Ovu knjigu nisam pročitao u hrvatskom izdanju Frakture i u prijevodu Tatjane Radmilo, gdje nosi naslov "Sjećanja, sjećanja". Pročitao sam je u srpskom i ćiriličnom izdanju Booke, u prijevodu Natalije Nenezić, pod naslovom "Sećanju na sećanje". Slučaj je tako htio, nikakve u tome tendencije nema.
Marija Stepanova (1972) ruska je oporbena novinarka, vrlo glasna kritičarka Putinova režima, pjesnikinja, prozaistica, esejistica. Knjiga "Sećanju na sećanje" u izvorniku objavljena je 2018. i čašćena nagradom Boljšaja knjiga, valjda najznačajnijom ruskom književnom nagradom. Lani se našla u užem izboru za Bookera, što se u našim provincijama naročito naglašava, premda je riječ o marketinški upečatljivoj, izrazito anglofonoj, ali u književnom i estetskom smislu savršeno beznačajnoj nagradi.
Teško bi ovoj knjizi bilo odrediti žanr: poteče kao pripovijest o smrti očeve sestre, žene u dubokim osamdesetim, nastavlja se kao dugi, masivni esej posvećen pojmu ljudskog sjećanja, prekidan "nepoglavljima" iz jedne obiteljske dokumentacije, raste u memoarističku raspravu o jednom židovskom identitetu, da bi se na kraju meko i neočekivano nježno spustio u pripovijest o sudbinama jedne velike židovsko-ruske obitelji u dvadesetom stoljeću, u pripovijest o bližnjima. Za manje darovite čitatelje, poklonike jasnih struktura, falične kritičare i površne profesore književnosti, "Sećanju na sećanje" moglo bi se učiniti kao jedna zbrkana i dezorganizirana knjiga. Knjiga u neredu. Ali ovo doista i jest knjiga u neredu, ali takva su ljudska sjećanja. Sređivanjem tog nereda iznevjerava se smisao i sadržaj sjećanja, ili se pišu memoari, a Marija Stepanova nije pisala memoare. Memoare pišu političari i vojskovođe, a ne pisci.
Opis tetkinog stana sa samog početka knjige, koju, ako dalje insistiramo, ne bi bilo pogrešno nazvati dokumentarnim romanom (u Cercasovom smislu pojma), podsjetio me na stan moje majke u danima nakon njezine smrti. I koješta drugo čitatelja bi ovdje moglo podsjetiti na knjigu "Rod", uz jednu vrlo važnu razliku: Marija Stepanova istražuje, putuje u gradove svojih predaka, odsjeda u hotelima koji se nalaze na mjestima njihovih davnih studentskih obitavališta, pokušava rekonstruirati njihov svijet po tragovima koje su za sobom ostavili. Ona, koliko se ovom njezinom čitatelju čini, ništa ne nadopisuje, ne izmišlja i ne nadograđuje svoje pripovijesti. Ali baveći se sadržajem sjećanja, ona se istovremeno bavi i njihovom formom, tako da istovremeno ispisuje pripovijest o svojima, o sjećanju na njih, i dekonstruira, rasklapa pa ponovo sklapa sam pojam sjećanja. Radi to na krajnje estetiziran, stilski savršeno izveden način, tako da čitatelj nijednog trenutka nema problem s kretanjem kroz njezin žanrovski nered. Vođen briljantnim stilom, ne brine on za strukturu. I još nešto: Marija Stepanova angažirala je svu povijest umjetnosti i književnosti, a s njom i povijest čovjekova znanja o sjećanju, da joj pomogne u njezinoj potrazi. Ili da joj pomogne da iz potrage uzmakne. Da pobjegne od sjećanja.
Pripovijest Marije Stepanove je, rekli smo to, židovska i ruska, židovska u Rusiji. Ono što je u njoj neobično, čemu autorica pristupa kao nekom čudu, s oprezom i nevjericom, jest da obitelj nije pometena ni u predrevolucionarnim pogromima, ni u Holokaustu, u staljinističkim procesima, ni u Velikom domovinskom ratu. Bilo je mrtvih branitelja Lenjingrada, bilo je razvlaštenih kapitalista, čudnih neobjašnjivih smrti, bilo je nestalih, ali obitelj je svejedno preživljavala, obračunavajući sve svoje gubitke i stradanja u završnim računima velike povijesti, kao i u onu potiho izgovaranu konstataciju i naputak za oprez: mi smo Židovi. Što je, opet, ovog čitatelja neočekivano podsjetilo na kuferaše iz "Roda". Nije isto, ali o sličnom se oprezu radi.
Istražujući vlastiti svijet, Marija Stepanova zagleda prema Mandeljštamu, ali i Sebaldu, zapravo ponajviše prema Sebaldu: u tom piscu čije se podrijetlo, sentiment i sudbina toliko razlikuju od svega njezinog, ona nalazi ono najdragocjenije: metodu. Metodu mišljenja i pripovijedanja: "Ali zanimljivo je da se kod svakog približavanja tim tekstovima pojavljuje problem njihove pouzdanosti - kao da ćemo na osnovu odgovora na pitanje o odnosu fikcije i istine doneti odluku o tome može li se verovati autoru. Tako se bira vodič u alpinističkom pohudu, gde od bilo koje greške može da zavisi život i smrt. Pa ipak, uporno zanimanje za dokumentarni okvir pripovedanja, za protoptipe ovog ili onog junaka, za to u kakvom su oni stepenu srodstva ili poznanstva s autorom, za to da li je dečak na fotografiji stvaran - šta ako niko od ovih ljudi nije postojao? - deluje gotovo dirljivo u svom pragmatizmu."
U jednom trenutku, u nepreglednom svom istraživanju, u potrazi za nečim što se, zapravo, ne može naći, jer nije ni izgubljeno, a ako je izgubljeno, onda je u toj izgubljenosti sav naš identitet, Marija Stepanova u jednoj jedinoj rečenici pozabavi se fenomenom naslijeđenih predmeta iz svakodnevice, muzejskih eksponata ili stvarčica iz obiteljske zaostavštine: zašto su sve te stvari nekako neprirodno malene, kao da su ti ljudi koji su nam prethodili, svi ti naši, bili nekako manji, kao da smo ih mi u međuvremenu prerasli? Pitanje tačno, istinito. Postavio ga je svatko tko se potragom za svojima ikad bavio. Mnogo je takvih pitanja u ovoj knjizi. Jednoj od onih koju biste svakako trebali pročitati.
Predrasude
Nisu predrasude tema "Sećanja na sećanje", ali svako je židovstvo, manjinstvo, kuferaštvo oblik suživota s većinskim predrasudama i neprestano bdijenje nad trenutkom koji će sigurno doći, u kojem će nastupiti progon (u boljem slučaju) ili pogrom. Stepanova piše o vremenu u kojem su ljude iz dalekih krajeva pokazivali kao životinje: "Ali još godinu dane pre toga u Pariz su doveli trupu ukroćenih Dahomejki, da prikazuju trenažne borbe. Imale su na sebi odeću divljaka: da bi preživeo, čovek mora da se uklopi u predrasude o sebi." U ovoj konstataciji mudrost je svakog manjinstva.
Odlazak
Početkom devedesetih, čim je to postalo moguće, kada je stigla sloboda, društvo se liberaliziralo, arhivi otvorili, roditelji Marije Stepanove odlučuju emigrirati u Njemačku. Ona ih ne razumije, devetnaest joj je godine, ostat će u Rusiji. Iseljenje dugo potraje, ostvari se tek 1995, kad su njoj dvadeset i tri. Ali svejedno ostaje. Oni su otišli. Znali su zašto su otišli, kao što je i ona znala zašto je ostala. Marija Stepanova je, recimo uz Milenu Marković, Svetlanu Boym, moj književni svijet.
VIDEO Poznatom dr. Ozu karijeru su poljuljali brojni skandali: Ovo su neke od najluđih tvrdnji kojima je obmanjivao javnost!
