Besplatni koncerti putem interneta, od J. R. Augusta u Hrvatskom glazbenom zavodu do Chrisa Martina iz Coldplaya, kazališne predstave, književni vlogovi, na YouTube-kanalu Damir Martinović Mrle čita priče djeci, neki su to od programa koji su „pobjegli“ samoizolaciji i zaposjeli dostupne kanale komunikacije. Ukratko, scena je na internetu i na aparatima za održavanje života. U ovo vrijeme ograničenog kretanja i druženja više je publike kod kuće pred kompjutorima nego ikada. Toliko da su i veze 50 posto opterećenije nego inače, pa su mnoge platforme poput Netflixa ili YouTubea smanjile rezoluciju slike s HD ili 4K radi veće propusnosti.
Hrvatski pjevači, glumci, dizajneri: "Čuvajmo jedni druge!"
Samo, kakva je korist od svega toga za autore tih koncerata, nastupa, performansa osim što su ispunili svoju moralnu dužnost te svojom umjetnosti pomogli zajednici u samoizolaciji? Na žalost mala jer monetizacija internetskog poslovanja zahvaća samo one najveće, koji od milijunskih pregleda zarade veći novac, a sve ostalo je sitniš. Dakako, tu je posredna korist od reklame i moguće veće prodaje ulaznica za koncerte ili nosače zvuka premda je i to upitno. Jer u ovo vrijeme otkazivanja svih programa uživo očito je da su mogućnosti za zaradu domaćim glazbenicima opasno smanjene i guraju ih u recesiju, da ne kažemo – bankrot. No, usprkos svemu tome, ipak su odradili svoj dio i ponudili programe. A što je problem? I kod nas i u svijetu on je isti – mnoge velike zvijezde, a ne samo oni s alternativne strane spektra, odavno su zbog toga raskinule ugovore s YouTube, Spotify ili Deezer platformama. Jer većina novca od emitiranja odlazi tim kompanijama, a mrvice autorima programa koje na tim platformama možete gledati.
Priča je poznata; autori materijala koji se koriste na internetu ne dobivaju dovoljnu naknadu za svoj rad. Kad sam svojedobno pisao tekst o tome, zaključio sam da je biti autor materijala korištenih na YouTubeu otprilike kao kad bi konobari u restoranima zarađivali više od vlasnika koji plati, nabavi i proizvede jela koja gosti konzumiraju. S tim da na YouTubeu nema “napojnice” kao u restoranima.U ovom slučaju vlasnici su upravo glazbenici i autori koji stvaraju programe, dok najveći dio zarade ide platformama koje ih distribuiraju. Stoga ne čudi da su u općoj panici i paralizi društva izazvanoj koronavirusom mnoge domaće strukovne udruge glazbenika dale naputak poput “slušajte domaće” ili “emitirajte domaće”, jer su elektronički mediji, radijske stanice i televizije ostali jedini alati kojima domaća glazba može doći do korisnika, a i donijeti im zaradu plaćanjem autorskih i izvođačkih naknada. Zaradu koju će teško vidjeti od YouTubea.
Stoga ne začuđuje apokaliptičan zaključak Hrvatske diskografske udruge jer ovo je za mnoge upravo “apokalipsa sada”, a on glasi: “Svako emitiranje na radijskoj ili televizijskoj postaji ubrzat će oporavak domaće glazbene scene.” Ukratko, paraliza scene zbog koronavirusa dovela je do naputaka poput “slušajte domaće”, ali je li to imalo različito od one nekadašnje reklame HGK “kupujmo hrvatsko” dok kupujemo strano? Slobodno tržište ima svoje zakonitosti i u tržišnoj ekonomiji teško je kupcima propisati što da kupuju za svoj novac; ili vlasnicima medija kakvu glazbu trebaju “puštati” dok im marketinški novac plaća troškove.
No budući da Francuska i mnoge druge države imaju zakone da se u javnim elektroničkim medijima mora puštati 40 posto domaće (francuske) glazbe, i to u dnevnim terminima i “prime timeu”, a ne samo u opskurnim noćnim satima, jasno je da uplitanje zakonodavca nema svuda isti efekt. Kao što ni brodogradnja ili propis o zaštićenom morskom pojasu ne funkcioniraju svuda jednako, tako je i s glazbom – ne ulazeći u raspravu o tome kakvu bi to, koju i čiju glazbu domaći urednici trebali emitirati, jer to je sasvim druga i vrlo komplicirana priča.
Sad mogu početi raditi nešto korisno, npr. nacijepati drva susjedu.