Ne bih rekao da vas se to pretjerano tiče, ali reći ću da je u mojoj na nekoliko mjesta raspoređenoj osobnoj biblioteci najmanje dvije stotine različitih kuharica, priručnika za kuhanje i knjiga o pripremaju hrane. Dijelom, to je pokušaj da se nedostatak ozbiljnijeg talenta nadomjesti teorijskim znanjem, hobističkim interesom ili pokušajem da se u knjigama pronađe nešto čega nema u životu. A dijelom te knjige služe da se iz njih kuha. Možda najvažnije je, ipak, ono treće: kuharice i priručnici sadrže građu za posao pisca. Kao i telefonski imenici, uostalom. Ili kao planinarski vodiči, turistički prospekti, specijalizirane enciklopedije, stručne knjige za kojekakva zvanja, recimo za konobare, recepcionere ili sobarice.
Među tih dvjestotinjak, a možda već i mnogo više - jer dugo ih nisam brojao, kuharica i knjiga o kuhanju, nekolicina je odistinski velikih knjiga, iz kojih se čitatelj obavještava o povijesti i kulturi jednoga svijeta, ili o duhu epohe. Takva je "Dalmatinska kuhinja" Alda Ivaniševića, čovjeka čudne, meni pomalo i antipatične struke. Što reći o čovjeku koji se "nakon ekonomskog i magistarskog studija ekonomije i marketing managementa" bavi "istraživanjem tržišta, investicijskim savjetovanjem i posredovanjem u marketingu"? Ja bih, na primjer, rekao da me baš nimalo ne zanima što taj radi i što o nečemu misli. I pao bih na licu mjesta kao žrtva predrasude.
Ivanišević je, naime, u "Dalmatinskoj kuhinji" pokušao, i u golemoj mjeri uspio, sačiniti, sastaviti i napisati svojevrsni hranidbeni leksikon Dalmacije, te ga opremiti uputstvima, preporukama, nužnim objašnjenima i crtežima, koje je za njega načinila solidna četa ozbiljnih umjetnika, a tu je i vrlo instruktivan i bogat rječnik dalmatinskog prehrambenog i gastronomskog nazivlja. Knjiga je to u kakvu čovjek mora uložiti ozbiljan dar i mar, kakva mu se ni na koji način u životu ne može isplatiti, kakva se samo jednom napiše i za kakvu čovjek, naravno, mora biti malo lud. A opet, i nije tako, jer sve će proći, svega će možda uskoro nestati, pa će možda i Dalmacije nestati, ali će ostati "Dalmatinska kuhinja" Alda Ivaniševića, kao pouzdan kulturnohistorijski spomenik toga nestalog svijeta.
U Ivaniševića se ništa ne podrazumijeva. On računa i na čitatelja - ili na amatera na zelenoj i na ribljoj tržnici, u dućanu i u mesnici, te za štednjakom - kao ama baš ništa ne zna. "Dalmatinska kuharica" tu je da ga izvede iz neznanja, provede kroz cjelokupni saznajni postupak, u rasponu od kulturološkog i antropološkog kontekstualiziranja, do pripremanja jela, kuhanja i izjedanja onoga što se skuhalo. Njegovi su recepti maksimalno svedeni, ali do kraja egzaktni i konkretni. Za razliku od mnogih autora, među njima i onih koji su sastavili i napisali neke od najboljih kuharica našega doba, koji se kreću unutar metafizičkih pojmova prstohvata, pregršti ili vrha noža, pa završavaju s onim anđeoskim malo posolite, malo popaprite, baš kao da je njihov čitatelj među anđelima boravio, pa zna što je to - malo, Aldo Ivanišević piše bez ontoloških zastoja, kao da i sam svako jelo kuha po prvi put. Ili kao da je Bog, pa sve odozgor zna. Ali precizno!
Sljedeće: on je majstor od lokaliteta i mikrolokaliteta. Izdijelio je Dalmaciju onako kako je već administrativno izdijeljena, ali tako da prati mjesne varijacije pojedinih jela. Čim bilježi varijacije, on bilježi i izvore. Ne krade recepte, nego ih autorizira.
"Dalmatinska kuhinja" je među onim najvažnijim knjigama naših knjižara i bibliotečkih polica. Vrijedi ju poklanjati svima koji govore našim jezicima.
Damir Šodan: Gavran, Buddha, Yamaha;
Vuković&Runjić, Zagreb 2021.
Nemam ništa protiv, ali nisam ni za hrvatski haiku. Osim ako niste Predrag Lucić. Ili Damir Šodan. No, ni sam Lucić nije hrvatski jezik tako prispodobio trostihu od pet-sedam-pet slogova, kao što je to u ovoj briljantnoj knjižici učinio Šodan. Pjesnik je tu jezik toliko sveo i suzio, da mu i čitav roman može kroz ušicu igle proći. Čujte: "krv u mislima./ kuća. škola. džamija./ logor Omarska." Ili: "gavran u crkvi./ Isus bi ga spasio/ - ali ne može." Knjiga je to od sto haikua, ili od tisuću sedamsto slogova. Čudesno pjesničko djelo, malo koju sam suvremenu hrvatsku pjesničku knjigu tako intenzivno doživio, ali se čita i kao prozna cjelina, putopis, dnevnik, roman o odrastanju i propadanju. Sebe i svijeta. Malorijeki emocionalni udar. Tako: "lipanj na Braču. razigrani jarići./ oganj. brabonjci." I tako: "kraj kolovoza. Zadvarje. pred zadrugom/ kisne magare." Godinama, Šodan je živio i radio u Haagu, na Sudu. Fenomenalna je katkad za pisca distanca. Evo je: "Haag. fin de siècle./ rum. kokain. kartice/ ruž za usmine." To jača boje zavičaja: "jugo u školjci./ poljudska ljepotica./ grad bez ukusa." Šodan je majstor jezične cjelovitosti: ukus je ovdje ona srpska riječ, koja obuhvaća i hrvatsku - okus.
Smisao dobre školske lektire bio bi da lektiru još jednom pročitaju i roditelji. Da im djeca sretno odrastu, roditelji moraju ostati djeca. Ali je li ova knjiga u školskoj lektiri? Nije važno ako nije: sami ste svoja škola, a djeca u vas gledaju kao da ste Harvard i atenska škola, istodobno. Požurite, bit će kasno kad u vama vide ruševinu.
