Pravo osvježenje u jesenskoj shemi HRT-a bio je putopisni serijal “Sretni gradovi” iza kojeg autorski stoji Martina Validžić u čijim su izvrsnim putopisnim štiklecima gledatelji HRT-a uživala i kada se javljala s Olimpijskih igara u Tokiju i Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru. To je samo dio bogate karijere koju je Martina prije više od dvadeset godina počela graditi na HRT-u, a priznanje za taj predani i profesionalni rad ove joj je godine stigao i u obliku nominacije za Večernjakovu ružu u kategoriji TV osoba godine.
Čestitke na nominaciji u kategoriji TV osoba godine, kakav je osjećaj biti među nominiranima za Večernjakovu ružu?
Hvala vam na divnoj vijesti, ovo mi je prva nominacija za Večernjakovu ružu u 20 i kusur godina, koliko radim ovaj posao. I to još u kakvoj kategoriji?! Evo, ne znam, crvenim se.
Koliko vam je već i sama nominacija potvrda da se trud i rad na serijalu “Sretni gradovi” isplatio?
Svoju sam nagradu ovom nominacijom već dobila. Iako, ona je bonus na sve prekrasne, dirljive komentare gledatelja. U ovoj su kategoriji sve sami TV teškaši, pa ću reći da je meni i sama nominacija povod za otvaranje pjenušca.
Šest epizoda serijala u trajanju od 50 minuta dočaralo je gledateljima zašto su Kopenhagen, Reykjavik, Lisabon, Ljubljana, Beč i Rim sretni gradovi, koliko je truda i rada i istraživanja iza ovih 50 minuta?
Šest epizoda plus jedna naknadna, božićna, iz finskog Rovaniemija. Kad gledam u rikverc zadnju godinu, čini mi se da sam stalno bila ili na putu ili u montaži ili na mobitelu/na laptopu u pripremama. Dogovarati snimanje trominutnog priloga u Zagrebu iziskuje pripremu, možete si onda zamisliti kako je pripremati epizodu od 52 minute, koliko je to telefoniranja, poruka, mailova poslano, koliko li sam samo knjiga i članaka iščitala. Ritam je bio takav da sam tri tjedna istraživala, zivkala i radila plan snimanja, onda bismo otišli na teren, pa bih se vratila i počela pripremati novi teren i tako sve do sedme epizode. Plus montaža. Negdje na pola puta sam kapitulirala i rekla da mi ipak treba još jedna osoba da mi pomogne u istraživačkom dijelu pa sam angažirala sjajnu kolegicu Anu Vugrin. No, nadam se da više neću ponoviti ovakav ritam, ni ja ni ekipa, jer dugoročno ovako ne bi bilo dobro za naše zdravlje.
VEZANI ČLANCI
Vjerujem da tijekom snimanja nije uvijek sve išlo glatko, gdje je bilo najviše prepreka, s čime se bilo teško izboriti?
To je baš bio sprint s preponama! Malo dana za snimanje, po 10-12 sati snimanja dnevno, više od 30 sugovornika po epizodi, bez pregleda terena. Ali su pripreme za ta snimanja bile kao da se spremam na Olimpijadu. No zahvaljujući pripremljenosti, bilo je lakše podnošenje ekstremnih vremenskih uvjeta, poput onih u Kopenhagenu, gdje su istovremeno padali snijeg i kiša uz oštar sjeverac, a vi morate snimati jer nemate više dana za snimanje, ili u Rovaniemiju na -20, za što skidam kapu svojoj ekipi koja je sve to junački izdržala. I ono najbitnije jest to da imate sjajnu ekipu s kojom možete ići i na kraj svijeta. Da ste kao složna braća koja si čuvaju leđa, a to su snimatelji Igor Knežević, Jure Ožić Bebek, Dražen Lipka, Siniša Galar, tonski snimatelji Srećko Čabraja i Krunoslav Ljubanović, vozač Drago Sakoman, montažeri Matea Šarić i Dubravko Prugovečki.
Kakvi su komentari stigli do vas nakon prikazivanja serijala, možete li izdvojiti neki koji vas je posebno dirnuo?
Neugodno mi je uopće govoriti koliko je toga bilo, mislit će ljudi da se hvalim, da se razmećem. Dirnuta sam koliko je pozitive došlo do mene. I to u vremenima kad je najlakše nekoga popljuvati anonimno, izbaciti sve svoje smeće na nekoga. Upravo zato je sve ovo kao sunce na prozorčiću. Ima nade. A najljepše mi je kad mi ljudi napišu da su emisije gledali s djecom. I da djeca tijekom epizoda nisu zavirivala u mobitel.
Na HRT ste došli prije 20-ak godina, sjećate li se svojih prvih zadataka i je li bilo treme?
Bila sam curka koja je mislila da je hrabra dok nije došla na veliku televiziju. Kad sam prvi put otvorila vrata “Glamour cafea” i ugledala Sinišu Svilana i novinarsku ekipu, ljude koje sam pratila slijepo iz tjedna u tjedan i divila se njihovu radu, počela sam se tresti kao šiba. Prvo snimanje na koje me je Siniša poslao bilo je otvorenje nekog fensi-šmensi prostora s gomilom celebrityja. Nakon što sam montirala prilog, ostavila sam ga njemu na pregled i otišla kući. Nikad neću zaboraviti njegov telefonski poziv kad mi je rekao da je oduševljen i da prilog ide odmah te nedjelje u emitiranje. Poslije su mi rekli da se prvi prilozi/reportaže kod Siniše bacaju u vodu, a da sam ja jedna od rijetkih čiji je probni prilog odmah emitiran. Ne kažem da poslije nisam griješila, itekako jesam, ali sve te pogreške i pokušaji su škola. Ja sam diplomirana profesorica hrvatskog jezika i književnosti, nisam diplomirala novinarstvo, nisam završila režiju, niti me itko učio pisati scenarij. Sve sam to sama učila u 24 godine rada na televiziji i još učim.
Putovanja su nekako obilježila vaš televizijski rad, od “Glamour cafea” pa do izvještavanja iz Tokija i Katara, jeste li nemirna duha pa vam odgovara format putopisa ili se taj spoj dogodio slučajno?
Kombinacija nemirnog, Indiana Jones duha, naklonost kreativnih muza, hrabro srce i pinkica sreće bio bi opis svega onoga što mi se događalo u posljednje 24 godine, koliko sam televizijski novinar. Samo me treba pustiti, baciti u vatru, onda sam najbolja. Nisam za sjedilačke poslove, kad sam predugo u redakciji, venem. Jedino mjesto gdje mogu sjediti danima jest montaža – ondje zaboravim vrijeme jer sam potpuno fokusirana i u kreativnom zanosu.
Koliko se televizijsko novinarstvo promijenilo u ovih posljednjih 20 godina, što je lakše i jednostavnije, a što je malo teže u odnosu na period kada ste počeli karijeru?
Sjećam se vremena kad smo faksom dobivali pozivnice na presice i druga događanja, ha-ha-ha-ha... Kad bi morao nazvati pola telefonskog imenika da dođeš do kontakta neke važne osobe. Danas vidim da mladi kolege kad rade neku temu, stave status: “Zna li netko nekog tko se bavi nečim?” I potom mu pratitelji pišu ideje. To nikad neće biti moj stil, ja sam old school. Radije ću sama kopati i tražiti, pročitati desetke knjiga, pogledati filmove, slušati glazbu, čitati članke i intervjue. I dalje okrenem pola telefonskog imenika, nalazim se na kavama s ljudima koji su vezani uz određenu temu, zapisujem. Ono dobro što su nam donijele društvene mreže jest to što su neki ljudi postali dostupniji, pa se ne ustručavam poslati poruku nekim ljudima koje želim snimati, a nemam njihov kontakt. Dobro je što je tehnologija toliko napredovala da vijesti odlaze u svijet gotovo trenutačno. Zapravo, ja sam old school koja je dobila suvremeni make over.
Što volite gledati na televiziji, kakvi vas formati privlače i čije emisije s guštom gledate?
Gledam ponajviše strane autore jer su se televizijski formati promijenili, nadogradili, nastale su nove forme, pristup temama se promijenio, puno toga gledam svakodnevno i učim. Želim učiti od najboljih, a za mene su to Anthony Bourdain, Michael Palin, Simon Reeves... Začuđuje me kad netko danas kod nas komentira: “Zašto je novinar/autor u kadru?” Da nije bilo Bourdaina i Palina, vjerojatno ne bih gledala sve te fascinantne, inspirativne putopise jer me je upravo njihov pristup i stil zaintrigirao da ih gledam. Putopisi, dokumentarni serijali, igrani filmovi i serije, kulinarske emisije na 24kitchen. Glazbene emisije ne gledam, jer ih nema, a ako se i dogodi tu i tamo neka iznimka, to obično nije glazba koju bih puštala. Zato gledam i slušam na YouTubeu razne kanale s live izvedbama, obožavam kad otkrijem neki novi bend, toliko je odlične nove glazbe. Recimo, sjajan je kanal KEXP ili NPR Music s Tiny desk koncertima. Žalosti me što je glazba nestala s naših ekrana. Tu ne ubrajam razna natjecanja talenata.
Hoće li “Sretni gradovi” dobiti nastavak?
Upravo sam u dogovorima za drugu sezonu “Sretnih gradova”. Iznenadili su me šefovi kad su mi javili da smišljam nove gradove jer je količina pozitivnih komentara gledatelja premašila očekivanja svih nas. Trebala sam raditi jedan drugi serijal, još kompleksniji, ali pričekat će još neko vrijeme dok otputujemo po još nekoliko vreća sreće u neke druge urbane sredine.
Ako osvojite Ružu, kome biste je posvetili i u čijem društvu ćete doći na svečanu dodjelu u HNK?
Mami Mariji i tati Vladi. Ja sam sretno dijete što imam takve roditelje.
VIDEO Mia Begović o svom ljubavnom životu: 'Taman je onakav kakav mi sada odgovara'
