Ekscentričan je i provokativan, pokazuje to glasom i stasom. Miran Kurspahić uz Olivera Frljića najveći je enfant terrible među hrvatskim kazališnim redateljima. Od svojih kazališnih početaka slovi kao redatelj bez dlake na jeziku. Ta mu je vrlina, kaže, s jedne strane donijela uspjeh, a s druge i brojne probleme.
- Ma ljudi uopće ne čitaju ono što ja govorim, još manje njih ide u teatar, to je postala elitna umjetnost. Bitno im je znati što sam odjenuo. Nisam lažno skroman, a nisam ni glup, elokventan sam, čak sam i nekoliko pametnih stvari izrekao u intervjuima, ali i kroz svoje predstave, no bojim se kako je to pročitala nekolicina. Široj javnosti ja sam interesantan zbog krpica, pola njih ni ne zna da sam kazališni redatelj, autor glazbe, glumac... Naučio sam se ne nervirati oko toga, no ranije, kada sam bio mlađi, pogađalo me to što me nitko ne uzima za ozbiljno, već medijski postajem zanimljiv iz pogrešnih razloga. S druge strane, dio establishmenta me ne želi shvatiti ozbiljno jer izgledam kako izgledam i jer se pojavljujem u lifestyle časopisima što po njima sugerira neozbiljnost, no po meni dokazuje apsolutno nerazlikovanje forme od sadržaja. A ja sadržaj imam. Što bih trebao po njihovoj logici? Hodati kao Brecht u radničkim odijelima da bi me shvatili kao ozbiljnog redatelja - pita se Kurspahić.
Ipak, izborio je, kaže, svoje pravo da bude upravo onakav kakav želi biti, no nije mu to uvijek bilo lako. To što je drukčiji, drži, njegova je komparativna prednost. Osim što režira, Kurspahić piše, glumi, slika, komponira, eksploatira svoje talente u svim poljima. Biti kreativan, kaže, najveća mu je životna radost.
- Veseli me i sport, tjelovježba, grappling (borilački sport u parteru, kombinacija jiu jitsua, hrvanja i juda op.a) košarka, koncerti, dobre predstave koje viđam sve rjeđe, izlasci - nabraja. Rođen je i odrastao je na Šalati, kvartu u kojem živi i danas. Otac i majka rođeni su Zagrepčani, a potječe iz antifašističke obitelji.
- Moj pranono je s pedeset godina otišao u partizane u Dalmatinsku brigadu i borio se protiv fašista na Sutjesci i Neretvi, sin najboljeg prijatelja umro mu je na rukama. Mog drugog djeda odveli su u Jadovno, pa u Jasenovac, jer je bio komunist. Ostao je bez plućnog krila, jedva je preživio rat. Trudna nona se zbog toga godinu dana morala skivati na psihijatriji, jer je bila na tjeralici. Drugi djed je isto surađivao s partizanima pa je završio u ustaškom zatvoru - govori.
Zbog toga mu, kaže, danas smeta što se u javnom diskursu olako barata s terminom fašizam. Kazalištem se bavi od najranijeg djetinjstva. U četvrtom osnovne napisao je i režirao svoj prvi komad, no da mu je teatar suđen, shvatio je puno kasnije.
- Nisam imao pojma da ću završiti u kazalištu iako sam čitava života na dramskoj, u glumi, na sceni... Otkrio sam i talent za likovnu umjetnost, pa sam razmišljao da se time bavim. U srednjoj sam shvatio da moji hobiji mogu postati moj poziv, ali nisam jedan od onih koji su odmah znali da će biti redatelji, glumci - kaže Kurspahić.
Zbog toga je najprije upisao Pravni fakultet. - Oduvijek sam obožavao povijest i politiku, volio debatirati pa sam krajem osnovne zaključio kako pravo najbolje s time korespondira, a to se svidjelo mojim roditeljima pa su me nagovarali. Da pravo ipak nije za mene shvatio sam i prije nego sam upisao Pravni fakultet i upoznao ekipu s kojom nisam imao ništa zajedničko. Dao sam uvjete za prvu godinu i fokusirao se na pripreme za Akademiju - prisjeća se.
Prvih godinu dana na Akademiji dramske umjetnosti proveo je kao hospitant, dolazio je bez indeksa na predavanja Žorža Para kojeg i danas smatra svojim mentorom. - Uzeo me pod svoje, kod njega sam i glumio, bio mu asistent. Žorž Paro bio je veliki kazališni lisac koji je imao autoritet, ali nikada nam ga nije nametao. Poput Krleže, u mladosti je imao progresivnu fazu, predavao je u SAD-u, no kako ga kritika nije mogla pratiti, kasnije se iz autorske taštine vratio klasičnijem izričaju, no i dalje je bio majstor - govori.
Od Pare je, kaže, preuzeo dio metodologije, pristup glumcu, ali i način promišljanja, dekodiranja teksta. U studentskim danima se puno družio sa svojim kolegom Oliverom Frljićem.
- I od njega sam učio, bio je nešto stariji i već tada afirmiraniji. Puno sam više stvari o novom kazalištu naučio od njega, nego od profesora. Na pola predavanja smo bili samo nas dvojica, upijali smo, podržavali smo se - govori.
Po njegovim riječima, najvažnija predstava koju je režirao je njegova prva predstava, "Vrijeđanje publike " Petera Handkea, ispit na Akademiji koji je kasnije postavio u Strasbourgu. - To me okuražilo i oslobodilo, jer sam shvatio da mogu raditi kako ja želim, bez obzira na zgražanje koje to izaziva kod mojih profesora. Jer bilo je maltretiranja - priča aludirajući na 2004. kada se s Oliverom Frljićem i Sašom Božićem pobunio protiv metodologije i kurikuluma nastave na ADU. Njihov je apel privukao pažnju javnosti, no nakon toga uslijedila je kazna.
- Bio sam najmlađi i iživljavanje je zato bilo najžešće. Rušili su me nekoliko puta i nije bilo najugodnije. Kao i uvijek, oni koji su me branili, bili su u manjini, a ostali su uživali ili šutjeli - prisjeća se teških trenutaka. Ipak, veli, ne smatra se žrtvom. Osim možda, zemljopisa. Uz teatar, ono što Kurspahića uzbuđuje je i glazba, osobito rock'n'roll.
- Odrastao sam na rocku, stasao s njime i glazbeno ga živim. To je moja vrsta glazbe, a zarazio me stariji brat koji je glazbenik pa je rock preko njega u mom životu prisutan od najranijeg djetinjstva - priča. Kada je nedavno u ITD-u i Tvornici radio predstavu Fury Revolution Revival Tour s Nikšom Marinovićem pisao je i izvodio glazbu za fabriciranu priču o američkom bendu.
- Tada sam prvi put doživio užitak osmišljavanja glazbe, svidjelo mi se pa sam nedugo nakon pozvan u TV Eye Bend, kojemu na proljeće izlazi prvi album - ponosno će Kurspahić koji se raduje i skorim koncertnim izvedbama.
Upravo režira i dramu "Kralj Ubu" Alfreda Jarryja. Nesvakidašnji je to pothvat jer mu ansambl čine glumci dva velika zagrebačka kazališta. - "Kralj Ubu" koprodukcija je Gavelle i Kerempuha. Kako je Gavella još uvijek u obnovi, odlučili su se na suradnju, što je unikatan moment. Većina logistike i glumaca je iz Gavelle, dio ih je iz Kerempuha gdje će se predstava i igrati - govori Miran Kurspahić. Premijera je 25. veljače, a probe su počele tek nedavno pa je atmosfera u Vidri, trećem kazalištu gdje se održavaju probe, radna.
"Kralj Ubu" zahtjevan je naslov, koji je kroz 20. stoljeće, osobito u revolucionarnim šezdesetim i sedamdesetima, puno igrao. Domaće publika pamti "Kralja Ubua" beogradskog Ateljea 212 sa Zoranom Radmilovićem, koji je na repertoaru proveo cijelo jedno desetljeće. Kurspahić je, kaže, pronašao ključ za dekodiranje teksta i u 21. stoljeću.
- S obzirom na protoavangardnu prirodu teksta s kraja 19. stoljeća, u 20. stoljeću od njega se stvorio određeni književno- dramski kanon. Mislim da bi sam Jarry povraćao da je to doživio jer je bio kontra bilo kakvih konvencija. On je smatrao da, ako želimo govoriti o problemima današnjice, moramo porušiti stvari do temelja i graditi nove. Takav je i sam "Kralj Ubu" koji je zapravo srednjoškolski igrokaz. Jarry ga je preuzeo od svojih školskih prijatelja, braće Charlesa i Henrya Morina i odlučio ga adaptirati u mladosti kao neku vratu bunta - objašnjava Kurspahić.
Izvorni igrokaz ismijavao je njihova profesora fizike, no Jarry je rugalicu proširio na cjelokupno francusko društvo epohe, malograđanštinu, kulturni establishment i akademske krugove. Baš tu je našao poveznicu s današnjim vremenom u kojem ponovno postoji niz tema koje nova vrsta malograđanštine drži nepropitivima. Prvenstveno, kaže, to je woke kultura kojom se predstava uglavnom bavi.
- Zabranjeno je propitivati, ili ne daj bože izrugivati razno razne teme vezane uz manjine, one vjerske, rasne, seksualne iTD. U tom području postoje suvremeni tabui u koje se ne smije dirati i postoji čitava vojska ljudi koji će vas zbog toga prozivati homofobom, transfobom, islamofobom, šovinistom ili čak fašistom i drugim ljupkim epitetima, istovremeno ne razumijevajući etimologiju termina "fobija" - priča Kurspahić.
Lijepljenje epiteta svakome tko se ne slaže s vama postala je pošast suvremenog trenutka. Dijalog nestaje, a s njime polako i humor, nastavlja redatelj. - Woke kultura, kao i sve religije, a ona je neka vrsta parareligije, ne trpi humor. S tim imam najviše problema. Imam problem i s dogmatizmom i konačnim istinama, no potpuni izostanak humora je najbolji indikator da nešto okreće ka religijskom diskursu ili totalitarizmu, a jednog i drugog se užasavam - ističe on.
Zbog toga će u fokusu njegova "Kralj Ubua" biti sam autor, Jarry. Komad je, kaže Kurspahić, ionako anakron, a konvencije koje je rušio odavno su srušene. - Jarry je provocirao na nivou forme, prostota, kovanica koje je rabio, načina glume koji se kosio s konvencijama. Trivijalizirao je tadašnje kazališne prvake, teme kojima su se bavili, tada su to bile nedopustive stvari koje je on namjerno postavljao kao minska polja za malograđanštinu - kaže Kurspahić koji će u svom čitanju također postaviti minska polja za suvremenu hrvatsku malograđanštinu. Prvenstveno, kaže, za političku korektnost, woke kulturu, kulturu otkazivanja.
- Tu spadaju sve teme o kojima nije pristojno pričati ili one o kojima se "ne smije" pričati. Polje je široko, pa se mogu upisati široka značenja. Takva kultura već niz godina stiže u Hrvatsku sa zapada, pogotovo u Zagreb - objašnjava.
Prije sedam godina, nastavlja, režirao je "Teror tolerancije"; predstavu koja se bavi sličnom tematikom. Tada su mu se, kaže, čudili, jer toga kod nas kao nema, no ipak je stiglo. - Woke kultura kod nas je ušla u mainstream, ne možda na nivou kao na zapadu, no ne možemo ju više ignorirati. Upravo se na toj temi, u ideološkom smislu, "lome koplja" današnjice. To je rat na zapadu, rat zapada protiv samog sebe i svojih tekovina - smatra Kurspahić.
Vječne istine u koje se ne dira, pitanja koja se ne propitaju i proglašavanje "krivovjernih" hereticima, stvari su, kaže, koje su ga oduvijek grozile, a prisutne su u woke diskursu. Stvar još donekle, stoji, dok ostaje na semantičkom nivou, nastavlja on, no problemi nastaju kada preraste u propitivanje biologije i znanosti kako bi se pogodovalo ideologiji.
- To je problem s rodnim ideologijama i kritičkom rasnom teorijom. Nekoć smo imali semantičko odijeljene kategorije roda i spola, a sada je spol postao problematična kategorija, negira se usprkos biologiji. Imam problem s tim, jer ako više ne postoji baza oko koje smo suglasni, tada su na istoj ravni oni s kredibilitetom znanja i oni koji nikakva znanja ne posjeduju, pa je teško donositi bilo kakve vrijednosne sudove - nastavlja Kurspahić.
To izaziva situacije da, primjerice, kaže on, postaje zabranjeno postaviti pitanje "što je to žena". - Nema više jasne definicije što je to muškarac, što žena. Ako netko tvrdi da se osjeća kao žena, moramo znati definiciju tog pojma. Ne tražimo tu rodnu ulogu, nego biološku definiciju. To je sada zabranjeno određivati, jer time kao postavljaš binarni model i sagriješio si. Ako to negiraš, anything goes, pa nastaje kaos i situacija koju danas živimo, situacija nesigurnosti, anksioznosti jer više ne znamo što jest, što nije, što se smije pitati a što ne, a sve to smrdi na totalitarizam - pripovijeda.
S druge strane, nastavlja, imamo regresivne struje s desnog spektra. Dobar primjer za to su, kaže Kurspahić, molitelji koji svake prve subote mole na Trgu. - Oni misle da se u srednjem vijeku živjelo ljepše, čednije i poštenije. S druge strane, imamo ekipu u Zagrebu koja misli da je toliko progresivna da tvrdi kako mi zapravo živimo u srednjem vijeku, da se ništa od tada nije poboljšalo, da se ne poštuju nikakva prava, što je notorna glupost. Mislim kako trenutno živimo u najboljem od svih svjetova do sada. Živimo bolje, kvaliteta života nam je bolja, životni vijek duži, hrane nam je dostupnija, manje je siromaštva, ženska prava i manjinska prava, sve ide ka boljem. Nije savršeno, no krivulja je u rastu. Tvrditi da je gore nego ikad, pljuska je u lice svima onima koji su krvarili i ostavili kosti boreći se za ljudska prava - smatra Kurspahić.
Takvo poimanje stvari, navodi, dolazi od stava "prije mene ništa, sve počinje sa mnom". Takva usmjerenost prema sebi je čista ibijevština - kaže Kurspahić.
- To je narcisoidna ideja, da zaslužujemo sve samo zato što postojimo. Pohlepni, gramzivi, lijeni, inertni Ubu jedino što ima je silna ambicija, i ništa više, utoliko korespondira s današnjicom jedan kroz jedan. Na Trgu tako konzervativci mole za srednji vijek, a lijevo regresivna ekipa tvrdi da mi u njemu već jesmo. Apsurd današnjice je u tome što se oni na nekakav bizaran način dodiruju, nalaze zajedničku ishodišnu točku, dok normalan čovjek gleda i prve i druge i misli "dobro, koji je vama..." - objašnjava. Zapad je u velikim problemima jer je došao u tu dekadentnu fazu da se učestalo zaziva suspenzija slobode govora zbog nečijeg prava, ističe. Stoga je i sloboda govora ključno bojno polje današnjice.
- Ona ne vrijedi samo za tebe, nego za sve. Sloboda govora jednako vrijedi za mene, za Zdravka Mamića, a i za one koji kleče na trgu. S njima nemam ništa ideološki, štoviše, no i oni imaju pravo na to da izražavaju svoje, po meni nazadne stavove i protiv sam ideje da im se to zabranjuje, jer znam kako je to dvosjekli mač, no velik broj ljudi to ne percipira i lovi se u klopku - priča Kurspahić.
Još jednu njegovu zanimljivu predstavu, "Trending", možemo pogledati i u Histrionskom domu. U njoj se, kaže, bavi društvenim mrežama i međugeneracijskim jazom. - Igramo 16. veljače, bavimo se i ovdje wokeizmom, no priča je o internetskom momentu društvenih mreža koja se odnosi na generaciju zoomera i generaciju boomera, odnosno svih ostalih. Priča je to o usamljenosti, udaljenosti i konfuziji, jer se boomeri teško snalaze u virtualnom svijetu, dok zoomeri imaju problema sa stvarnim svijetom - priča.
A o tom jazu svjedoči i sam kao otac devetogodišnje "zoomerice" Mine. - Jučer smo pričali kako bi htjela imati svoj YouTube kanal. Neki dan je napravila moj portret, uokvirio sam ga. Ali to ne radi iz umjetničkih poriva. Ljetos je slikala i prodavala svoje radove, htio sam ih kupiti, ali nije dala, željela ih je sama prodati turistima u Komiži. Taj prodajni moment joj je bio gušt, prava je poduzetnica. Pametnija od oca.
VIDEO Više od 60 godina Ćiro je bio vjeran i odan svojoj Zdenki koju je upoznao kad je bila maturantica
Interesantan si ko modni mačak..