Bivši direktor programa HRT-a, prvi čovjek nekad najmoćnije hrvatske diskografske kuće, ceremonijal-majstor noćnih zabava i druženja, Miroslav Lilić već gotovo godinu dana ima problema s tlakom. Rušio se u nesvijest, pa završio na Rebru na promatranju.
Ustanovljeno je da ima i problema sa srcem, zadebljanje aorte, zbog čega je krv protjecala samo 30 posto pa je liječnički konzilij predložio ablaciju. No, u gotovo rutinskoj operaciji prije nepunih mjesec dana došlo je do komplikacija. U intervjuu govori o tome kako se zbog narušena zdravlja smirio, ali i o novom izdanju svoje knjige “Bez reprize” te o situaciji u sadašnjem televizijskom eteru.
Je li točno da ste hitno završili na kirurškom stolu?
– Istina. Sjajna liječnička ekipa odlično je reagirala i odmah su mi ugradili simulatore i učinili hitan kardiokirurški zahvat. Nekoliko dana poslije ugradili su mi i pacemaker. Kad sam se probudio u sobi intenzivne njege, vrlo simpatični doktor Ivan Burcar rekao je da me operirao, a ja pomislio: “Pa ja ne poznajem ovog čovjeka. Kako me je on operirao?”. Sjećao sam se drugih liječnika, s njima sam se dogovorio da me poluuspavaju. I u tom trenutku osjetim jaku bol u prsima, pogledam i vidim da sam posve razrezan po sredini. “Čekaj, mene su zamijenili, nešto su mi drugo radili, ja nisam taj pacijent, došlo je do zamjene pa su me odveli i operirali nešto drugo. Možda su mi napravili premosnicu, a nisu trebali”, grčevito sam tada razmišljao. I onda su mi objasnili što se sve dogodilo.
Jeste li se preplašili? Pomislili koliko ste malo brige pridavali zdravlju?
Jesam, i nakon toga rado ističem koliko smo svi zapravo neodgovorni prema zdravlju. Neuredan život, pušenje, nekretanje, sjedenje... Preplašio sam se već kada sam se počeo rušiti u nesvijest i ostavio se cigareta. Nekad sam pušio pet kutija dnevno, a danas sam veliki borac protiv pušenja. Sada s jednim prijateljem, s kojim sam nekada proveo na tisuće noći u Tiffanyju, pušeći, pijući i uživajući, šetam da se obojica sačuvamo.
Znači li to da odustajete od svoje životne filozofije uživanja u životu punim plućima?
U posljednje vrijeme više sam računa vodio o sebi, no pod dojmom svega što se dogodilo, spreman sam na veće rezove, odricanja, disciplinu. Ipak, ne želim odustati od svoje životne filozofije uživanja u životnim radostima. Nikada više ne bih prešao granicu kojom bih ugrozio zdravlje. Sada vidim da bih, da sam manje pušio, ili da nisam uopće, jednako uživao u svom životu. Ne treba se ničega odreći, samo shvatiti koliko je zdravlje važno.
Nekad vam 24 sata dnevno nije bilo dovoljno za posao i razna druženja. Jeste li danas stali na loptu?
Stao sam, manje izlazim. Lako me je preplašiti, a posebno me strah bolnica i doktora. I dalje podosta večeri provodim Kod Pere, ali i sjedim doma i pišem dodatak mojoj knjizi “Bez reprize”. Želim izdati novo, skraćeno izdanje, stvari koje nisu stale, a neke bih i preradio. Malo sam pažnje u knjizi posvetio životu koji se više nikad neće vratiti, a to je noćni život Zagreba, lokali, restorani, kultura druženja od prije 35 godina kod Tiffanyja, Drage, Kineskog restorana. Ni jednog od tih restorana više nema. U posljednjih 20, 25 godina vidim pokušaje da se vrati, a to je nemoguće. Netko tko nije proživio život na taj način ne može shvatiti kakvi su to bili užici, kako sadržajna druženja. Program za slobodu nastao je u tri ujutro u Hipodromu. Deseci dobrih emisija nastali su noću uz razgovore o emisijama. Druženja te generacije imala su pozitivne rezultate na poslu, ali negativne za zdravlje. I Obrad Kosovac i Silvije Hum također nose svoje bolesti.
Zna se koliko vam znače prijatelji. Je li vas ikad koji od njih razočarao, okrenuo leđa kad vam je trebao?
Jest, ali rijetko. Dogodilo se tek dva, tri puta. Potvrda moje životne filozofije i odnosa prema prijateljima bila je i promocija moje knjige. Bilo je 450 ljudi, a među njima barem njih sto s kojima prijateljujem već 30, 40 godina. To je vrijednost.
Kad će se nova knjiga pojaviti na tržištu? I hoće li biti jednako luksuzna kao i prva?
Nadam se za Valentinovo, a išao bih na jeftinije izdanje. Jedan je moj prijatelj svom poznaniku u Remetincu htio pokloniti moju knjigu. Jer ju je ovaj tražio. No, u Remetincu su mu rekli da ne može jer su korice tvrde te se knjigom može nekoga ubiti. Kad sam to čuo, rekao sam da treba napraviti knjigu za zatvorenike i ljeto. Mekih korica, da se može čitati na plaži, a ostale zatvorenike ne bi dovelo u opasnost da ih netko ubije.
Hoće li i u drugoj knjizi biti riječi o Ivi Sanaderu?
Što sam imao, to sam napisao još u vrijeme dok je bio premijer. Nisam od onih koji će udariti nekog tko je posrnuo.
Zašto ste uvijek imali odmak od politike? Kako to da nikad niste ni pomislili na ulazak u Sabor?
Politiku sam morao poznavati jer sam se bavio političkim novinarstvom. Ali nikad nisam htio ući u politiku jer sam neodgovorna osoba – za politiku. Anarhičan sam tip koji je živio svoj život odgovorno i ozbiljno radeći.
Je li točno da se na HRT-u razmišlja o novinarskoj akademiji na kojoj biste i vi predavali?
Četiri godine predavao sam na katedri televizijskog novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Gledam danas različite fakultete TV novinarstva, u Zagrebu, Varaždinu, Koprivnici. Civilizacijska je, profesionalna, novinarska i svaka druga sramota da HRT ne uzme desetak ljudi iz moje generacije i ne pokrene svoju akademiju, gdje će odgajati jedan dio novinara s treće, četvrte godine studija, plus mlađe novinare koji već jesu na HTV-u, da ih nauče profesionalnom pristupu.
Kako kao nekadašnji urednik Informativnog programa gledate na današnje vijesti na TV-u?
Imao sam odličan program zahvaljujući ekipi, oni su ga stvarali, a ja kao urednik i kasnije direktor programa koordinirao, sastavljao shemu. Oni su proizveli odlične prozore, vrata, krov, a ja sam od toga složio dobru kuću. To je cijela filozofija. Gledam Dnevnik i ne mogu se načuditi površnostima. Kako se može dogoditi da usred ljeta u prilogu o carini vidimo carinike iz arhive u zimskim jaknama? Taj je prilog pogledalo šest ljudi: novinar, montažer, pomoćni urednik, urednik, pomoćnik realizatora, realizator. Kakav je to timski rad?
Znači li to da su nove generacije manje uspješne od vaše ili je riječ o šlamperaju? Koji je recept uspješnosti vaše generacije?
Ne bih to dijelio generacijski. I ova generacija ima dobrih stvari, ali nema odgovornost timskog rada, borbenost za svaki detalj. Urednik Informativnog programa mora biti tamo 15 sati, mora se boriti za svaki prilog, pregledati svaku minutu. U tome i jest uspjeh Nove TV. Golem, profesionalni rad kojemu je Iva Gačić posvetila život. A HRT ima puno više ljudi. S jedne strane imate priču o povratku gledanosti, jačanja i nekih odličnih Dnevnika HRT-a, a s druge ponovno fušarenje u stvarima koje su nedopustive za HRT. Izbjegavam reći “moja generacija hoće raditi, a ovi ne”. Iako po onome što vidim, ispadaju neodgovorni.
Nedostaje li vam onaj pravi, nekadašnji zabavni program?
Vidim povremene pokušaje HRT-a da nešto napravi, ali mora napraviti jaki iskorak. Gledateljima treba veliki, dobar show. Bombon je, po meni, bez obzira na gledanost, “Do posljednjeg zbora”. Možda nije atraktivno, ali je dobro. Kulturni čin prema našoj pjesmi, s lijepim obradama i izvedbama.
Među rijetkim ste TV ljudima koji kažu – “bez obzira na gledanost”. Ostali kažu – “gledanost je najvažnija”.
HRT je javna koliko je u funkciji onih koji je plaćaju. Ne može nitko reći “ne zanima me gledanost” jer onda je pošteno odreći se pretplate. Gledatelj mora dobiti sadržaj koji neće biti prizeman. Svaki drugi dan bi na ekranu trebala biti neka emisija zabavnog programa. “Jadranske igre” mogle su se doraditi, sjetimo se što su bili “Jadranski susreti” prije 40 godina. Licenca. Za izvoz. Ovo nije ništa kvalitetnije, i to je ta površnost o kojoj govorim, “ajmo nešto na brzinu napraviti”. Treba sjesti deset dana, zatvoriti ljude na Sljeme da naprave 33 varijante scenarija “Jadranskih igara”. Pa neka budu na programu dva i pol mjeseca. Zašto dati samo pet emisija?
Zašto govorite samo o HRT-u. Druge televizije rjeđe gledate?
Gledam sve, ali na HRT sam najosjetljiviji. Ne mogu ni Nova TV ili RTL reći “mi smo komercijalna televizija i emitirat ćemo ono što nam je isplativo”. Došli su na hrvatsko tržište koje je civilizirano, kulturno, obrazovano, televizijsko. TV Zagreb u JRT-u bila je televizija vrhunskog europskog dometa. Nije tada postojala ni jedna svjetska serija koja se nije i kod nas emitirala. Imamo gledatelje koji 40 godina znaju što je kvaliteta, pa kako će onda RTL reći “mi to nećemo”. Morate! Morate proizvoditi više domaćeg programa, jak domaći show, zabavni program. I Nova TV također. Ne može sve biti sapunica jer će “Ruža vjetrova” s ekipom poluglumaca koji su ušli unutra – pasti.
Kako to da ste, unatoč burnom životu, u skladnom braku, bez ijednog skandala ili novinskog članka više od 30 godina?
Uspjeh svakog muškarca ovisi o ženi. Imao sam sreću i u prvom braku, da je moja supruga Dina imala razumijevanja za moj posao. S Pupom sam više od 30 godina i sve to vrijeme ima razumijevanje za moj posao premda je televizija nikada nije zanimala. Kad smo se upoznali, mislio sam da me zna s malih ekrana, a ona nije imala pojma tko sam. Shvatila je koliko volim taj posao, a on traži da mu budem posvećen po 10, 12, 15 sati dnevno. Dosta sam večeri provodio s društvom, a često je i ona bila s nama. Jednako sam se ponašao, supruga mi nikada nije bila prepreka. Znao sam se i pred njom udvarati ženama, zabavljati se. Od početka smo uspostavili takav odnos koji traje više od 30 godina.
Ljudi se danas bore za svoju puku egzisrenciju a to dal će nekome puknuti konac il neće uopće ih nije briga ,svakim danom sve više i više konaca puca no bit će gadno kada počnu " PUCATI FILMOVI"