Život ponekad piše romane i to mnogo napetije i bolnije nego što mašta može smisliti. Zna to vrlo dobro naša 78-godišnja glumačka diva Marija Kohn koju gledamo u seriji “Larin izbor”, a koje životna priča nalikuje na uzbudljiv roman pun neočekivanih obrata i tragedija. No ni jedna prepreka, ma koliko velika bila, nije mogla obeshrabriti našu glavnu junakinju. Već prva se dogodila pri njezinu rođenju.
Davne 1934. Marija je došla na svijet kao prvo dijete mladoga kapetana duge plovidbe i djevojke s Lopuda u koju se naočiti momak iz bogate dubrovačke familije zaljubio i njome oženio: – Zamalo da se nisam rodila u našem drvenom zahodu kraj kuće. Majka je trebala ići na veliku potrebu, ali ona nije znala da sam ta potreba bila ja. Dobro da ju je moja none Marija čula kako urla i spasila mi život. Poslije smo se znali našaliti kako moja majka Franka nije znala razlikovati trudove od velike nužde. Eto, vidite kako je počelo, tako će valjda i završiti – kroz smijeh se prisjetila gumica dodavši kako ju je ta životna epizoda već na početku njezina putovanja upozorila da život ne treba shvaćati previše ozbiljno. Marijino djetinjstvo nije bilo netaknuto boli; u njemu se dogodilo nešto što će je obilježiti cijeli život.
– Prije nego što sam izgubila majku, koja je 1945. preminula od tuberkuloze, nestao mi je otac Antun Kohn. Bio je kapetan duge plovidbe i 1937., prije nego što je rođen moj brat, on je za jedne plovidbe jednostavno – nestao. Obitelj je mislila da su ga regrutirali u ratu, smatrali su ga nestalim, no ja sam za razliku od svih koji su s godinama povjerovali da je mrtav slijepo vjerovala da je živ. I nisam se prevarila. Dvadeset godina poslije, kad sam došla u Zagreb na studij, uspjela sam ga pronaći uz puno muke i truda preko jedne gospođe iz Argentine.
Živio je u Buenos Airesu sa suprugom podrijetlom s Korčule koja mu je rodila tri kćeri. Još danas se sjećam šoka i izraza lica moje druge none iz Dubrovnika, njegove majke, kad sam joj rekla da njezin sin nije mrtav. Nikog u životu nisam više prezirala nego svog oca koji nas je napustio i nikad se nikome pa ni rođenoj majci nije javio – priznaje naša glumačka veteranka koja je nakon majčine smrti nastavila živjeti sa svojom “nonom velikom” na Lopudu, no srednju školu pohađala je u Dubrovniku. – Bile su to tužne godine. Nisam voljela očeve roditelje kod kojih sam stanovala, uvijek su se protivili braku mog oca i majke. Svjetlo u tom razdoblju bila su druženja s Izetom Hajdarhodžićem, koji je bio moja prva ljubav. Zahvaljujući njemu i njegovoj vjeri u moj talent upisala sam glumu u Zagrebu. E to je, kaže Marija, tek priča za sebe. Na prijamni je došla u noninim cipelama dva broja većim i pletenicama do koljena.
– Gavella je od mene tražio da glumim damu, a cokule na nogama u koje sam stavila papir, jer su mi bile prevelike, samo su lupkale za mnom – kaže Marija. Zahvaljujući trudu profesora Svena Laste u kratko se vrijeme od neuglednog curetka pretvorila u izvrsnu glumicu. Sva vrata otvorila su joj se 1957., kad je u filmu “Svoga tela gospodar” odglumila šepavu Rožu. Uloga joj je donijela Zlatnu arenu, popularnost i slavu.
– Nisam je željela jer me bilo strah, ali kad je dr. Branko Gavella u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu autoritativno kazao kako moram i trebam igrati Rožu značilo je – gotovo i šuti – priznaje glumica koju je jedna uloga na Dubrovačkim ljetnim igrama zamalo stajala života. – Doživjela sam kliničku smrt. Spojio mi se niski tlak, onesvijestila sam se u garderobi nakon predstave u kojoj sam morala na velikoj vrućini stajati u maloj zatvorenoj kapelici. Na sreću, u publici je bio doktor koji me vratio u život – kaže Marija koju je obilježila i uloga mucave Erminije u predstavi iz 1974. “Miris, zlato, i tamjan” Slobodana Novaka, u režiji Božidara Violića. – U Erminiju sam unijela cijelu sebe i svoje iskustvo. Jako sam voljela tu ulogu – priznaje glumica koja već 55 godina trijumfira u kazalištu i na filmskom platnu.
– Radila sam bez predaha, drukčija su to bila vremena. Teže se radilo, no bilo je mnogo više dostojanstva. Važno je boriti se. Sami smo krojači sudbine.
1934. Mala s otoka
– Rodila sam se jednog vrućeg dana u kolovozu kao prvo dijete dubrovačkog pomorca Antuna i domaćice Franke s Lopuda koja je predivno pjevala. Odrastati na otoku posebna je čar. Već u osnovnoj školi moj je učitelj zapazio da lijepo recitiram. Kad je trebalo nešto naglas pročitati, rekao bi: – To će nama naša mala Marija! Ljepota odrastanja prestala je onog dana kad sam izgubila majku. Bilo mi je deset godina.
1952. Slučajno glumica
– Trebala sam upisati Prirodoslovno-matematički fakultet, tako su htjeli none i nono iz Dubrovnika. Na audiciju na Akademiji došla sam s Izetom Hajdarhodžićem, koji me nagovorio da probam. Nakon mog nastupa doktor Branko Gavella, koji je tad bio u komisiji, samo je odmahnuo rukom. Bila sam uistinu loša, moj me dubrovački naglasak dokrajčio, glas mi je pištao. No, Sven Lasta uzeo me pod svoje i od mene stvorio glumicu. U Zagreb sam došla bez ičega. Stanovala sam u malim sobama, snalazila se kako sam znala i umjela. To nije bilo vrijeme kad si sam mogao birati filmove, glumio si tamo gdje su ti naredili. Uvijek sam puno radila, a moja prezaposlenost utjecala je i na moj brak, zbog čega nije uspio.
1974. Teatar živi vječno
– Ulogu Erminije u predstavi “Mirisi, zlato i tamjan” trebala je igrati druga glumica, ali kako je bila zauzeta, tražili su mene. To mi je najdraža uloga. Onu koja sam priželjkivala uvijek, ali se nije ostvarila bila je Martha u “Tko se boji Virginije Woolf”. Nikad nisam igrala dame iz Krležinih komada. Glumila sam Evu u “Vučjaku”, ali ona i nije bila dama. Miroslav Krleža jako se protivio što su mene odabrali za tu ulogu, nije mu bilo pravo. Ipak, nakon premijere poslao mi je veliki buket cvijeća.
1999. Četiri desetljeća na sceni
– Te sam godine proslavila četrdeset godina karijere i otišla u mirovinu, no za mene to nije bio oproštaj od glume. Radim dok me zdravlje služi. Uloge u humorističkim serijama došle su mi kao mali preporod u životu. I angažman u “Larinu izboru” jedno je lijepo iskustvo, posebice za mene umirovljenicu. Život u glumi nakon odlaska iz glume, to je lijepo priznanje za svakog glumca – zaključuje jedna od naših najistaknutijih umjetnica.
zao mi je gospodje i njenoga teskova zivota. steta sto dobre osobe koje ne dobiju dovoljno ljubavi u djetinjstvu kasnije ni same nisu sposobne stvoriti svoju obitelj i predati ljubav koju nisu dobili. No makar je uspjela u glumackoj karijeri pa joj je to mozda neka uteha.