Pjesnik dopao je bolnice, pod prijetnjom smrtne bolesti. Prosinac 2022. proveo je u kliničkim bolnicama Dubrava i Merkur. Liječnici su dobro obavili svoj posao, ali, čitatelj sluti, od njihova posla ne bi bilo velike fajde da pacijent nije obavio svoje. U bolnici nije imao uvjeta za veliko pisanje, pogotovu ne na način kojim on piše, ne radeći na kompjutoru i inim elektronskim spravama koje piscu služe u svim uvjetima i u svakom fizičkom i fizikalnom položaju, tako da je raditi mogao samo nasitno. Raditi je mogao otprilike onako i onoliko kao neki njegov kolega u zatočeništvu u Gulagu. Forma književnog teksta, kao i forma mišljenja, doživljavanja, osjećanja svijeta, određena je temom, ali i prilikama u kojima tekst nastaje. I jedno, i drugo, i tema, i prilike, navodili su Luka Paljetka da piše haiku. Pritom, suživljen s negvama i okovima neslobodnog, stopom i brojem slogova ograničenog stiha, Luko svoj haiku piše po pravilu 5- 7- 5, jedino kako pravi haiku i može nastati. Do tematskih ograničenja i pravila, međutim, ne drži. On svojih dvadeset i pet haikua piše iz egzistencijalne situacije u kojoj se zatekao. Ovo je, na neki način, knjiga o bolnici i o bolesništvu.
Božo Biškupić, ili Edition Biškupić, pripada onoj grani knjiškog izdavaštva, važnoj, u kulturnoj i književnoj povijesti sveprisutnoj, koja je u Hrvatskoj, na žalost, u posljednjih tridesetak godina svedena, uglavnom, samo na njega i njegova izdanja. Za razliku od nakladničke konfekcije, u koju spadaju sve knjige, bez obzira na njihov sadržaj, otisnute u više stotina ili tisuća primjeraka, u konvencionalnim tiskarama, Biškupić objavljuje knjiške artefakte, najčešće knjige pjesama u kombinaciji s grafičkim mapama. Njegove knjige su u izvjesnom smislu originali, ili multioriginali, kako što su to i likovne grafike, i zapravo su spoj dviju umjetnosti: književne i likovne.
"Haiku iz bolnice" Luka Paljetka ima dva snopa listova, na jednom su otisnute pjesme u originalu, a na drugom u prijevodu na japanski. Pjesme otisnute su na dvjestotridesetgramskom Hahnemühle Bütten papiru, u nakladi od 67 primjeraka. Treći snop listova čine grafike Mirana Šabića, u tehnikama bakropisa i akvatinte, otisnute na tristogramskom Hahnemühle Bütten papiru. Iz ovog proizlaze taktilne, vizualne, pa i olfaktorne senzacije. Ne treba ih podcijeniti: grafičko oblikovanje čuva dostojanstvo teksta i tekstopisca, ovakva izdanja plemenita su i važna, naročito u vrijeme kada se vrijednost mjeri čim većim brojem primjeraka, te općim konfekcioniranjem.
Ako se, pak, distanciramo od predmeta i njegove fizičke vrijednosti i izuzetnosti, pa kao kroz staklo gledamo pjesme i grafike, vidjet ćemo kako Šabićevi mediteranski pejsaži, crno-bijele slike naseljenoga čovjekovog svijeta, na kojima, međutim, nema ljudi, funkcioniraju iz kontre, iz opreke prema Paljetkovim bolničkim haikuima. Ta kontra kao da je unaprijed mišljena (a vjerojatno nije!), jer je na grafikama Mirana Šabića upravo ono što u svojim očima kao zavičajnu popudbinu gospar Luko donosi kad dolazi u bolnicu. Prizori koji bi mogli biti iz Konavala, ili iz glave onoga tko se sjeća Konavala, nebo koje se natmurilo, zbivanja u krošnjama, nešto od atmosfere koju sam osjetio u ranu jesen 2023, kada sam pješačio kod Cavtata prema Zarobači, pa kroz Zarobaču, gdje je prošlo toliko ljudi, a sad nikoga nema, pa onda ta crkvica među čempresima, koja nije konavoska, ali izgleda kao da jest, pa to nerazvijeno gusto hrašće po konavoskim dubravama, sve to što jest na Šabićevim grafikama, sve to je Paljetkov svijet, bez kojeg ostaje čim uđe u bolnicu. Pritom, formalno, izvedbeno govoreći, u savršenom su skladu Paljetkov prisiljeni haiku-minimalizam, i Šabićevo bezbrojno i bogato crtovlje. Kontrapunkt na temu.
VEZANI ČLANCI
Evo kako to zvuči u Paljetkovoj izvedbi: "Daleki lavež;/ nemoj se ljutiti, pseto,/ to sam ja - Luko!". Na tako malom prostoru je sve: noćna jeza u Dubravi ili u Merkuru, kad čuješ da negdje daleko, mimo tebe, laje pas. Pa mu se - sebe da utješiš, i to neutješno dijete u sebi - približiš u mislima, kažeš mu nemoj se ljutiti, pseto, koristeći tu riječ u kojoj postoji neke arhaične srdačnosti. I na kraju, psu se obratiš kao čovjeku, bližnjemu najrođenijem, onom frazom, cijeloga života ponavljanom: to sam ja, Luko!
U ova je tri stiha i sedamnaest slogova stao sav Luko Paljetak, njegova umjetnost i njegova poetika, njegova narav ljudska, dječjem pjesniku, glumcu i velikom odraslom pjesniku svojstvena; ovaj haiku čudnovata je autopoetička gesta. Da je smrt te noći navraćala u bolnicu, na mah bi se predomislila, shvativši koliko taj čovjek ima još poslova s riječima.
Ili ovaj haiku: "Na nebu nema/ ptica; zar sam ja nebo?/ pita se nebo." Zar sam ja nebo, pita se nebo nešto je kao zen koan koji bi smislio Carl Gustav Jung, da se kojim slučajem bavio ispisivanjem zen-koana. Ustvari, nema tako malog prostora na kojem Paljetak ne bi mogao napisati pjesmu.
Ili ljubavna pjesma jednog kršćanina: "Kad mislim na/ tebe, sva mi voda/ postaje vino."
Ili još jedna, iz konavoskog nadrealizma šašavih: "Cijeli dan pada/ kiša; ne, to čeprka/ marljiva kokoš." Gospar Luko je, na neki način, i ta marljiva kokoš. U stanju da marljivim čeprkanjem olovkom po papiru zamijeni u ušima ljudi svo padanje kiše.
Ne znam gdje se kupuju knjige i grafičke mape Edition Biškupić. Valjda na aukcijama. Ovu sam dobio na dar.
Nova cesta
Kaže ovako: "Pod novom cestom/ stara još želi skrenut/ na drugu stranu". Ova je od onih pjesama koje su snažno određene zajedničkim iskustvom čitatelja i pjesnika. Naime, kada se gradila Jadranska magistrala, mjestimice nova je cesta slijedila, pa iznevjeravala, trasu stare, čiji su tragovi do danas ostajali vidljivi u travi, drači, ošebjadu, kroz Dalmaciju i Konavle. Kad god bih, još vrlo mali, u Drveniku, naišao na tragove stare ceste pod novom, osjetio bih nešto kao tugu. Pa znatiželju i želju za nemogućom avanturom. Kako nastaviti starom cestom? Nikako, nema je. Ali ne možeš se pomiriti da je nema, kad je, evo, skoro tu.
Medicinska sestra
Kaže ovako: "Medicinska mi/ sestra uđe u sobu/ i u haiku." Krajnje neobična je Paljetkova erotika. Nje, rekao bi netko pristojan, zapravo nema. Nje, potvrdio bi netko tko se doslovno drži teksta, doista nema. Ova pjesma, rekao bi taj tumač pjesništva, ustvari je dobra i vješta dosjetka. Iz jednoga mimetičkog sloja u prva dva stiha, naglo se profundamo u drugi mimetički sloj u trećemu stihu. Iz stvarnosti, ili iz mehaničkog prenošenja stvarnosti, propadnemo u tekst. U haiku. Ali je li baš tako? I zar stvarno nemamo pred očima, u glavi, u zamisli, scenu u kojoj medicinska sestra, onakva kakva jest, ulazi u sobu u kojoj na postelji leži Paljetak, ljubazno nasmiješen, onakav kakav jest? Medicinska sestra je u toj situaciji vrlo lijepa. Jer naprosto mora biti lijepa, čim "medicinska mi/ sestra uđe u sobu". U toj erotici nešto je tako milo, utješno, a skurilno.
VIDEO Severina pokazala poruku koju joj je poslala gledateljica
