I prošlog sam tjedna sjedio u Malom Caffeu iznad Britanca i pio kratku kavu i mineralnu vodu. S njihove uzdignute, vječno suncem okupane terase, pogled mi se zaustavio na tradicionalnom sajmu antikviteta koji se svake nedjelje održava na Malom placu. Kako je kišica počinjala lagano padati, preprodavači su užurbano jurcali između štandova, otvarali suncobrane ne bi li zaštitili svoju robu, izvlačili neke najlone kojima su prekrivali tu robu i pakirali je u kartonske kutije inače predviđene za transport banana.
Prizor je s te moje pozicije na koju je još uvijek dopiralo sunce, a od kiše me štitila raskošna tenda, bio itekako zabavan. Gledanje tog živopisnog sajma koji se odvijao preda mnom, svih tih zanimljivih i precijenjenih predmeta koji se nalaze u ponudi, prodavača i preprodavača, sitnih prevaranata te iskusnih, ali i onih naivnih kupaca, podsjetilo me na emisiju ‘Lovac na antikvitete’ s Jurom Gašparcem koju sam nekoć rado pratio. Tema emisije bili su, kao što joj i sam naziv kaže, antikviteti, a u svakoj epizodi pozabavili bi se uglavnom samo jednim predmetom: secesijskim šampanjskim čašama, na primjer, ili empir ogledalima, bidermajer sofama, kristalnim lusterima, thonet stolcima ili starim gramofonima. Jura Gašparac u društvu poznatih ličnosti poput Milane Vuković-Runjić, Ivanke Boljkovac, Silvija Degena ili Mile Elegović-Balić, da nabrojim samo neke, otkrivao je tijekom te emisije što se sve skriva na zagrebačkim tavanima, u podrumima, na sajmovima antikviteta poput najčešće upravo ovoga, ali i u starim dvorcima.
Svojom je emisijom antikvitete, temu koja zanima samo uzak krug ljudi, a u koje se inače ni ja ne ubrajam, Jura Gašparac uspio približiti široj publici te u relativno kratkom vremenu postao prepoznatljiv javnosti... To bi trebalo – pomislio sam plaćajući kavu i krenuvši laganim korakom prema sajmu na kojemu mi se učinilo da vidim upravo Gašparca kako se s nekom šubarom na glavi, k’o fol nezainteresirano, mota oko nekog starog kredenca – vratiti na male ekrane!
Elem, iako Gašparac već neko vrijeme ne vodi spomenutu emisiju uslijed neke svađe s producentima, ljubav spram starina očito mu je ostala, pa sam se zaputio prema Malom placu da vidim što to on vreba ne bi li ga, što ja znam, preduhitrio u kupovini pa onda taj artikl kasnije preprodao za višestruko veći iznos. Čovjek je, naime, ipak stručnjak! Ono, međutim, što sam saznao nakon što sam se napokon kroz gužvu probio do njega, mnogo je vrednije od bilo kojeg antikviteta. Lovac na antikvitete se, naime, zbilja vratio na TV! U nešto izmijenjenom obliku, ali ipak se vratio...
Stajao je naslonjen na jedan kredenac od mahagonija i žustro pričao s preprodavačem. Pomislio sam da se cjenka pa sam se približio da vidim kako se to radi. Mogao bih možda, pomislio sam, na isti način spustiti cijenu jednom Dinamovu dresu iz ‘82. koji već dugo gledam, ali on i prodavač su razgovarali o emisiji ‘Dobro jutro, Hrvatska’ u kojoj je Gašparac – kako sam iz tog razgovora shvatio – dobio nekoliko minuta. Još od jeseni, čini se, svake subote on u sklopu njihova uhodanog formata svojom nepresušnom energijom širi optimizam i vedrinu upoznavajući nas s hrvatskom kolekcionarskom scenom koja se od njegova posljednjeg televizijskog pojavljivanja itekako razvila.
Ta me informacija toliko razveselila da im, evo, svoju TV ružu dodjeljujem unaprijed, bez gledanja, a ove subote ću se svakako ranije probuditi kako bih svjedočio povratku tog zbilja kvalitetnog koncepta na male ekrane. Nije, nažalost, riječ o samostalnoj emisiji koju bi prema mojem mišljenju trebalo vratiti, ali i ovo malo vremena što su mu HRT-ovi urednici osigurali u emisiji ‘Dobro jutro, Hrvatska’, svakako je hvale vrijedan pomak.
A zavređuje i spomenutu TV ružu!
Kako je kiša lagano posustajala, a sunce se ponovno ukazivalo, zadovoljan onim što sam saznao vratio sam se na svoje mjesto u Mali Caffe.
Promatrao sam odande Britanski trg koji je upravo Gašparčevim televizijskim angažmanom dobio iznimnu promociju, te je čak nadrastao i svoju primarnu ulogu postavši omiljeno mjesto zagrebačkih druženja. Taj trg do tada, da se razumijemo, i nije okupljao previše ljudi, a sada je, evo, jedno od omiljenih sastajališta.
Malo je koji televizijski sadržaj, sinulo mi je prije nego što sam s kave i mineralne prešao na pelinkovac, imao baš toliki utjecaj i na stvarni život.
