Mate Grgat je tenor i klapski solo pjevač rodom iz malog mjesta Otoka podno planine Kamešnice, na pola puta između Sinja i Trilja. Njegove vokalne sposobnosti i posebnost njegova tenora prepoznala je publika na Splitskom festivalu, a Mate trenutačno radi na novom cover albumu, ali i pjesmama kojima će predstaviti vlastiti glazbeni rad. Shvativši da je glazba njegov poziv, preselio se u Zagreb i počeo graditi karijeru. Vođen snažnom vjerom, Mate kaže da je njegov glas Božji dar koji želi podijeliti sa svojom publikom i prenijeti joj sve ono najbolje što mu taj dar pruža.
Kada ste otkrili da gajite ljubav prema glazbi?
Već u ranoj fazi pokazivao sam zanimanje za operu, pa sam redovito slušao i pratio rad Tri tenora često ih pokušavajući imitirati i zamišljajući kako bi super bilo da i ja mogu tako. Glazbeni put započeo sam u župnom zboru, a nedugo poslije, s nepunih 16 godina, pozvan sam i u lokalnu mušku klapu Sv. Luka na mjesto prvog tenora.
Jesu li vas roditelji poticali na pjevanje?
U mojoj je obitelji uvijek bilo pjesme, pa sam imao priliku i naučiti nešto od njih. Moji su mi pričali da su me kao dijete uspavljivali uz Olivera Dragojevića i tako bih miran ostajao i po nekoliko sati.
Jednom ste prilikom rekli da niste završili fakultet jer je ljubav prema glazbi bila jača. Smatrate li danas da ste donijeli dobru odluku?
Znamo da je vrijeme najbolji pokazatelj koliko je tko u životu povlačio dobre ili loše poteze. No siguran sam u jasan glas u mome srcu koji mi, pogotovo u ovih posljednjih deset godina, govori da samo tako nastavim te da će sve biti i više nego u redu. Taj glas beskompromisno slijedim. Kako vrijeme odmiče, u dubini sebe sve sam zadovoljniji i ispunjeniji, što je za mene ujedno sve jasnija potvrda da sam na dobrom putu i da sam dobro odlučio što sam se riješio svih životnih balasta, među ostalim i studija. Izluđivala me pomisao da se svim tim silnim gradivom neću u životu baviti i okoristiti, a s druge strane zaključio sam da nemam toliko vremena da bih ga ulagao u nešto što me nije vodilo prema ostvarenju moje primarne karizme, a to je pjevanje.
Što je za vas značio nastup na Splitskom festivalu? Je li vam to bila dobra odskočna daska?
I u tom će slučaju vrijeme pokazati. Kristalno mi je jasno da se svatko tko se misli baviti ovim poslom mora pojavljivati u javnosti, odnosno predstavljati publici. Zato sam se i ja odlučio pojaviti na jednom od najjačih festivala u Hrvatskoj. Zaista mi je bila velika čast pojaviti se uz zvučna imena naše estrade i dijeliti tu emociju s njima. Mediji su moćno sredstvo marketinga. Osjećam sve veće zanimanje medija za ono što radim, a valjda to upućuje i na kvalitetu.
Surađivali ste s brojnim klapama, kao što su klapa Iskon, Dalmati i Kampanel. S kim biste voljeli surađivati u budućnosti?
Oduvijek sam glazbu doživljavao kao najjači i neograničeni Božji dar, koji jedini čovjeka dotiče i obuhvaća u potpunosti. Za mene to znači da su sve mogućnosti otvorene, a tako i sve suradnje koje će mi omogućiti da tu ljepotu i dobro koje u sebi nosim multipliciram i umnožim do beskraja.
Osjećate li tremu prije nastupa?
Prije bih to nazvao svojevrsnom odgovornošću nego tremom jer svaki svoj nastup doživljavam ozbiljno i odgovorno. Svjestan sam da svojim pjevanjem utječem na one najfinije emocije publike, a razlog više je i to što svom auditoriju želim prenijeti svu ljepotu svoje
duše. Ujedno smatram da je to primarni cilj pjevanja.
Kada sam vas zvala, u pozadini sam čula neke instrumente. Jeste li bili na probi? Na čemu trenutačno radite?
Izrazito sam sretan što mi je dragi Bog podario tim dobrih prijatelja i rijetko kvalitetnih ljudi koji me cijene i podržavaju, pogotovo na mom glazbenom putu. Dobro ste zaključili da sam bio na probi: u posljednje vrijeme sa svojim timom predano i studiozno radim na izboru pjesama za cover i promo album, kojim se želim predstaviti široj publici, a jednako tako i na novim pjesmama, koje ću, nadam se, u dogledno vrijeme izdati kao svoj osobni glazbeni uradak.
Odakle crpite inspiraciju za rad?
Ljubav je snaga koja me pokreće da se otvaram i na ovakav način kroz pjesmu dajem.
Tko su vam glazbeni uzori?
Luciano Pavarotti, Lucio Dalla, Elvis...
Mnogi vas nazivaju nasljednikom Vinka Coce? Laska li vam to?
Lagao bih kad bih rekao da mi usporedba s pokojnim Vinkom ne laska, ali poveznica između nas koju bih na poseban način istaknuo jest zajednička otvorenost duše.
Što se promijenilo u vašem životu otkad se aktivno bavite glazbom?
Postao sam više čovjek. Smatram da je svaka pjesma svojevrsna javna ispovijed autora koji na papir i u note iscijedi sve ono što mu je na duši. Iz pjesme u pjesmu, iz gaže u gažu, iz susreta u susret – uviđam da sve više i više postajem realan čovjek s čvrstim stavom, koji na najrealniji način prilazi ljudima, kojima jednako tako pjesmom i svojim glasom otvaram nove horizonte, ponekad vidam rane, a najčešće ustoličujem onu njihovu najistinskiju radost koju svatko od nas nosi u svom srcu. Zbog toga se, bez imalo lažne skromnosti, na svakom mom nastupu događa prava fešta. I to je bit svega.
Što radite kad želite napraviti mali odmak od glazbe?
Volim igrati belu sa svojim dragim prijateljima. To mi je ispušni ventil.
Kako volite provoditi vrijeme s obitelji?
U Dalmaciju idem svaka tri-četiri mjeseca. S ocem i majkom čujem se gotovo svaki dan, da upitam što ima. Kad sam s njima, najdraže mi je biti za obiteljskim stolom jer tada dobijete najviše informacija, i onih koje trebate čuti i onih koje ne želite čuti. Neoženjen sam, a što ću, moram držati prosjek neoženjenim otočkim momcima...
Koji su vaši najveći strahovi?
Ne želim strahovati. Što bude, bit će.
Čime se najviše ponosite?
Svojom obitelji i dragim prijateljima.
Zbog posla ste se preselili u Zagreb. Što vam se u Zagrebu najviše sviđa, a što vam nedostaje iz Otoka?
U Zagrebu mi se sviđa puno toga, ljepotu mu zasigurno daje mnoštvo zelenih površina i stabala. A iz Otoka mi najviše nedostaje moja obitelj te lijep pogled na Kamešnicu, na rijeku Cetinu i Cetinsko polje.
