Jedan od najpopularnijih hrvatskih pjevača svih vremena Mate Mišo Kovač danas slavi svoj 82. rođendan, a od ranog jutra krenule su čestitke na društvenim mrežama. Stranica posvećena Miši koju vode obožavatelji na Facebooku rano ujutro u nedjelju objavila je čestitku. "Sretan rođendan, legendo", poručili su, a lijepim riječima i željama pridružili su se i brojni fanovi u komentarima. Posebnu objavu Miši je posvetio producent i glazbeni urednik Siniša Škarica.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
"SRETAN TI 82., DRAGI MIŠO!
Danas je Miši Kovaču 82. rođendan. Bilo bi prikladnije čestitati mu tekstom kojeg sam napisao povodom dodjele mu “životnog Porina” (2012.), ali taj tekst objavljen je više puta pa i na ovom profilu. Radije ću to učiniti s tekstom kojeg sam prije nekoliko godina napisao za Večernjakov special posvećen Miši. On je i posveta Mišinu barnumovskom stilu pričanja u kojem između puno i previše ponekad izostane i ponešto zaista riplijevsko. Evo teksta i fotografija:
ZABORAVLJENA EPIZODA
MIŠO KOVAČ U RALJAMA ROCKA?
Malo poznata epizoda u karijeri Miše Kovača je ona kada je na samom početku svog puta u pjevačku legendu bio u raljama rock 'n' rolla! Zašto u raljama? Nisu li upravo estradni pjevači bili ti koji su u jednom trenutku i najpovršniji kontakt s Elvisom ili njegovom djecom u svojim kasnijim zvjezdanim intervjuima imali snažnu potrebu isticati kao važnu epizodu u njihovoj karijeri? Biti roker, od druge polovice sedamdesetih (nakon uspona Bijelog dugmeta?), bilo je poželjno spomenuti u svojoj biografiji i po mogućnosti argumentirati snimkom ili barem izvedbom nekog rock standarda. Vrijedilo je to za sve – osim, naravno, za apartnog Kovača. Ili, ako je i spominjao Elvisa - a spominjao ga je, dapače isticao kao najvećeg uopće! - ili prepričavao poput papagala podatak da je prvi put javno zapjevao ranu Celentanovu uspješnicu, ili priznavao kako se divio Karlu Metikošu alias Mattu Collinsu, uporno je prešućivao jedan međučin njegova života u glazbi. Baš on, koji se čitavih mjesec dana tijekom jednog davnog ljeta, htio to priznati ili ne, smatrao gostujućim članom klasičnog rock 'n' roll sastava. Zato, odonda – ne triput, već stoput - kadgod ga se pitalo za njegove pjevačke početke, zanijekao bi tu nesretnu epizodu. Mora da je Mišo Kovač zaista bio nesretan, kad je tu neočekivanu gažu potisnuo u najtamnije zakutke inače svoje lucidne memorije - danas mi se to čini gotovo razumljivim - doživjevši je kao da se nenadano našao u raljama rocka. Naime, tri gitare, orgulje i bubnjevi VIS-a Magneti, njegovih šibenskih električara - osnovani u ljeto 1962., slove kao prvi dalmatinski rokeri - pratili su Kovačeve vokalne eskapade šest dana u tjednu, puna četiri tjedna u tom kolovozu 1964. Kako to znam? Pa znam jer sam i sam bio jedan od Magneta, i to onaj koji je Mišu i pozvao da nam se pridruži, nama električnim začinjavcima iz rodnog mu grada. Iako ovo „rodnog“ treba shvatiti uvjetno jer danas stoji podatak da je rođen u Tribunju pokraj Vodica, dakle pokraj Šibenika.
Evo kako ide priča.
Mišo Kovač je poslije odsluženja vojnog roka u tadašnjem glavnom gradu (gdje si je po onoj „tko zna svirati neki instrument ili pjevati?“ za divno čudo uspio svojim glasom olakšati terete jednog prašinara), negdje u proljeće 1964. banuo u Dubravu na vrata Peri Gotovcu i izazvao ga da ga posluša na improviziranom nastupu u Gradskom podrumu uz sastav Alfonsa Vučera. Sve je više-manje poznato. Osvojio je Gotovca; vratio se u Šibenik „pun snova i praznih džepova“ s obećanjem za snimanje prve ploče odmah najesen. Tih vrućih srpanjskih dana šetao je Rivom, Kalelargom, Poljanom, odlazio na gradska kupališta Jadriju i Martinsku, onako poput nekog boksača držanja malo poguranog prema naprijed, često usamljen poput vuka. Mnogi su ga izgubili iz vida, ali mi glazbari čuvali smo sjećanje na slavu jedne pobjede za „Prvi glas Šibenika“. Dakle, tada, tri godine prije tog našeg ljeta, podijelio je prvu nagradu s Mirkom Vukšićem, ubrzo gitaristom Magnetima konkurentskih Mjesečara (spajanjem kojih će se sljedeće ljeto porađati grupa Mi), pjevajući... gle vraga, Il tuo bacio e come un rock, talijanskog Elvisa, Adriana Celentana (čime će se, dakle, hvaliti). Izveo ju je u domaćoj verziji kao Kad me ljubiš prema Draganu Tokoviću, pjevaču-boemu čije će stope poslije slijediti po beogradskim pozornicama Kristal bara i Topčiderske noći. Osim toga do nas su dopirale glasine o tomu kako je u tim svojim nastupima izvodeći Dallarinu La noviu znao podići publiku na noge kad bi kleknuo na korus s „Ave Marija“ sa zapaljenom voštanicom u jednoj i mikrofonom u drugoj ruci. S aureolom outlawa, buntovnika bez razloga (gimnaziju je zamijenio industrijskom školom, nogomet glazbom) sposoban šokirati elitu beogradskih noćnih klubova bio je više nego vrijedan rizika da budem(o) odbijen(i). Sjećam se kao danas (za razliku od njega!), kako je ponudu da se prikljući bendu u ulozi trećeg pjevača (uz dvojicu gradskih rokera Igora Gulina i uskoro zbog nediscipline isključenog Gorana Livakovića) prihvatio bez trunke oklijevanja. Kao što je to oduvijek činio, a činit će i u buduće. Kadgod će biti riječ o nekoj vrsti izazova. Nevažno kakvoj.
Treba primijetiti da je unatoč trojice vokalista instrumentalni sadržaj u skladu s trendom vremena bio okosnicom plesnih večeri koncipiranih od tri set liste po četrdeset i pet minuta otprilike. Pjevao je Mišo par stvari iz repertoara njegova stvarnog uzora talijanskog urlatorskog šampiona Tonyja Dallare; skladbe kao što su spomenutu La novia, Norma, Tu che sai di primavera. Pjevao je, tada radijski hit Borisa Babarovića i Crvenih koralja, Maštanje (Don't Talk To Him Cliffa i Shadowsa, koju je on po dijelu iz teksta zvao Lampioni). Ta ploča Koralja izašla je naime tek početkom 1965. Pjevao je zatim zanimljivu uspješnicu francuskog pop-rokera Richarda Anthonyja Chin, chin (kod nas će je sljedeće godine snimiti mladi popularni makedonski pjevač Zoran Georgiev kao Čin čin) i jednu iz repertoara južnoameričkih bolero-trija, vrlo efektnu Ya me voi (koju je pokupio u Beogradu od tamošnjeg diskografski aktivnog Trija Tenori). I, naravno, Ne mogu prestati da te volim, I Can't Stop Loving You po Rayu Charlesu. Zvat ćemo je iskrivljeno, po onom početnom Što znači život moj! Da, bio je tu i jedan improvizirani rock 'n' roll, dvanaesttaktna tema, s nečim što je zvučalo kao „C'mon, c'mon, it's rock 'n' roll“! Sve skupa sedam, osam naslova tijekom jedne večeri. Njemu je to očito bilo puko odrađivanje. Ali za 50 000 dinara netto! Sam će reći u jednom onovremenom intervjuu da je radnik tada zarađivao dvanaest tisuća. No, njegove misli su bile okrenute Zagrebu, Jugotonu i skorašnjem snimanju prve singl ploče, prve u životu, u životu koji se počeo neočekivano brzo i uspješno događati.
Nadalje, ponedjeljkom je bio slobodan dan, ali tada je šibenski Centar za kulturno-umjetnički odgoj mladih organizirao nekoliko koncerata s Magnetima i Mjesečarima u glavnim ulogama i njihovim vokalistima Igorom Gulinom (Livaković je tada već bio isključen) i Markom Maćom Dekovićem i, naravno, Mišom Kovačem. Sve to u bliskom susjedstvu prenapućenom turistima: u Murteru, Vodicama, Primoštenu i Zlarinu. Tih dana završavala se i anketa novosadskog Ritma, jedinog „časopisa za zabavnu i jazz muziku“ u državi, u kojoj su Magneti zauzeli konačno 8. mjesto na listi od deset najbolje plasiranih među stotinama prijavljenih jugoslavenskih VIS-ova. Tom prigodom organizirali smo pravi foto-session koji nam je omogućio da popunimo bendovski album, ali i sačuvamo nekoliko fotki s – pokazat će se ubrzo – novom pop zvijezdom. I one svjedoče o posebnom, gostujućem statusu pjevača s pogledom prema estradnom horizontu što će već u sljedećem trenutku nekako zaboraviti ekipu s kojom je slavio glazbu rivijerom zajedničke mladosti.
Pa ipak, još jednom, kada je toliko željenu ploču već imao u rukama, ili preciznije njezin omot s kojim se prešetavao u điru rodnim gradom (bila su to vremena kada su coveri znali biti gotovi prije vinila), pristao je s dojučerašnjim rokerskim „poslodavcima“ obilježiti njihov prvi solistički koncert u prekrasnom starom šibenskom kazalištu (1870.), reprodukciji „u malo“ slavnog venecijanskog teatra La Fenice. „Bio je to neumoljiv uspjeh Magneta“, kako je svoj osvrt na taj nastup (Revija ritmova) zaključio gradski izvjestitelj Joško Čelar u Šibenskom listu od 11. siječnja 1965. Mišo je izveo u drugom dijelu večeri šest pjesama promovirajući i svoju premijernu ploču. Set-lista te polovice programa, napisana rukom pedantnog oca našeg basista Đorđa Nikolajevića, sačuvana je i danas otkrivajući Mišinih šest naslova u raljama rocka!
Da, jer kako drukčije objasniti Mišinu plavu ružu zaborava.
U lipnju 1967. s tri singl ploče iza sebe u nakladama što su se približavale srebrnima, Mišo Kovač, pjevač u usponu, dat će svoj prvi veći intervju. Bilo je to za popularni Plavi vjesnik i njegovu čitanu rubriku Kako sam postao.... Tisuću devet stotina šezdeset četvrta i tisuću devet stotina šezdeset peta, tek su prošle. Priča on tako u detaljima o svojoj ljubavi prema nogometu, o svom prvom nastupu pred mikrofonom, o Kad me ljubiš, odlasku u vojsku na Voždovac, i kako je u Beogradu propjevao, o dolasku u Zagreb, u Jugoton, o bačenoj rukavici važnom čovjeku jugoslavenske diskografije. Reći će: „I Pero Gotovac je došao. Pjevao sam Ne mogu prestati da te volim. Čini mi se da mu se svidjelo. Pristao je da snimim ploču. Bez ijednog održanog koncerta, potpuno nepoznat, snimio sam ploču. Preda mnom kao da su se otvorila vrata prema uspješnoj karijeri. Dobio sam poziv da nastupim na festivalu. Uvelike su me reklamirali...“ O svemu on priča, ali o Magnetima, o koncertu (koji je zapravo dijelom bio i njegov) – ni riječi!
Pedeset godina poslije tih događanja Mišo Kovač, već odavno legenda koja hoda, „obdaren“ slonovskom memorijom ponovno će otkrivati, sada Anti Tomiću za Jutarnji list, pretpotopna vremena svoje karijere. Bit će to dobar materijal za sjajno smiješan i duhovit intervju. Svega se on sjeća, poput priče o nastupu s ansamblom Mileta Lojpura na Kalemegdanu (o kojoj prvi put čujemo), reklo bi se, kao rezultat sažete romaneskne biografije iz Leksikona YU mitologije.
Dakle, o svemu će on, ali o rock 'n' rollu u Šibeniku – s čime je na neki način sve počelo – ne! Blank. Tabula rasa. Amnezija kao posljedica neke traume? Mišo Kovač u raljama rocka? A kako drukčije to objasniti.
Na koncu konca, izgleda mi bolje tako. Jer, zamislite naslov: Mišo Kovač i VIS Magneti!? Komu bi to, osim nekolicini anonimusa iz njegova rodnog grada iz vremena kada je rock bio mlad, išta značilo.
Fotografije: Mišo i ja (detalj), Mišo i Magneti, osvrt na koncert u Slobodnoj Dalmaciji, još dvije foke s fotosešna s Mišom.
".
Mate Mišo Kovač rođen je u Šibeniku kao jedno od troje djece Zrinke i Jakova Kovača. Odrastao je uz brata Ratka i sestru Blanku.
Završio je zanat za tapetara, ali se tim poslom nikad nije bavio. Na jednom natjecanju talenata u Karlovcu određen je njegov životni put. Pjesma "I can't stop loving you" Raya Charlesa u njegovoj je izvedbi bila jako zapažena. Suradnja s tada mladim tekstopiscem i skladateljom Đorđem Novkovićem rezultirala je hitovima. Počelo je s pjesmom "Više se nećeš vratiti" i ta je suradnja obilježila njegovu karijeru.
VEZANI ČLANCI
"Proplakat će zora" je bio hit koji je napisao Stjepan Mihaljinec. Razlog Kovačeve popularnosti, osim karizme, je tadašnje objavljivanje singlova, te godišnje jedan album i nekoliko kompilacija. Nakon 1980. i pobjede u Splitu sa pjesmom "Dobra ti večer mati moja" godinama nije nastupao na festivalu.
Mišo Kovač okušao se i glumačkim vodama. S Radom Šerbedžijom igrao je u filmu "Poslijepodne jednog fazana". Glazbenu karijeru nije zapostavljao, pa je pet puta proglašavan pjevačem godine, a 1989. godine i osobom godine u bivšoj Jugoslaviji. Prodao je 200 milijuna ploča i nerijetko sam kaže da ga u 300 godina nitko neće "skinuti". "Čemu da živim", "Ako me ostaviš", "Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim", "Još i danas teku suze jedne žene"... tek su neki od njegovih hitova zahvaljujući kojima je nastupao u svakom kutku svijeta. No na turnejama po Kanadi i Australiji 80-tih odbio je pjevati pod Pavelićevom slikom čime stječe reputaciju "komunjare" među ekstremnom emigracijom koja mu to nije oprostila.
Prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj u velikom je intervjuu rekao "Ako ovi dođu na vlast, za mene ovdje više nema mjesta", misleći pritom na HDZ. Potom je pjevao baš za njih. I kao svjedok završio na suđenju Ivi Sanaderu jer se govorilo da je mimo ugovora, na ruke primio 80 - 100 tisuća eura. Mišo je na suđenju rekao da je za HDZ pjevao jer mu je u toj stranci od ranih 90-ih bio sin Edi, a dodatni novac, osim iz ugovora, nije primio. Svoje svjedočenje završio je obraćanjem Sanaderu u sudnici s riječima: "Jeste li zadovoljni, predsjedniče?" Nekad veliki miljenik žena iza sebe ima tri braka i jednu nevjenčanu zajednicu s astrologinjom Silvijom Conte-Calvi Marković. Ljubavni život bio mu je buran od mladih dana.
– Kad sam se vratio iz vojske, počeo sam vezu s Ingrid čiji je otac u Švedskoj imao četiri tvornice. Pokazivala mi je fotografije tvornica misleći da ću je tako više zavoljeti – sjeća se Mišo. Od prve supruge Ljubice razveo se nakon četiri godine braka, te se 1973. godine vjenčao Splićankom Anitom Baturinom, Miss Jugoslavije, s kojom je 1975. godine dobio sina Edija, a dvije godine kasnije i kćerku Ivanu. Njihov brak srušio se kad mu je 1992. stradao sin Edi, pripadnik specijalne postrojbe Hrvatske vojske "Škorpioni". Hrvatska policija je objavila da je riječ o samoubojstvu, no Mišo Kovač i danas tvrdi da su mu ubili sina. Pokopan je na Mirogoju, ispratilo ga je 30.000 ljudi. Mišo je nakon Edijeve smrti utonuo u depresiju i uzimao tablete za smirenje i za spavanje. Najviše je uzimao Lorsilan. Po liječničkom receptu uzima se jedna pilula prije spavanja i trebala bi biti dovoljna za sedam sati sna. Na uputama o lijeku piše i da se Lorsilan ne smije uzimati dulje od četiri tjedna, no Mišo je godinama gutao do 40 tableta dnevno.
Nakon Edijeve smrti i velikog koncerta pred 50 tisuća ljudi na s splitskom Poljudu Mišo je javno obznanio da više neće nastupati te je uzeo ponovno krsno ime Mate.
Osim sina, u 90-im godinama izgubio je majku, kao i mlađeg brata Ratka, dok je kćerka Ivana upala u probleme s drogom. U depresiji, 14. siječnja 1999., u zagrebačkom stanu pucao si je u prsa. Godine 1999., Mišo je snimio album "Budi čovjek dobre volje", kako sam kaže zahvaljujući kćerki Ivani. Godinu dana kasnije vraća se festivalima te odmah pobjeđuje na Splitu pjesmom "Vraćam ti se Dalmacijo mati". Iste godine snima veliki hit "Dalmatino" svojevrsnu himnu Dalmacije. Godine 2006. snima album "Ja sam kovač svoje sreće" gdje mu se kao gost pridružila kćerka Ivana koja se, kako sama kaže, zahvaljujući očevoj odlučnosti da je smjesti u komunu u dvije godine uspjela izliječiti od ovisnosti od droge, te će 2007. postati nova pjevačica Magazina. Samo godinu dana kasnije, 2007. Mišo po 28. put u karijeri puni splitske Gripe, a 2008. puni pulsku Arenu i zadarsku arenu "Višnjik".
U izbornoj kampanji 2009., pjeva za nezavisnog kandidata Željka Keruma koji odnosi pobjedu na lokalnim izborima u Splitu te postaje novi gradonačelnik Splita. Zajedno pjevaju "Splite, ja te volim", pjesmu Nenada Ninčevića.
Prvi je zapjevao u novoizgrađenoj zagrebačkoj Areni pred više od 20 tisuća obožavatelja svih generacija. Godine 2010. izdaje svoj, opet kaže, posljednji album "Ne tražim istinu", te najavljuje kraj karijere. Potom 2013. s Arsenom Dedićem snima duet "Mi smo lišće s iste grane". Nakon svih ljubavnih brodoloma, nova Kovačeva životna pratilja postala je Lidija Pintarić s kojom se i oženio. Lidija je ostala s njim do danas i vodi brigu o njegovoj karijeri.
VIDEO Ivana Paradžiković o rođenju sina: 'Cijelu sam noć probdjela plačući, pisalo je rizik prijetećeg pobačaja'
Mišo Legendo!