Prvi dućan otvorila je u rodnom Šibeniku 1987. godine i danas se dobro sjeća prve kolekcije - naravno bijele
Loredana Bahorić posve je osebujna pojava u svijetu hrvatske mode, bila je jedna od naših najljepših, najtraženijih i najuspješnijih manekenki, da bi se nakon toga posvetila modi kao autorica, diplomirana i vrlo uspješna dizajnerica, koja je stvorila jedan od vrlo uspješnih brendova - Charlie design. A sva je ta kreativnost zapravo eksplodirala još u njenom djetinjstvu:
- Rođena sam u Šibeniku, u starom dijelu grada, a posebnost naše obiteljske kuće je što ima veliko dvorište. To je bio cijeli moj svijet, mjesto na kojem sam kao dijete priređivala predstave s lutkama od krep papira i za njih naplaćivala ulaznice. Baš me prije nekoliko ljeta u Šibeniku na ulici zaustavio netko od bivših susjeda. Em ga nisam prepoznala, em se nismo vidjeli pedeset godina, a on spominje te moje ulaznice za predstave - priča Loredana kroz smijeh.
Kaže kako je prema modi krenula tijekom gimnazije, i to iz čiste potreba. Oduvijek je bila drugačija, a toga u tadašnjim trgovinama jednostavno nije bilo:
- Svašta sam izvodila, prekrajala tatine košulje, izbjeljivala traperice, sama bojala zlatne cipele iz kojih je otpadala boja, ali tu su jednu važnu večer izdržale - priča. Nakon gimnazije došla je u Zagreb, grad uz koji je oduvijek vezana, jer su joj tu živjeli stric i strina, kojima je stalno dolazila. Objašnjava da nikada ne zna odgovoriti na pitanje koji je grad njen, jer njeni su i Šibenik i Zagreb, iako, priznaje, ljeti će uvijek malo brže reći Šibenik. Studirala je na Filozofskom fakultetu talijanski i jugoslavistiku, i na ulicu ju je zaustavio tada poznati maneken Davor Horvatić i pitao je bi li se htjela okušati u tom poslu. A njoj se ideja jako dopala, tim više jer se upravo spremao Modafest.
- Već sam tada sama sebi šivala odjeću i izgledala posve drugačije, uvijek se izdvajala iz mase - sjeća se Lori, i uskoro su njene slike bile posvuda, počevši od Poleta i Studentskog lista. Dok razgovaramo o tim davnim godinama, kada je jedina moda dolazila iz Trsta, slažemo se da su ljudi tada mnogo više nego danas cijenili individualnost, jer ni jedna od nas ne voli logomaniju koja vlada u današnje vrijeme i koja je dovela do posvemašnje uniformiranosti. Njena manekenska karijera počela je 1977. godine.
- Bila sam vrlo tražena i opet zato što sam bila drugačija. Svi su tada nosili duge kose, pune kovrča, a ja sam imala strogu ravnu frizuru sa šiškama, i peglala kosu, naravno s pravom peglom, jer ona za kosu još nije bili izumljena. Upala sam u skupinu tada najslavnijih naših manekenki, među kojima su bile primjerice Jasna Mihalinac, Branka Habek, Nina Gazibara. Puno sam s njima radila, iako sam bila sedam-osam godina mlađa, ali su me cure super prihvatile i tada su sklopljena prijateljstva koja traju i danas - kaže Loredana.
S pravom je ponosna na svoju mladost i doba u kojem se profesionalno bavila manekenstvom, jer u tom je poslu trajala punih trinaest godina, što je velika rijetkost. Godine 1980. se udala, godinu dana kasnije rodila sina Tomislava. I tada je iz "nošenja" mode postala autorica mode. Nije bila previše zadovoljna na Filozofskom fakultetu i čim se osnovao Tekstilno-tehnološki, položila je prijemni i tako je sve krenulo. Godine 1987. otvorila je svoj prvi dućan u Šibeniku, u malenom i skromnom prostoru, u uličici na putu prema katedrali.
- Naravno da me mučilo tko će kupovati moju modu, ali dolazim jedan dan na posao, a ljudi već čekaju na stepenicama pred zatvorenim dućanom - priča. I danas se dobro sjeća te prve bijele kolekcije. Bila je obilježena velikim printevima, a baza su bile široke suknje punog kruga, te uz to uski sako, sve posuto velikim natpisima s pomno izabranim fontovima. Naravno, postojala je i crna varijanta s bijelim slovima:
- I to se počelo odlično prodavati i tek tada sam, u hodu, shvatila da odjeća za trgovinu nije kao kada radim za sebe samu, da je treba i proizvoditi, da to nije komad ili dva, da mi treba radionica, da moram ozbiljnije krenuti u cijeli posao - objašnjava. Svoj zagrebački dućan otvorila je 1989. godine i bio je to pravi modni boom:
- Bili smo opet drugačiji. Vlaška je tada bila trgovačka i obrtnička ulica, a ne kao sada. Kako su poslovni rezultati bili sve bolji, počela sam odlaziti u Italiju po materijale, razmahala se u stvaranju i to je postao ozbiljan posao - kaže Loredana, te kroz smijeh dobacuje da, iako je svi cijeli život zovu Lori, to ime nije željela "posuditi" svom modnom brendu. A priča o imenu Charlie design vrlo je zanimljiva. I inspirativna:
- Oduvijek jako volim Charliea Chaplina, a i bila su to vremena u kojima je bilo moderno dućanima davati strana imena. No, u imenu Charlie za mene je skrivena crno-bijela estetika koja je oduvijek temelj mojih kolekcija, iako sam naravno radila i mnogo toga u bojama - objašnjava. Obje se slažemo da je silueta Charliea Chaplina i danas ne samo globalno prepoznatljiva, nego i vrlo moderna, a Loredana naglašava:
- U tome je bit. Čim netko kaže Charlie Chaplin, svi znaju kako on izgleda, da nosi polucilindar, da ima štap, preduge i preširoke hlače i preuski sako... Željela sam, i želim to još uvijek, da kada netko kaže Charlie design, to ime nosi istu takvu, ali moju, prepoznatljivost.
I mora joj se priznati da je u svom naumu i te kako uspjela. Glavne karakteristike njenog dizajne su se mijenjale kroz godine, a ono što je trajna vrijednost njene mode jest bezvremenost. Upravo priprema svoju monografiju, kojom će obilježiti 35 godine rada, i koju uređuje Miroslava Vučić. Kroz rad na knjizi i sama se prisjetila nekih faza u svom radu:
- Primjerice, imala sam u jednoj davnoj kolekciji crne kapute s velikih bijelim gumbima, od sedefa. Posve sam zaboravila na njih, ali je na sreću Damir Kalogjera pronašao slike. I danas bi se mogli nositi. I tako, kada listaš tu monografiju, zanimljivo je da kada okreneš neku stranicu, teško da bez potpisa otkriješ iz koje je godine ta kolekcija.
Priča kako često voli redizajnirati neke svoje stare modele, a da te "poteze" nitko ne otkrije:
- Ti komadi izgledaju drugačije, ali osnovna konstrukcije zapravo je ista - objašnjava.
Njeni modeli poznati su upravo po svojoj multifunkcionalnosti, poput primjerice jakne s koje se skida rukav, suknje koje se može nositi i kao haljina, tunika koje se vrpcama veže u različite oblike, haljina koja se različitim vezivanjem pretvara u mini haljinu ili asimetričnu haljinu...
- Nije da ja izmišljam toplu vodu, samo sam od samih početaka do danas dosljedna. A jako je teško u modi ostati svoj i to kroz dugi niz godina - kaže Lori.
Na početku njenog modnog proboja nisu postojale velike modne smotre, a ona sama kaže kako je njeno odbijanje da svoje kolekcije predstavlja na revijama bila i posljedica svojevrsnog zasićenja modnim pistama, kada je na njima nosila tuđe kreacije, ali se na petnaestu godišnjicu brenda 2002. - "pokrenula". Tada je organizirala veliku samostalnu reviju u Muzeju grada Zagreba, da bi se nakon toga uključila u Fashion Week Zagreb kod Suzi Josipović i baš je tada za kolekciju "Da Vincijev kod" dobila nagradu:
- Svi me oduvijek znaju po crno-bijeloj estetici, a nagradu sam tada dobila za kolekciju u bojama - prisjeća se s veseljem. Nakon toga Fashion Weeka predstavljala je nove kolekcija na Cro-à-Porteru, slijedile su kolekcije "Smrt u Veneciji", pa "Vjetar", za koju kaže da joj je najdraža, jer je za nju uspjela nabaviti sve materijale koje je željela i u djelo provesti sve svoje ideje. U konačnici njenim stopama je krenuo i njen sin. I Tomislav je danas uspješan u modnom poslu, kreator muške mode u brendu Spirit by T.B. (Tomislav Bahorić). Na pitanje koliko joj nasljednik znači, ali ne kao mami nego kao modnoj kreatorici, kaže:
- On je sjajan crtač i oduvijek ga je zanimao strip. Imao je neke radove, izložbe, ali na kraju se i on okrenuo modi. Znam da nam je stil i izričaj sličan, ali to je estetika u kojoj je on cijeli život. Bilo bi zaista čudno da on kreira npr. chanel haljine. I tako je cijela obitelj u istom poslu, ja radim žensku kolekciju, sin mušku, a suprug je siva eminencija, on odrađuje najteži dio posla, onaj koji se ne vidi.
VIDEO Ivana Kindl progovorila o svojoj borbi s bolesti, sprema se na operaciju: "Bolovi su se s vremena na vrijeme pojačavali"
