MILA PIŠTOLJIMA MAHALA IZNAD JANDROKOVIĆEVE GLAVE
Komedija (listopad 2024.)
Gledao sam godinama Klepetana i njegove pajdaše.
I divio se.
Dojde zima, a oni pravac jug.
U tople krajeve.
Ma znam.
Vratit će se rode.
Cvrkuće to i Zvonko Bogdan.
One su pametne.
Mi, kao puno savršenija bića, trošimo plaće i mirovine na skupe energente.
Da bismo ugrijali svoje dupe.
Trebali bismo slijediti pametnije rode.
Kad celzijusi pokrenu cvokotanje, treba zapaliti zrakoplovima na jug.
Opet ja odlutah u domenu bedastoća.
Realnost je drukčija.
Slična onom ludilu koje sam neki dan doživio na premijeri u Komediji. "Peripetije sa psihijatrije".
Tako se zove novi naslov Puljićevih postrojbi s Kaptola.
Čisto ludilo.
Ne znaš što je napisao Joe Orton.
A što nadopisao Leo Lemo.
Trka. Zbrka. Rusvaj.
I mahanje oružjem iznad glava VIP uzvanika.
Mila Elegović njihala je pištoljem iznad glave predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića.
Ljuljala je i svoje uske bokove podižući potenciju muškom dijelu premijerne publike.
Kako izgleda.
Mogla bi komotno na šetnju s maturantima do Jaruna. Iduće godine.
Pa tad bu joj tek 55. ročkas.
– Zgledi kakti curica – složili su se dečki uz cugu nakon predstave.
– Kratite to za pola čuke i imate dobru priredbu – rekoh ravnatelju Komedije, svom imenjaku Puljiću.
Te večeri sigurno je bio najelegantniji Hercegovac u Zagrebu.
Fotkam ga u društvu Jandrokovića i skladatelja Mateja Meštrovića u kričavoj obleki.
Kao da ju je kreirala Moira Orfei.
– Ako za iduću premijeru posudiš odijelce od Meštrovića i obučeš ga, častim janjcem – predložim ravnatelju Puljiću.
– Ja plaćam tri ako me ikad vidiš u njemu – uzvrati uz osmijeh.
Naravno da sam na domjenku iskoristio priliku i čestitao Mili uz kušlec i zagrljaj.
Rukicu pohvale ispružio sam, bez pusica, Filipu Juričiću, Goranu Malusu i Adamu Končiću.
– Bute došli u ponedjeljak na moj Kabare u Kontesu? – oglasi se Adam i pozva Nadu Abrus, Branka i mene na svoju solo priredbu "Kaj je ljubav".
Gledao sam već. I uživao.
Mogao bih ponoviti gradivo?
Zašto ne?
BIO SAM ĐELO HADŽISELIMOVIĆ ZA VINA
Lisinski (listopad 2024.)
Kad čovjek vidi moj frižider i metalni spremnik za cipele, misli da sam svjetski putnik.
Nešto kao Marko Polo.
Toliko je magneta iz cijeloga svijeta na njima.
Od Tibeta, Mongolije, Grenlanda do gospe Lurdske.
Ali sve su to darovi mojih dragih prijatelja koji putuju li, putuju.
Ja uglavnom od kazališta do teatra.
Od birtije do birtije.
I ponekog vinskog podruma.
Nakon Komedije hodočastio sam u Lisinski, u kojem su Gavrani proslavili stotu izvedbu komedije "Sve o muškarcima".
Bio sam, naravno, Đelo Hadžiselimović za crno vino.
Tomo za bijelo.
Pasalo je i Davoru Bernardiću, koji je stalni pratitelj teatra Gavran.
Veže nas Ljubljanica. Iliti Remiza.
Išli smo u istu osmoljetku.
Kažem Davoru kako sam prvi musolini, uz kuhano jaje, srknuo kod Nerala.
Prvi gemišt kod Šapine.
Most koji razdvaja Ljubljanicu od Remize bio je naše noćno prijestolje.
Pristojni bi prošli lišo.
Nepristojni bi ponekad završili u potoku.
Bernardićeva generacija više je mobitelska.
Nema onih pravih trešnjevačkih birtija i fakina.
– Možete li protiv Možemo? – pitam.
– Može. Itekako može – uzvrati.
– Ali nemaju afera…
– Tko kaže? Uskoro će isplivati njih desetak na površinu.
Očito nas čeka u gradu prljava igra za tron.
Bit će. Možemo ili ne možemo.
Mladen Dervenkar, šef Zagrebačkih gudača, uz čašicu bijelog šapnu mi da vodi komorni orkestar u Podgoricu.
– Sve nam je plaćeno osim prijevoza od aerodroma do grada.
Zvrcnem prijatelje i rješavamo problematiku.
Dečki koji su odrolali stotku u "Muškarcima" režu tortu.
Onu s čokoladom i makom. Meni najdražu.
Večer završavam u zagrljaju slatkih zalogaja.
TIJEKOM PREDSTAVE BOMBARDIRALI MU URED
Kontesa (listopad 2024.)
Kazališnu trilogiju zaključio sam u Kontesi.
Iliti Klubu Komedije.
Uz Adama Končića i četiri vrhunska glazbenika.
Za svakim stolom one i oni. Ili on i ona.
A za našim četiri muškarca. Mi i mi.
Papalo se nešto u "Ficleku" kod Borne Janeša.
I valjalo je to zaliti uz Adama.
A kad tamo – pušiona.
Šank zaprt.
– Javilo se nekoliko ugostitelja za šank u kazališnom klubu. Dok ne prejde 6 dana žalbenog roka, nebu se niš pilo – objasnio je Adam.
No nebu to tak išlo.
Pjesme, priča, poezija…
Sve o ljubavi.
A mi suha grla.
I bez ženskog društva.
Branko i ja odjurimo na Dolac u Vrutak.
Kupimo plastične čaše.
Dva vina iz Ormoškog Jeruzalema.
I dvije hladne Jamnice.
Uz penzionerski popust.
Rastočimo prvu.
Počne priredba, a Boris Lazarić pokazuje mi snimku bombardiranja Bejruta.
– Ovo ti je direktan prijenos kak mi Izraelci ruše bombama ured i poslovne prostore. Ma srušili su još puno objekata koje smo tamo izgradili – reče i zašpota Branka i mene:
– A vi meni točite vino iz Jeruzalema!
Inače Boris je izgradio mnoštvo toga u arapskom svijetu.
– Najteže je bilo raditi u Iranu. Bilo nas je puno Hrvata na gradilištima pa smo po noći kupovali grožđe i u garaži delali vino. Bilo bi svega da su nas ulovili.
Boris je sin Josipa Lazarića. Bivšeg gradonačelnika Pule. I predsjednika boksačkog kluba.
To je bitno jer je Borisova supruga, redateljica Ljubica Lazarić Janković, snimila film "Šampion ringa".
Jedan od rijetkih, ako ne i jedini, film o kralju boksa Mati Parlovu.
– Kako je uspjela nagovoriti Matu? – pitam njezina supruga Borisa.
– Mi smo bili veliki prijatelji i susjedi. Mate nije mogao odbiti moju Ljubicu.
Kako je Borisova supruga nedavno preminula, on je od HTV-a otkupio sve njezine filmove.
– Mogli bismo napraviti projekciju filma o Parlovu u Zagrebu. Bio bi to događaj – predložim.
– Dogovoreno! – uzvrati Boris prije razlaza.
S nama u društvu bio je i Vukovarac Zlatan Bašić.
Heroj s Trpinjske ceste.
Sad novi tajnik u Ministarstvu branitelja.
Dok smo si mi natakali, Zlatan je popio tek jedan škropec.
– Lako vama. Mene sutra čeka šest važnih sastanaka pa moram biti svjež.
Kad nam se pridružio Adam, otprli smo i drugu bocu Jeruzalemčana.
Jasno vam je da je s mojim kazališnim epizodama zasad gotovo.
Slijedi vinsko kulturno uzdizanje.
U birtijama, restoranima i vinskim podrumima.
E pa, živjeli!
