Legendarna slovenska grupa Laibach predstavlja uzbudljivi projekt 'Wir sind das Volk' u Lisinskom večeras u 20 sati. Apolitično-politički mjuzikl Wir sind das Volk/Mi smo narod okuplja ono što se davno trebalo dogoditi: jednu od najposebnijih skupina u povijesti i njemačkog dramatičara i pjesnika Heinera Müllera, a više o ovom mjuziklu i ostalim planovima
Vraćate se u Zagreb s projektom "Wir sind das Volk". Kako je nastao projekt i što nas očekuje u njemu?
Laibach: Müllera smo kao dramskog autora prvi put upoznali 1984. godine, kada smo pripremili glazbu za njegovu iznimnu predstavu Kvartet – svojevrsnu autorsku preradu "Opasnih veza" Choderlosa de Laclosa koju je u ljubljanskoj Drami režirao Eduard Miler. U to vrijeme nismo znali mnogo o radu Heinera Müllera, ali smo puno vremena provodili s Draganom Živadinovom,
koji je bio više nego mi doma na polju teatra. On je bio s nama i u veljači 1985. godine, kad smo slučajno sreli Müllera u Berlinu. Znali smo da je Müller u to vrijeme vjerojatno bio najveći njemački dramatičar, da je bio i iznimno utjecajan i u kontrakulturi, da je bio neka vrsta intelektualne zvijezde na Istoku i na Zapadu i da je – za razliku od drugih - znao reći i dobre stvari o DDR-u. Očito je i Laibach poznavao bolje nego mi njega, pa nas je tom prilikom pozvao na sudjelovanje, što se nažalost – za vrijeme njegovog života - nije ostvarilo. S njegovim radom i njegovim utjecajem kasnije smo se sve češće susretali. Sada nam je novu suradnju s Müllerom omogućila Anja Quickert, predsjednica International Heiner Müller Gesellschaft, i sama dramaturginja te stručnjakinja za njegova djela i filozofiju, koja nas je pozvala na projekt "Wir sind das Volk". Kroz mnoštvo razgovora koje smo vodili s Anjom u procesu rada na ovom projektu, malo bolje smo upoznali ovog važnog i uvijek aktualnog autora.
Što nas očekuje u tom projektu? Kao prvo – puno domoljublja; Müller se na veliko bavio njemačkim nacionalnim traumama – pa samim time i domoljubljem - i to je bilo osnovno polazište u odabiru njegovih poetskih tekstova za ovaj projekt, kojeg smo sastavili u suradnji s gđom. Quickert i svim ostalim suradnicima. Tu je zaista išlo za kolektivni rad; iako je nominalna redateljica predstave Anja Quickert, režiseri smo zapravo svi uključeni i svaka je predstava donekle posebna, jer se određeni parametri stalno mijenjaju. A kao drugo? Naravno vizualni i zvučni doživljaj, kojeg jednostavno treba doživjeti.
Dosad ste ga izvodili u Berlinu i Ljubljani, kakve su bile reakcije?
Da, počeli smo taj projekt pripremati u Trbovlju već 2019. godine i kasnije u Berlinu u veljači 2020. U tom istom mjesecu smo uspjeli izvesti premijeru i dvije dodatne predstave u berlinskom kazalištu HAU, dok nas nije prekinula epidemija. Prošlog smo ljeta otvorili Festival u Klagenfurtu s tim projektom te uz to sastavili još dva nastupa u ljubljanskom Kinu Šiška a prošlog tjedna nastavili smo u Berlinu s još četiri nastupa, opet u HAU. Čekaju nas sad Lisinski, za par dana još jedan nastup u Ljubljani (Cankarov dom), pa zatim Maribor (Lent), Hamburg (Kampnagel), Novi Sad (Kulturna prijestolnica Europe) i možda još Bern i Beč. Ako zbrojimo sve zajedno, taj će projekt uskoro gledati približno 10.000 ljudi, što je veoma OK za takav materijal. Ljudi, koji su ga gledali, uglavnom su puni hvale.
Hoće li se verzija u Lisinskom razlikovati od dosadašnjih verzija?
Originalna berlinska inscenacija uključuje njemačke glumice Agnes Mann i Susanne Sachsse, a izvedena je u potpunosti na njemačkom jeziku, ali za našu regiju – a tu spada i Hrvatska - glavni tekstovi Heinera Müllera su izvedeni na slovenskom jeziku. U tu smo svrhu ka suradnji pozvali izvrsnu glumicu Katarinu Stegnar koja ove zahtjevne tekstove izvrsno interpretira. Svi su tekstovi
titlovani na hrvatskom jeziku. Za taj nastup ponovno će nam se pridružiti i Mina Špiler, a ostali sudionici su pjevač i flautist Cveto Kobal, pijanist Sašo Vollmaier, gudački kvartet Vier Personen, udaraljkaši The Stroj i standardna Laibach postava. Zagrebački nastup bi svakako trebao izgledati i zvučati spektakularno – jer to je ipak kombinacija Laibacha i Lisinskog, a tu nema zaje...cije!
Hrvati su posebno ponosno na domoljublje. Što za vas znači domoljublje?
Bernard Shaw kaže, da je domoljublje „uvjerenje da je tvoja zemlja superiornija od svih drugih jer si u njoj rođen“, što je veoma točno, ali pravo domoljublje je zapravo uvrnuto; tvoja zemlja nije superiornija od svih ostalih, pa makar u njoj nisi rođen. Niti je zemlja zaista tvoja a ni uvjerenje. Ali domoljublje je još uvijek tu i tvrdokorno utkano u mozak.
Laibach je nastao u Trbovlju niti mjesec dana nakon Titove smrti. Kako je nastala grupa i zašto ste se odlučili baš za njemačko ime Ljubljane?
Da, formirali smo se 1. lipnja 1980 u Trbovlju (nakon Tita – Tito!), u Crvenim revirima, gradu teške industrijske i revolucionarne estetike, gradu rudnika, tvornice metala, cementare i termoelektrane, konkretnih industrijskih zvukova, u gradu gdje se je formirala Komunistička partija Slovenije, gdje su bili veliki štrajkovi prije rata i prvi štrajkovi, pa i ženski, u novoj Jugoslaviji, tu je bila 1924 u žestokom sukobu razbijena i Orjuna. U Trbovlju je postojao i jedan od najboljih radničkih limenih orkestara u Europi, pa legendarni Slavčki - najbolji dječji amaterski zbor na svijetu, pa pjesnici, kipari, slikari i pijanci…, tako da nema boljeg mjesta za formiranje
Laibacha. Za njemačko ime Laibach smo se odlučili iz više razloga. Naziv Laibach bio je jedan od izvornih povijesnih imena za glavni grad Slovenije. Nakon 2. svjetskog rata taj je naziv iznenada osuđen i nepoželjan, manje-više samo zato što je bio njemački. Mi smo odlučili, da ga koristimo kao svoje ime, zbog njegovog jakog negativnog karaktera i zbog toga jer ne volimo da se stvari osuđuju tek tako. Osim toga, dao nam je neophodan – i također prilično precizan – prizvuk za ono što smo radili. Značajni slovenski filozof, dramatičar i povjesničar književnosti, Taras Kermauner, u svom je eseju o Laibachu 1983. godine (u Novoj reviji) napisao da je korištenje imena Laibach najeksplozivniji dadaistički izum u poetici grupe.
Odmah na početku ste se borili s konzervativnom sredinom, ali i zabranama. Prva je uslijedila 1983. nakon nastupa na Muzičkom Biennalu u Zagrebu. Kako je nastao nastup u kojem ste kombinirali Titove govore s porno filmovima. Kako su tada reagirali vlasti, jeste li se bojali i ozbiljnijih posljedica?
Taj nastup pamtimo kao jednog od naših najbitnijih koncerata u historiji, ali njegova namjena svakako nije bila u tome, da kombiniramo Tita s porno filmovima. Bilo je to 23. aprila 83’. Uspjeli smo se tad pomalo gerilski ubaciti u 12. Muzički Biennale, čiji je programski direktor bio pokojni Igor Kuljerić – i veoma ga zato cijenimo. Nastupili smo zajedno s prijateljskim engleskim
grupama eksperimentalne industrijske provenijencije Last Few Days i 23 Skidoo, u kontekstu ‘omladinskog’ programa festivala, koji se zbivao u RANS Moša Pijade. Naš je nastup, naslovljen s ‘Mi kujemo budućnost’, bio dogovoren od 24 h do 5 sati ujutro. Laibach je za taj koncert na tradicionalno avangardnom Biennalu pripremio poseban multimedijski show, koji je uključivao
nekih 10 ili 12 video monitora na samoj pozornici, te filmske projekcije u pozadini. Na velikoj 35 mm projekciji za vrijeme nastupa prikazivao se dokumentarni film ‘Revolucija još traje’ Milana Ljubića iz 1971. godine, koji je glorificirao uspjehe socijalističke Jugoslavije, a direktno na taj film – otprilike u gornjem lijevom uglu, projicirala se i super 8mm filmska petlja prizora iz porno
filma. Na video monitorima u međuvremenu prikazivao se eksperimentalni autorski cut-up video, nazvan ‘Morte ai s’ciavi’. Porno loop projicirao se sporadično preko svih propagandnih scena filma o Jugoslaviji, pa i preko kongresa komunističke partije, a tim i preko vrhovnog komandanta – kao neki naš mini komentar i dodatak na besramno idealiziranu socijalističku propagandu, koja je tada još uvijek svugdje bila dominantna iako smo svi znali, da Jugoslavija trči počasni krug. Usred nastupa, oko 3,30 ujutro došli su redari, tada još milicioneri, a na kraju i vojska, da bi na silu i u potpunom kaosu - sve tri grupe, koje su tada nastupile u zajedničkoj improvizaciji, nisu htjele napustiti pozornicu, te su unatoč isključenom centralnom ozvučenju, nastavile svirati dalje - uspjeli prekinuti koncert negdje oko 4,30. Nakon toga se digla hajka protiv Laibacha i Predsjedništvo Republičke Konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske i Socijalistički Savez radnog naroda Hrvatske protestirali su kod svojih slovenskih kolega političara, a kao rezultat toga uslijedila je medijska kampanja protiv grupe u Sloveniji – npr. inkriminirani intervju na TV Slovenija… Uskoro nakon toga uslijedila je zabrana Laibacha, koja je trajala do 1987., tako da bi se moglo reći, da je to zaista bio početak ozbiljnog progona grupe... Unatoč tome Laibach se u Zagrebu i za vrijeme zabrane pojavio poluilegalno 26. travnja 85.’, gdje je, uz rub 13. Muzičkog Biennala, održao svoj koncertni nastup u još jednoj legendarnoj zagrebačkoj dvorani Kulušić. Naslov tog koncert bio je ‘Kontinuitet čiste forme’. Ozbiljnih posljedica se uglavnom nismo bojali, jer nam je umjetnost bila bitnija od svega a osim toga smo znali, da smo u pravu.
Nekako su upravo nastupi u Hrvatskoj bili najviše problematični?
Da, zato Hrvatsku još i dan danas volimo kao svoju zemlju.
Kako je nastao NSK i koji su tada bili njegovi ciljevi?
NSK - odnosno Neue Slowenische Kunst - je ustanovljen 1984 kao zajedništvo nekoliko sličnih grupa različitih umjetničkih praksi (Laibach, Irwin, Kazalište Sestara Scipiona Nasice, Novi kolektivizam, etc.) i funkcionirao je kao neformalna socijalno-političko-kulturna organizacija i militantno-estetski pokret, osnovan uglavnom na Laibachovoj estetici i programskim manifestima, na što je svaka od tih grupa dodala neke svoje dodatne parametre. U velikoj je mjeri Neue Slowenische Kunst zapravo i bio rezultat zvanične zabrane Laibacha u to vrijeme. Tako se je, usprkos zabrane, prisutnost Laibacha zbog aktivnosti ostalih grupa NSK još povećala. Naš je zajednički cilj bio definirati odnos između umjetnosti i politike te stvoriti umjetničku Utopiju koja će potrajati. Osnovni organizacijski princip bio nam je kolektivizam, metoda rada zvala se retro princip a stilski se pokret najčešće definirao kao Retroavantgarda. Nakon cijele vrste uspješnih povezanih akcija Neue Slowenische Kunsta u 80'-im na početku 90' došlo je vrijeme za promjenu. Povodom nove politike, ideološke i ekonomske reorganizacije Europe (pad berlinskog zida, reunifikacija Njemačke, raspad Sovjetskog Saveza i istočnog bloka, raspad Jugoslavije i uspostavljanje novih nacionalnih država) i Neue Slowenische Kunst se transformirao, ovog puta iz organizacije u državu, da bi Utopija mogla funkcionirati dalje. Na Crvenom trgu u Moskvi bila je potpisana deklaracija o proglašenju NSK države - države uma, bez teritorija. Tim povodom u Moskvi bila je otvorena i prva NSK ambasada, a Crveni je trg pokriven ogromnim crnim kvadratom. NSK članstvo je ukinuto i uvedeno državljanstvo te izdane prve NSK putovnice. Tehnički rečeno svatko tko se može identificirati s kodeksom NSK države, sada može zatražiti i dobiti status NSK državljanina. Uz članove različitih NSK grupa pravo državljanstva otvoreno je za ljude različitih religija, rasa, nacionalnosti i svjetonazora s cijeloga svijeta. Državljanstvo je automatski priznato s NSK putovnicom. Vitalne statistike vlasnika putovnice hrane se u registru NSK građana. Putovnica je numerirana i neprenosiva a njezina valjanost vremenski limitirana i obnovljiva. NSK država nije osnovana na nacionalnoj nego «transnacionalnoj» paradigmi – što znači da svatko može postati državljanin, nebitno od njezine ili njegove nacionalnosti. NSK država predstavlja idealni oblik države koje nema; osnovana na samoupravljanju, nezavisnosti ali i na aktivnoj koegzistenciji. Funkcionira kao parazit unutar postojećih sistema i tijela na cjelokupnom teritoriju vremena. Danas NSK država funkcionira neovisno od bivših grupa NSK i formalno je u vlasti njezinih državljana. Neue Slowenische Kunst međutim ne postoji više i svaka od grupa razvija dalje svoj sadržaj i strategiju.
Koliko su album "Opus Dei", ali i tužba istoimene organizacije utjecali na vaš svjetski uspjeh. Kako ste se osjećali tada kada su počeli nastupi po cijelom svijetu?
Tužba Opus Dei nije bitno utjecala na nas niti na naše nastupe po svijetu. To što je Laibachu otvorilo vrata bila je naša poetika, koja je tada zaista bila unikatna. Barem tako kažu mnogi, koji su radili ozbiljne analize Laibacha.
Koliko je na vas utjecao Slavoj Žižek, koji je neko vrijeme i surađivao s vama u bendu?
Slavoj Žižek nije surađivao s nama u bendu, on je imao svoju, sveučilišnu i filozofsku, karijeru, ali istina je, da smo neko vrijeme u prvoj polovini 80-ih živjeli zajedno u istoj kući u Ljubljani, pa smo tada malo više surađivali. Slavoj je podupirao Laibach, kad smo mi bili zabranjeni, a mi smo ga kasnije, u početku 90-ih, kad još nije bio planetarna filozofska zvijezda, pozvali na neke od
naših nastupa po Europi, gdje je održao svoja maratonska predavanja. Tako npr. i u berlinskom Volksbühne teatru 1993.
Po čemu pamtite gostovanje u Sjevernoj Koreji. Kako ste doživjeli tu državu?
O tome smo već dosta govorili; Sjevernu Koreju smo doživjeli kao nešto, što je najbliže utopiji, a još bliže distopiji. Pjongjang, koji je tijekom Korejskog rata bio potpuno sravnjen sa zemljom od strane američkih bombardera, danas je lijep, čist, dobro održavan i šareni grad s impresivnom arhitekturom i parkovima. Još više - izgleda zaista "pop-artističko" - kao da ga je u cjelini dizajnirao Jeff Koons ili netko od njegovih poklonika. Pjongjang je vjerojatno i najsigurnije mjesto na svijetu - ako pustite svari na svojim mjestima, ne kradete postera i ne uništavate imovinu. Sjevernokorejci su – barem u Pjongjangu - jednostavno ali elegantno odjeveni. Vole se smijati i znaju za šalu, koju uglavnom razumiju samo oni. Ali se trude u komunikaciji. Uče i pričaju strane jezike; djeca počinju učiti engleski u dobi od 7 i sreli smo Korejce koji su govorili i kineski, arapski, njemački, francuski, španjolski, itd. Crni humor i cinizam su zabranjeni. Proizvode izvrsno pivo, koje se zapravo smatra za bezalkoholno piće. Za razliku od SAD-a također možete slobodno piti pivo iz boce vani na ulici i pušiti cigarete u hotelima i barovima, bez opasnosti da ćete ići u zatvor. A za one koji vole kanabis – Sjeverna Koreja je opet vrlo liberalna država gdje je posjedovanje i uzgajanje kanabisa u suštini dozvoljeno. Kad smo u Pekingu sjeli u sjevernokorejski avion a iz zvučnika su počeli puštati intenzivnu militantnu pop glazbu – mislili smo “ovo je ultimativno, došli smo na pravo mjesto”. Ali to je zapravo bio tek početak cijelog doživljaja. Očekivali smo, da ova zemlja ipak možda i nije onakva kakvu Zapad zamišlja. Nažalost, ovo očekivanje nije u potpunosti ispunjeno, ali DPRK svejedno nije sasvim to kakvu je Zapad vidi. Činjenica je, da je cijela država, uključujući i politički vrh, zapravo dugogodišnji talac i zarobljenik globalne politike hladnoga rata na dalekom Istoku, točnije geostrateških interesa Kine i Sjedinjenih Država. DPRK je doslovno "pijun u njihovoj igri", a sjevernokorejski narod, da bi preživio, prisiljen je glumiti svoj život u tom ogromnom i ciničnom Truman showu. Nismo zapravo mogli točno shvatiti da li oni općenito znaju da glume, ili glume a da to nisu ni svjesni. To konstatirajući također smo shvatili da je DPRK samo radikalni model onoga što nas doista čeka u vrlo bliskoj budućnosti u cijelom svijetu. I čini se da je ova budućnost sada već tu.
Kako gledate na ono što se sad događa u Ukrajini i Putinove tvrdnje kako tu državu treba "denacificirati"?
Iako se može na rusku vojnu agresiju na Ukrajinu možda gledati i kao na iznuđeno silovanje (ali svakako silovanje), iako Putin stalno pokušava racionalno opravdati taj rat (geostrateški razlozi, ruska sigurnost, denacifikacija, neutralnost Ukrajine, oslobođenje ruske manjine...), i iako je možda pola toga istina, postoji neki čudan osjećaj da nema prave logike u cijeloj toj priči. Putin opsjednuto napada svoje ljude (kako tvrdi - Ukrajinci i Rusi su isti narod) i svoju domovinu - "Ukrajina je Rusija" - kao da se unaprijed želi ljubomorno osvetiti jer zna da je Ukrajinu već izgubio, da će se ona prije ili kasnije preseliti i udati za Europu, a Rusija će ostati tu gdje je, sama s Bjelorusijom, tom neprijatnom minijaturnom kopijom nje same, prevelike za Europu, neprijateljski nastrojene i previše nepredvidive sa svojim zalihama oružja, plina i atomskih bomba, države, od koje svi bježe, čak i njezini vlastit oligarsi, jedino Putin ostaje, sam samcat. Zato Ukrajinu već unaprijed kažnjava i ranjava, siluje kao pravi uvrijeđeni ruski macho koga ne briga za ravnopravnost žena i slične gluposti. Pokušava joj zato uništiti njezine gradove - iako tvrdi da ga ne zanima okupacija cijele države – i pokušava odcijepiti Krim i Donbas kako bi mu barem nešto od nje ostalo u sjećanju. Ako pustimo u stranu moguću teoriju o dugoročnom štićenju ruskih geostrateških interesa od Amerike i NATO-a, za veliku većinu javnosti i medija opijenih desetljećima antiruske propagande i za dežurne političke analitičare, uzrok ovog rata je tako jasan: Putin je lud, ponaša se iracionalno i samoubilački. Paranoik izoliran u svom Kremlju, ratni zločinac, cinični megaloman, reinkarnacija Ivana Groznog, neuravnoteženi diktator koji, osvećujući se Europi i Americi što ga nisu shvatili ozbiljno, sanja o obnovi carstva i za bez razloga napada nevinu zemlju na čelu s demokratskim i hrabrim predsjednikom, licem nove slobode, kojeg podržavaju vrli Europljani i Amerikanci. Izgubio je Ukrajinu, ali izgubio je i samu Rusiju, za koju se beskompromisno žrtvuje, i naravno, Europu. Izgubio je samog sebe. I zato je posebno osjetljiv i opasan. Zato mora međunarodna zajednica - EU, u suradnji s SAD-om, a možda i s Kinom - vrlo pažljivo i s najvećim osjećajem pomoći kod uspostavljanja mira. Ako to uskoro ne uspije, ovaj bi rat mogao ozbiljno eskalirati i pobjeći izvan ukrajinskih granica i izvan Putinove glave.
Što slijedi nakon ovog nastupa u Lisinskom. Koji su vam daljnji planovi?
Ako nam koronavirus i Putinov virus dozvole, onda ćemo ove godine biti veoma aktivni i razvijati različite projekte, nove koncertne programe i nove albume. Na žalost morali smo otkazati nastupe u Rusiji u rujnu i tko zna, kad će biti opet moguće nastupati tamo. Ali nakon Zagreba prvo odradimo još i Cankarov dom, pa Hamburg (Kampnagel), pa Maribor (Lent) i Novi Sad (Kulturna prijestolnica Europe), itd, itd. Ove godine pripremamo još barem tri nastupe sa simfonijskim orkestrima, u ljubljanskim Križankama i u antiknom teatru u Plovdivu, na jesen nas čeka prvi dio turneje, objavljujemo nove albume…
Bravo za ovo: "uzrok ovog rata je tako jasan: Putin je lud, ponaša se iracionalno i samoubilački. Paranoik izoliran u svom Kremlju, ratni zločinac, cinični megaloman, reinkarnacija Ivana Groznog, neuravnoteženi diktator koji, osvećujući se Europi i Americi što ga nisu shvatili ozbiljno, sanja o obnovi carstva i za bez razloga napada nevinu zemlju na čelu s demokratskim i hrabrim predsjednikom, licem nove slobode"