparrowa.
Zato su Lucy Kruger & The Lost Boys na drugoj, „world“ pozornici bili puno bolji nego Bar Italia večer prije na istom mjestu; indie rock s aktivnom pjevačicom i violinisticom, ponekad čak i na tragu PJ Harvey, sa zanimljivim atonalnim rješenjima i dobrim odazivom publike. Ako bi se za prvu večer INmusica okvirno moglo kazati da je bila rock, ova je bila pop, jer su na glavnoj pozornici uslijedili pop-spektakli Paola Nutinija i kasnije Hoziera. Između njih na „wolrld“ pozornici vidjeli smo Gossip. Gledao sam ih prije desetak godina na ljubljanskim Križankama, a ovdje su kasnili 25 minuta po čemu se dalo zaključiti da nešto nije u redu.
Njihovu motoričku diskoidnu plesnu zabavu dočekalo je puno publike, a simpatična pjevačica Beth Ditto prvo je rekla „oprostite, pokušam pjevati“, da bi nakon prve pjesme objasnila da ima COVID. Mogli su odustati, ali nisu, i bio je to dobar primjer tvrdoglavosti i radne etike, iako je između pjesama morala dulje pričati kako bi uhvatila zalet za iduću. Upravo je za vrijeme nastupa Gossipa stigao najjači pljusak, srećom kratkotrajan, pa su iskoristili priliku za ad hoc otpjevati „Purple Rain“ uz pomoć publike i nastaviti usprkos problema. „Ima li queerova?“, upitala je u jednom trenutku. „Ima li hejtera?“, dodala je u drugom, „ali ste u manjini pa se bojite“, i poentirala priču.
Paolo Nutini nastupio je na INmusicu 2015, ali danas je, nakon odličnog zadnjeg albuma „Last Night in the Bittersweet“ puno jači. Veliki prateći bend i minuciozna svirka bogatih aranžmana, te savršena zvučna slika, pasali su ugodnom glasu Nutinija koji je započeo sa soul revijom nnalik Temptationsima. Jedini je problem što je on suštinski derivativan autor, pa vam se svako toliko učini da čujete Wallflowers - na čijeg Jacoba Dylana podsjeća njegov glas - Wilco, Paula Simona ili Coldplay i Dire Straits. Nutini je odličan u tome što radi, muzikalan do krajnjih granica, ali može posvojiti bilo koji predložak i na njega napisati „svoju“ pjesmu, i to mu je najveća mana. Završio je s protestnom „Iron Sky“, započevši samo s jakim vokalom a la Bob Marley i humanistički upozorio na očite probleme.
Jednu protestnu pjesmu pri kraju svog nastupa otpjevao je i Hozier, još jedna velika pop zvijezda, ali baš u ta dva nastupa vidjela se razlika između njih i da nije svaki pop isti. Za razliku od umivenog Nutinija, Hozier je sa sjajnim, velikim pretećim sastavom održao nastup s daleko više krvi i mesa. Glasni, organski i s karakterom u svakom članu benda koji su ravnomjerno bili zastupljeni na videoekranima, u sat i pol nisi znao da li Hozier glasnije pjeva ili bend glasnije svira, ali fino razrađene aranžmane pjesama i izvrsnu svirku pratila je i usporediva količina strasti i energije.
Gledao sam ga na samom početku karijere 2015. kad je bio gost Foo Fightersima na Slane Castleu pored Dublina – pred 70 tisuća ljudi i s puno više kiše i blata – ali spram tadašnjeg kantautorskog nastupa s akustičnom gitarom Hozier je dogurao daleko. I Hozier je muzikalan preko svake mjere, danas izgleda poput Gaorgea Harrisona 1970. s dugom kosom i bradom, a može se povući još neka usporedba s njim.
Sjajan gitarist, čiji je organski zvuk električnih gitara koje je mijenjao za svaku pjesmu pokazivao nedvojbenu sviračku strast, jaki vokali i svirka benda koja je doista djelovala „živo“ i glasno, odredili su njegov nastup kao organsku predstavu jakog utjecaja na oduševljenu publiku. I akustični dijelovi programa držali su vodu (kiša je srećom izostala), pa smo doživjeli jedan od nastupa koji ulazi među najbolje na INmusicu.
VEZANI ČLANCI:
U spomenutoj pjesmi „Nina Cried Power“ – koju je pred par godina snimio s Mavis Staples iz Staples Singersa – zauzeo se za prestanak okupacije Palestine, naglašavajući da protest može biti svakodnevna radnja u kojoj činimo nešto dobro na „maloj skali“, susjedima, prijateljima, obitelji, i pokazao se kao vrlo životan lik iz Irske, a ne namještena pop zvijezda. Uz Keanu Reevesa i Beth Ditto iz Gossipa bio je nedvojbeno najsimaptičniji lik večeri, ali, priznajmo, i daleko talentiraniji od njih oboje. Za glazbu, dakako, i odlično je da nije „glumac“.
VIDEO: Vatreni se gledaju na INmusic festivalu
