Život Mate Bulića mogao bi se podijeliti u tri dijela - prvi je djetinjstvo i osnovna škola u Blatnici, drugi adolescentsko doba i fakultet u Mostaru, a treći karijera i život u Njemačkoj dugi 35 godina. O svemu će podrobnije njegovi obožavatelji moći čitati u autobiografiji koju pjevač kani objaviti uskoro.
Mate, nedavno ste u Vitezu održali, ne zna se koji put do sada, humanitarni koncert za Udrugu građana “Svjetlo”. Kakvi su dojmovi?
- Oni su jedna lijepa i uspješna udruga koja brine o obiteljima u potrebi te, naravno, taj poziv nisam mogao odbiti. A, i dobri su organizatori jer su rasprodali cijelu dvoranu. Bilo je odlično ozračje, a druženje se nastavilo i nakon večere, tako da sam i ja bio iznimno raspoložen. Taj osjećaj da se nekome može pomoći davao mi je snagu. I moram kazati, naši ljudi u Vitezu jako su gostoljubivi, čak su mi dali i nagradu, što im nikada neću zaboraviti, jer sam se i prije odazivao sličnim humanitarnim koncertima. I, eto, ljudi to znaju cijeniti.
Da, doživjeli ste ovacije u stilu “Bravo, Mate, ljudino”, “Ma gdje to, do sada, Mate nije bio i pjevao kada su humanitarne akcije u pitanju”. Koliko ste uopće održali humanitarnih koncerata u karijeri?
- Ne brojim takve nastupe jer bi ispalo da se s time hvalim. Znam samo da nikad nisam odbio poziv, osim kad se radilo o izvanrednima situacijama kad sam bio fizički spriječen. Nikad nisam rekao ne jer znam da zaspao ne bih nakon toga.
Je li vam neki od tih koncerata ostao u posebnom sjećanju?
- Ostao mi je u sjećanju jedan humanitarni koncert na mostarskom Kantarevcu otprije 15 godina. I prošlo je od toga puno vremena, možda prije dvije godine, u Širokom Brijegu priđe mi jedna djevojka i upita me poznajem li je. Ja sam rekao ne. Onda mi je rekla da se zove Danijela i da sam za nju pjevao kad joj je bilo najteže, kad joj je bio potreban novac za transplantaciju bubrega. To me je duboko dirnulo. Suze radosnice krenule su kad sam vidio da je djevojka ozdravila. Puno je sličnih situacija bilo, ali je neponovljiv osjećaj kad se nekome pomogne.
Ali, postoji jedan poseban koncert koji se svako ljeto održava u vašem rodnom mjestu Blatnici. “Blatničke note dobrote” također imaju humanitarni predznak, a s vremenom su postale i najveći društveni događaj tijekom ljeta u Hercegovini. Kako to objašnjavate?
- Ovako. Ja sam samo jedan mali kotač u tom homogenom stroju koji melje sve pred sobom. Dakle, ovom prigodom želim pozdraviti čitavu ekipu svojih Blatničana, mojih vrijednih ljudi i prijatelja - Iku, Dadu, oba Marija, Gorana, Damira... Oni su dio mene, a ja sam dio njih. Bez njih Blatnice zasigurno ne bi bilo. Drago mi je što je taj događaj postao prepoznatljiv u Hercegovini i šire, ali on je jednostavno bio predodređen da bude regionalni društveni događaj na ponos svih nas. To je jedna večer ispunjena emocijama, gdje se okupe ljudi koji se dugo nisu vidjeli. Dođu naši ljudi iz inozemstva, iz svih krajeva Hrvatske i BiH.
Koncert ide dalje, a održat će se i ovoga ljeta. Jeste li krenuli s organizacijom?
- Ove godine koncert će se održati u ponedjeljak, 7. kolovoza, i odlučili smo da prihod od ulaznica dijelom ide za crkvu sv. Ive u Podmilačju. A što se priprema tiče, koliko smo dobro organizirani, taj koncert možemo održati sutra. Već sad imamo 20-ak imena izvođača raznog žanra, ali ne bih još s njima izlazio u javnost. Bit će to ruralno-urbana priča. Već je postalo prestiž pjevati u Blatnici. Ne zbog toga što sad tu nekima od njih treba afirmacija, nego su ti ljudi spremni činiti dobru stvar.
Na početku ste šezdesete i uvijek sa sjetom govorite o svom rodnom kraju, svojoj Blatnici, premda ste većinu života proveli u Njemačkoj?
- Pa, dobro, ja sam već zašao u treću životnu dob i Blatnica, moji roditelji, moj pokojni brat Mladen, rođaci, prijatelji i svi mještani svakodnevno mi na um padnu barem pet puta i samo razmišljam o onoj narodnoj “svugdje poć’ - kući doć’”. A hoće li mi se to ostvariti za života? Nisam baš siguran. Sa sigurnošću znam da ću biti tamo odakle sam krenuo, da ću se vratiti na vječni počinak. Možda je malo pregrubo rečeno, ali tako mislim. Sve ostalo život diktira. Dakle, moja obitelj je u Frankfurtu u Njemačkoj, tu mi je supruga, moje kćeri Ana i Katja te unuci s kojima mi je lijepo i moja je dužnost biti uz njih i to želim, što je, po mom mišljenju, normalno. Oni su moja preokupacija i moje životno opredjeljenje. A, Blatnica kao Blatnica uvijek je u mome srcu jer iseljeništvo je specifično i ja sam to već 35 godina te dobro znam što je čežnja za rodnim krajem.
Koji događaji iz djetinjstva su vam ostali zauvijek urezani u sjećanje? Možete li neke izdvojiti?
- Nogomet sam zavolio od malih nogu. Nogometaši su mi bili uzori, a među sobom smo se dijelili na dinamovce, hajdukovce i veležovce. Volio sam ići na utakmice, to bi mi bio praznik, ali se to moralo zaslužiti. Sjećam se, bio sam puki dječačić te sam morao biti dobar i koristan doma, a to je podrazumijevalo čuvanje krava i ovaca po tuđim “mrginjima”, pa i čišćenje ledine od kamenja i sve ostalo što je spadalo u kućne zadatke. Biti dobar kako bi otišao gledati utakmicu tadašnjih vedeta. Pazite, dobiti ulaznicu da odeš na pravu utakmicu bilo je neprocjenjivo i nije mi bilo ništa teško uraditi za taj doživljaj. I tako se ta ljubav prema nogometu rasplamsavala sve više i više te traje do danas. Uvijek sam bio vratar. Dobivao sam prilike i nastupao za NK Boksit. To se prenijelo i u Croatiju Frankfurt i tu sam branio. A, u mjestu su Bulići i Leske bili na jednoj strani, na drugoj strani su bili Barbarići, a na trećoj Galići. To su bile te tri ekipe koje su igrale između sebe nogomet.
Kad smo kod nogometa, zanima me jeste li još aktivni u momčadi Humanih zvijezda?
- Ja sam tu sad kao izbornik jer sam se oprostio od aktivnog igranja još prije deset godina zbog godine proizvodnje, ali kad se neka humanitarna akcija provodi, imam ulogu izabrati sastav. Uživam u takvim okupljanima gdje, uz nas glazbenike, budu i glumci i druge javne osobe, poput bivših igrača i političara. Svi smo mi prijatelji i svima nam je zajedničko da volimo nogomet. Ovdje u Frankfurtu često se vidim i čujem s bivšim hrvatskim izbornikom, a sadašnjim trenerom Eintrachta Nikom Kovačem s kojim razmijenim mišljenja i savjete. Ja njega zovem izbornikom, a i on mene. Tako mi je drago što je moj prijatelj Niko uspio i što se danas nalazi na meti hvalospjeva. On postaje vladar nogometnih stadiona ovdje u Bundes ligi i siguran sam kako će jednoga dana postati i trener velikoga Bayerna i izbornik.
Danas punite šezdeset godina. Kad podvučete crtu, jeste li zadovoljni postignutim na privatnom i poslovnom planu?
- Apsolutno sam zadovoljan. Mislim da sam jedinstvena pojava na hrvatskoj i bh. estradi koja je prešla dug put od trnja do zvijezda. Uf, bio je to jako mukotrpan put. I ako me pitate bih li ga opet prešao, odgovor je da bih. Naravno, bilo je i puno lijepih stvari jer usponi i padovi su neminovni u svakom poslu. Smatram da sam uspio jer sve ono što sam kao dječak sanjario, doći na vrh, biti na velikim pozornicama pod svjetlima reflektora, pjevati na najvećim spektaklima u najvećim dvoranama i na svim kontinentima - to mi se ostvarilo. A, uz to mi je Bog dao zdravlje, podario mi obitelj i onda bi čovjek bio zaista skroman kad bi kazao da nije napravio puno.
Malo ljudi zna da ste vi ekonomist po zvanju. Koliko vam je školska naobrazba pomogla u profesionalnoj karijeri?
- Nemam ni dana radnoga staža, međutim, kad čovjek završi fakultet, onda se osjeća sigurnijim. Fakultet dođe kao pomagalo. To je za mene jedno životno iskustvo u smislu da poboljšava komunikaciju s ljudima, čovjek se nauči lijepom ponašanju i ophođenju u svim životnim situacijama i prilikama te, naravno, da mi je školovanje puno pomoglo. Ali, jedno životno iskustvo koje je usađeno kućnim odgojem, to je temelj na koji se poslije sve drugo nadogradilo - obrazovanje, obitelj i prijatelji. Čovjek se formira i uči dok je živ pa na koncu opet ode i na onaj svijet, a da nije kompletna ličnost ili savršen. Takav je samo onaj na nebesima.
Kad biste birali pjesmu i album koji su vam obilježili bogatu karijeru, što biste odabrali?
- Prvi album koji sam snimio, a to je bilo davno, radilo se o singlici “Čekaj mene, rodna grudo”. Ta prva pjesma kao da je odredila moj životni i profesionalni put. Kao da je naslutila da ću jednoga dana živjeti u iseljeništvu i čeznuti za rodnim krajem. Eto, što vam je sudbina. Životni krug zatvorio se desetim albumom pod nazivom “Domu mom”. Za tu skladbu mogu kazati da je autobiografska pjesma Mate Bulića, ali ne samo moja već autobiografska pjesma cijelog iseljeništva. Ja sam figurativno Neretvu uzeo jer sam morao nešto uzeti iz moga kraja, ali svaki od nas iseljenika, a, nažalost, danas nas je sve više, ima neku svoju Neretvu i u pjesmi se prepozna.
Kako ste izabrali tu pjesmu, na koji način je došla do vas?
- Ništa se ne događa slučajno. Evo, upravo me na mobitel zove Marko (Perković Thompson, op. a.) koji je imao viziju te pjesme i rekao mi: “Kume, ti bi s ovom pjesmom trebao zaokružiti svoj životni put jer si po određenju čovjek bećar, veseljak i čovjek iz naroda koji voli svoju zemlju i svoju Hercegovinu i Blatnicu, hajmo nešto uraditi u tom smjeru!”. Znate, nas ne veže samo dvostruko kumstvo, veže nas neko posebno prijateljstvo. Mi smo na neki način srodne duše i to na koncu prelazi i u rodbinske odnose, što i jest obveza svih kumova. On se uistinu potrudio, napisao glazbu, a Željko Pavičić tekst i pogodili su sto posto. I, evo, danas je ta pjesma postala ne samo hit u iseljeništvu nego je popularna svugdje gdje žive Hrvati, u što sam se uvjerio i neku večer u Vitezu. A zašto? Zato što je dobra pjesma. Vjerojatno će me pamtiti i po veselicama kao što su “Gori gora, gori borovina”, “Narodno veselje”, “Ja još uvijek kao momak živim”, “Tiho, tiho teče Neretva”... To su sve pjesme koje će živjeti i koje će se pjevati i kad Mate Bulića ne bude.
Pjesma “Domu mom” ima više od milijun pregleda, a za istoimeni album dobili ste Zlatnu ploču. Jeste li predosjećali da će postići toliki uspjeh?
- Sama tema govori po sebi da je posebna. Međutim, nikad glazbenik ne može unaprijed kazati da će nešto biti hit. Mi možemo pretpostaviti, ali hit je ono što narod odabere, ali imali smo osjećaj da će ovako biti. I, hvala Bogu, bili smo u pravu. Imala je sve potrebne elemente da se od nje napravi dobra pjesma koja je, evo, u vrlo kratkom roku postala zaštitni znak nas koji živimo izvan domovine.
Dosta je vremena prošlo od te pjesme i albuma. Što je sljedeće, pripremate li nešto novo - singl ili novi album?
- Danas se ne rade albumi kao nekad. Svako vrijeme nosi svoje breme. Danas je formula raditi singlove. Evo, ovih dana ću početi raditi na novom singlu jer smo od sedamdesetak ponuđenih pjesama izabrali dvije. Napisao ih je jedan mladi talentirani glazbenik Slavonac hercegovačkih korijena kojemu ne želim spominjati ime dok ne objavimo pjesmu. On osjeća moj habitus i izričaj pa smo se tu našli i baš je pogodio pjesmom, što se kaže. Znači, idem singl po singl i na koncu, ako se vidi da su pjesme dobro prošle među publikom, slijedi album kao kompilacija tih singlova. To je sada moda u diskografiji i ja taj trend slijedim.
Kako prepoznati pravu pjesmu. Birate li ih sami ili vam pomažu suradnici?
- U svom iPadu trenutačno imam sedamdesetak pjesama. Slušam ih kako mi koja pjesma dolazi i ako me nije osvojila na prvo slušanje, onda je odbacim. Premda mi pjesma može i promaknuti na prvo slušanje, ali ako ima zanimljivu temu i glazbenu podlogu ili super tekst, e onda je do pjevača da je svojom emocijom iznese i da postane odlična pjesma. Na taj način je isplivalo dosta dobrih pjesama, a jedna od njih je “Pjevam i plačem” u koju sam od prvog dana vjerovao. Međutim, znao sam da se neće odmah prepoznati jer se našla u masi dobrih pjesama na albumu “Domu mom”. Tek je ugledala svjetlo dana na mom solističkom koncertu u Lisinskom i dobila mjesto koje zaslužuje. Pjesma je izazvala kulminaciju. Taj koncert i taj trenutak nikad se neće izbrisati iz moga srca.
Baš Lisinski spada među vaše najuspješnije i najemotivnije koncerte u karijeri. To je bio, kako ste sami kazali, vaš glazbeni diplomski rad?
- To je definitivno najemotivniji i najbolji koncert u mojoj karijeri. Tu se jednostavno poklopilo sve što sam u životu radio i čemu sam težio. Emocije su bile jake, zaplakao sam u Lisinskom, u tom hramu glazbe, i pred svojom vjernom publikom koja je po jakom nevremenu došla i napunila dvoranu. Kad sam izlazio na pozornicu kazao sam: “Bože, to je to”. Sve je bilo na vrhunskoj razini.
Svoj život, već ste kazali, opisat ćete u autobiografiji. Kad bi ona mogla ugledati svjetlo dana i kako ste je zamislili?
- Upravo idem na završni razgovor o autobiografiji. Odlučio sam svoj životni put napisati i ukoričiti pa, ako ništa drugo, neka moji unuci čitaju što im je djed radio. Ako ih bude zanimalo, naravno. Knjigu ću podijeliti u tri dijela: djetinjstvo i osnovna škola, srednja škola i fakultet drugi dio, dok bi u trećem dijelu obuhvatio život, rad i profesionalnu karijeru u inozemstvu. Uz knjigu, kanim snimiti i dokumentarni film u smislu da se ono iz knjige prenese na DVD. Dakle, ništa posebno. Neće sadržavati koncerte, već autobiografiju u slici i riječi.
Vijek pjevača nije ograničen. Dokle vi mislite pjevati?
- Iako je moja sinusoida polako u opadanju, što je sasvim prirodno, dok god budem imao volje, želje i ljubavi i dok god publika bude dolazila na moje koncerte, dotle ću pjevati. Osnovni preduvjet je od Boga zdravlje, a sve drugo kako bude.
Što biste savjetovali mladima koji se tek odlučuju na život pod svjetlima reflektora?
- Drago mi je što je Hercegovina nepresušan izvor talenta i mnogi su se već afirmirali. A što im poručiti. Najvažniji su samopouzdanje i vjera u sebe. I označiti krajnji domet odnosno cilj dokle se želi ići. A, od početka do cilja na tisuću je trenutaka posutih trnjem i ružama. Bit će situacija kad će reći sami sebi - što nam ovo treba, ali se odustati ne smije ako se želi postići cilj. Talent jamči samo dvadeset posto uspjeha, sve drugo su rad i odricanje.
Mate, nema mjesta na kugli zemaljskoj gdje niste pjevali pred našim ljudima. Možda ste i zbog toga stekli nadimak kralj dijaspore. Kakva su publika naši iseljenici?
- Prije našeg razgovora kontaktirali su me naši ljudi iz Australije. Tamo je trenutačno na turneji Mladen Grdović pa su me pozvali da dok su dvorane još vruće dođem. Međutim, o tome sad ne razmišljam zbog toga što imam posla oko singla, knjige i još nekih ranije preuzetih obveza, ali, ako mi dragi Bog da zdravlja, možda se zaputim tamo 2018. I da znate, te turneje po Australiji, SAD-u i Kanadi, koje traju i po dva-tri tjedna, jako su iscrpljujuće i u ovim godinama ih sve teže podnosim. Potrebna je ogromna energija za to i čovjek sve to može izdržati samo ako je dobro pripremljen. A publiku bih podijelio na tri dijela: ovu našu u BiH i Hrvatskoj gdje se svi dobro znamo, zatim srednjoeuropsku publiku u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji koju najbolje oslikava tradicionalna “Hrvatska noć”, gdje se u studenom okupilo više od 15.000 ljudi, i to je jedan pravi glazbeni blagdan. I na kraju, Kanada, Amerika i Australija - to je jedan poseban osjećaj kako se voli domovina. Što si udaljeniji kao da je veća ljubav. Dijaspora je posebna priča i ja najbolje znam kako se ti naši ljudi vesele, kako tuguju, što ih tišti i što ih raduje. Dobro ih razumijem pa sam na neki način kroz svoje pjesme uspio pogoditi žicu i pjevanjem iznijeti svoju emociju, ali i njihovu. Ja sam rijedak primjer hrvatskog pjevača koji je karijeru najprije napravio vani.
Koga najviše cijenite od svojih kolega s estrade?
- U prvom redu, moje kumove Thompsona i Miroslava Škoru. Uz njih, obožavam plejadu ljudi, a to vam najbolje oslikava moja Blatnica gdje svi moji dođu i tako pokažu prijateljstvo. Sa svim svojim kolegama sam u dobrim odnosima. Ali, ako već moram, izdvojio bih Dražena Zečića koji mi je kao brat, zatim Mladena Grdovića, Peru Panjakovića, Alena Nižetića, Giuliana, pa momke iz grupe Dalmatino… Evo, Ivan Zak me je prije godinu i pol dana prozvao mentorom zato što sam ja njemu na dobronamjeran način prije šest godina prišao i dao mu savjet u kojem smjeru da krene u karijeri. Poslušao me je i danas vidite te rezultate. Drago mi je što sam u njemu prepoznao beskrajni talent. Ne mogu ne spomenuti i legendu Željka Bebeka s kojim pripremam duet. I da skratim, svatko tko je zapjevao u mojoj Blatnici moj je prijatelj.
S prijateljima ste otpjevali i antologijsku “Lijepa li si”. Je li vam drago kad je čujete nakon nekog sportskog uspjeha kad se slavi pobjeda?
- Vidite, ta je pjesma ušla u sve pore hrvatskog društva i svi ljudi koji vole tu pjesmu vole i svoju domovinu Hrvatsku. To se najbolje oslikava vani kad se proslavljaju sportski uspjesi. Ta pjesma simbolizira hrvatsko zajedništvo i ljudi je vole pjevati zbog toga. Poseban me osjećaj obuzme svaki put kad je čujem.
Kako gledate na položaj Hrvata u BiH i što im je najpotrebnije u ovom trenutku?
- Po mom skromnom sudu, Hrvati kao konstitutivan narod u BiH nisu ravnopravni s druga dva naroda te su prisiljeni boriti se za svoju ravnopravnost. Hrvati u BiH nemaju svoj kanal u sklopu javnog RTV sustava, što može biti ključno za opstanak jednog naroda, koliko god se činilo nevažnim. Svi želimo da naš narod u BiH živi, ravnopravno, uistinu konstitutivno, onako kako je određeno, a nije u praksi tako. Izlaz vidim da oni koji se bave BiH, pritom najviše mislim na međunarodnu zajednicu, počnu jednako gledati i Hrvate kao i druga dva naroda u BiH.
Uvijek ste isticali kao uzor legendarnoga Vicu Vukova. Zbog čega?
- On mi je ostao u najljepšem sjećanju. Možda mi je on bio i jedan od glavnih motiva da postanem pjevač. Jednom je došao u posjet čitlučkoj osnovnoj školi i, sjećam se kao da je bilo jučer, izišao je iz sportskog automobila u sivom odijelu, imao je ljubičastu košulju i sivu kravatu i prošao pored nas ogrnut kaputom. Kao da sam ugledao ikonu ispred sebe. Prišao sam mu i dotaknuo ga prstom samo da vidim je li živ. To je moje sjećanje na Vicu koji je bio izvanredan pjevač i, nažalost, jedan kobni pad ga je koštao života.
Sa suprugom ste više od 30 godina u braku. Je li istina da je ona rokerica i vaš najstroži kritičar?
- Jest. I dan-danas ona uopće ne prepoznaje moje pjesme. Ovih dana sam s njom preslušavao ove nove za budući album i takve je grimase radila kao da se događa nešto drugo, a ne glazba. Kad mi se pjesma dopadne, prvo je pustim supruzi da kaže svoj sud i ako ona kaže da ne valja, meni je to dobar znak ha, ha, ha... Jer zašto? Različiti su naši glazbeni ukusi. I, dobro je da mi barem na taj način sugerira u kojem smjeru trebam ići.
Kako se najbolje odmarate?
- Pravi odmor i pravo opuštanje mi je kad dođem s nastupa doma u Frankfurt. Zašto? Zato što mi je tu najmanja gužva i strka, moji su poslovi uglavnom vezani uz Hrvatsku i BiH. Najbolje se opustim sa svoja dva unuka Ivanom i Matejem. Oni su moja relaksacija.
Za sve seljake pravi narodnjake