Stvaralaštvo toliko osebujno, specifično, posebno i drukčije od svega ostalog da zaslužuje vlastiti naziv. To je rad Stephana Lupina, svjetski proslavljenog fotografa i umjetnika čiji je bogat opus poznat pod nazivom – lupinizam.
Na tisuće erotskih fotografija, apokaliptične slike, monumentalne skulpture, ali i namještaj. On svojim radom spaja nespojivo, kažu jedni, no drugi odgovaraju da to čini jako uspješno. Stoga nije čudno da je njegova umjetnost stekla epitete poput nevjerojatne i kontroverzne, a najbolja djela stvorena u 35 godina rada, njih više od stotinu, mogu se razgledati na izložbi “Lupinizam” otvorenoj u Klovićevim dvorima koja je već izazvala brojne reakcije.
– Za mene je lupinizam ta moja prosvijećena, kreativna, luda i nadrealna energija. Nemaju me kamo svrstati, pa onda kažu da je to moj stil. A to tako i jest. Što god napravim originalno je, nema “copy-paste”, ne povodim se za svjetskim trendovima – komentira Lupino činjenicu da je cijeli umjetnički pravac nazvan po njemu. Ističe i da je barem sto godina ispred svog vremena, a inspiracije ima toliko da je opus predstavljen u Klovićevim dvorima tek četvrtina onoga što je za života stvorio.
Početna točka njegova stvaralaštva bile su osamdesete u New Yorku kada je Stephan Lupino prvi put stao iza objektiva fotoaparata, iako je do tada uvijek bio ispred njega. Prije dolaska u SAD radio je, naime, kao model u Europi, a sve je počelo kada je iz rodnog Varaždina otišao u svijet upoznati velike gradove. Tada se, još kao Ivan Lepen, prvo otputio u Rim gdje je otvorio svoju školu karatea te postao tjelohranitelj eliti, poznatim osobama i bogatašima. Lupino je oduvijek bio ljubitelj sporta, posebice borilačkih sportova, no u Italiji počeo se baviti modelingom.
– Nosio sam Versacea, Valentina i Armanija, radio s poznatim modelima i slikao se za američki Vogue. I cijelo vrijeme dok su mene fotografirali, razmišljao sam da bih ja mogao raditi to isto – prisjeća se Stephan Lupino koji je spletom okolnosti nakon Italije završio u Londonu, odakle je otišao u New York. Sa samo dva kovčega, napominje. Ondje je nastavio raditi kao model, a pozirao je, između ostalog, i poznatoj modnoj fotografkinji Deborah Turbeville. Od nje je posudio i prvi fotoaparat te počeo sam raditi portrete, a fotografije su ispale toliko dobro da nitko nije vjerovao da su njegove.
– Ostalo je povijest! – kaže kroz smijeh. I doista, Lupinov su talent prvo uočili u poznatom časopisu Details za koji je počeo bilježiti detalje iz njujorškog noćnog života, no to je bio samo početak. Tijekom karijere objavljivao je fotografije u vodećim modnim i umjetničkim svjetskim časopisima poput Voguea, Zooma, Kinga, Maxa, Playboya…
– Ljudima je uvijek najimpresivnija ta priča o mojem fotografiranju noćnog života u New Yorku, a to doista jest bilo posebno vrijeme. Bio sam pun energije, a New York je tada bio “dream town”. Svatko tko je osamdesetih nešto u svijetu značio, bio je tamo – prisjeća se s nostalgičnim smiješkom na licu Lupino ispred čijeg su se aparata našle poznate svjetske zvijezde poput Micka Jaggera i Pelea, a družio se s Grace Jones, Billyjem Idolom, Bryanom Ferryjem… Lupina su zvali kraljem noćnog života, a zbog činjenice da je zabilježio sve lude provode na njujorškoj sceni, časopis “Paper” uvrstio ga je na popis deset ljudi koji su obilježili noćnu scenu New Yorka osamdesetih i devedesetih godina. Osim toga, proslavio se i fotografiranjem aktova, pa mu je tako pred objektiv stalo više od 2000 golih žena te više od 500 muškaraca. Zna se našaliti da je i sam Mick Jagger komentirao da mora vidjeti kako Lupino uspije skinuti toliko žena. Iako je u to vrijeme bio na vrhuncu slave, a njegove su se fotografije prodavale za tisuće dolara, kada je u Hrvatskoj počeo Domovinski rat, vratio se, kako kaže, prvim avionom.
– Volim ovu zemlju i uvijek me nešto u duši vuklo da se vratim, čak i kada sam bio najpopularniji u svijetu – ističe Lupino koji je nakon povratka u Hrvatsku fotografirao ratne strahote, a počeo se baviti i humanitarnim radom. Tako je u sklopu projekta “Moji anđeli” fotografirao djecu s posebnim potrebama i s malignim bolestima za koje je skupljao donacije. Upravo su to fotografije, smatra, čije vrijeme tek dolazi i koje će izrazito potresti javnost kada budu objavljene.
Iako se Lupino, bez obzira na to što fotografirao, u svijetu proslavio baš iza objektiva, prije desetak godina počeo je pokazivati koliko je zapravo svestran. Tada se, naime, okrenuo slikarstvu i kiparstvu, a da je očito riječ o uspješnom odabiru dokazuje i to da njegove najpoznatije skulpture vrijede stotine tisuća dolara, a bile su izložene u poznatim muzejima i galerijama diljem svijeta. Riječ je uglavnom o apstraktnim prikazima tijela, o vitkim i izduženim figurama koje su zapravo Lupinova interpretacija stvarnosti, odnosno njegova transformacija običnog u nevjerojatno. To je ono, kako kaže, što on voli proizvoditi vlastitim rukama, pri čemu najčešće koristi drvo i metal te razne alate za njihovu obradu, no radio je i u ljevaonici s broncom. Rezultat su skulpture koje su u isto vrijeme privlačne, ali i odbojne.
– Sad se najviše bavim baš tim skulpturama i slikanjem. Moje apokaliptične slike na platnu prikazuju kraj na jedan sasvim drukčiji način – objašnjava Lupino koji za sebe kaže da radi tematski, u fazama, ovisno o tome što ga u kojem trenutku inspirira. Tako se prije dvije godine intenzivno bavio izradom dekorativnog namještaja, također veoma osebujnog stila. U njegovoj su se kolekciji nalazili stolovi, stolci, ogledala i križevi, a najveću su pažnju dobili stolci posvećeni poznatim povijesnim i suvremenim ličnostima poput Cezara, Mao Ce-tunga i Putina.
– Teško će netko shvatiti moju umjetnost, to je jako komplicirano i jako puno ispred svog vremena. Može je se eventualno osjetiti te opipati da je to nešto stvarno i drukčije od ostalog – ističe Lupino te dodaje kako ljudi često bezrazložno napadaju ono što ne razumiju. Navikao je da ljudi imaju oprečne stavove o njegovim djelima, no opus poput onog izloženog u Klovićevim dvorima malo koga može ostaviti ravnodušnim. U svakom slučaju, takav pothvat jednog suvremenog umjetnika zaslužuje respekt, bez obzira na ukus.
– A da sam vani? Pa siguran sam da bih već stekao svjetsku slavu da živim u Londonu ili New Yorku. Često me znaju pitati što još uvijek radim ovdje i zašto živim u Zagrebu – priznaje Lupino te objašnjava kako je u Hrvatskoj ostao prvenstveno zbog obitelji, zbog majke i djece. Također, ističe da nije bitno gdje stanuje, kada on zapravo živi i radi u cijelom svijetu. A pomalo i u svemiru i u mašti, dodaje.
– U Hrvatskoj sam logistički jako dobro pokriven. Imam mir da mogu stvarati umjetnine koje mi se sviđaju, svoje slike i skulpture. Možda u New Yorku ne bih mogao toliko stvarati, ondje bi vjerojatno naglasak više bio na mojoj fotografiji. Također, u New Yorku je tempo puno brži i jači te bih se ondje puno više trebao baviti marketingom, a ovdje gotovo uopće nisam još na to obraćao pozornost. Uskoro budem i zato kažem da je lupinizam budućnost, popularnost će mu samo rasti – kaže Lupino koji je trenutačno više vezan uz Europu, a tek se u budućnosti planira opet fokusirati na Ameriku.
Planova ima i više nego napretek, pa tako već dogovara izlaganje u Beču i Londonu, no sada je prvo potpuno posvećen izložbi u Klovićevim dvorima za koje smatra da su hram hrvatske umjetnosti.
– Velik je pothvat ovdje imati izložbu, ja sam izlagao u mnogim svjetskim muzejima i galerijama, ali smatram ovo jednim od vrhunaca svoje karijere. Teško da u Hrvatskoj postoji još neki suvremeni umjetnik koji može takvo što pripremiti u Klovićevim dvorima. Za ovo što sam ja napravio drugima treba deset života jer ja imam tu ludu energiju još od djetinjstva i radim po 15 sati dnevno. A drugi umjetnici većinom filozofiraju, pa malo rade, pa komentiraju. A ja sam kao stroj kada radim – kaže Lupino.
Kada se govori pak o njegovu načinu stvaranja, često se spominje luda energija i opsesivnost, a i sam umjetnik kaže da dok stvara osjeća se kao da je na drugom svijetu i u drugom vremenu.
– Tada kao da nisam svjestan, radim instinktivno i pokreće me ta neka božanska energija koju dobivam odozgo. Kad osjetim da dolazi od Boga, odmah to stavljam na platno ili prenosim na skulpturu. Nema tu puno razmišljanja ni puno filozofiranja. Radim automatski, potpuno opsesivno, kao što sam se nekada bavio karateom, kao da je to stvaranje neka borba. Kada radim, disanje mi se uspori, zaboravim jesti, zaboravim koliko je sati... Kad mi dođe ta euforija, nekad radim cijelu noć. Zato mi je veoma teško objasniti kako stvaram. Ništa u tome nije onako školski, da dođe ideja, pa da se skicira... Kod mene toga nema, ja samo šibam. I u tome se prepoznaje ta originalnost i ta energija – objašnjava Lupino te dodaje kako ga od drugih razlikuje i to što se ne pokorava zadanim normama.
– U Hrvatskoj smo danas puno konzervativniji nego prije i to se jako odražava na umjetnost. Ovdje vlada siromaštvo i umjetnici imaju egzistencijalnih problema pa se moraju kompromitirati, paze što će reći ovi, što će reći oni, dodvoravaju se politici. Meni se to ne sviđa i ja, srećom, to ne moram raditi jer sam svoj novac već zaradio. Ne moram se nikome dodvoravati da bih prodao neku skulpturu, nego radim što želim – smatra te dodaje da je rezultat takvog sustava da svi stvaraju isto te da sve galerije i muzeji izlažu isto. Nitko, kaže, ne želi ništa novo, svi bi radije igrali na sigurno.
– Naše institucije još nisu otvorene za moju umjetnost. Ja sam za njih još uvijek enigma jer su to većinom uštogljeni ljudi koji su politički angažirani, a ja se uopće u te krugove neću miješati. Oni svi guraju jedni druge, a ja sam iznad toga – zaključuje te ističe kako je miješanje politike i umjetnosti puno izraženije u Hrvatskoj nego vani, no svuda se to događa. Tako se baš “Putinov stolac” Stephana Lupina trenutačno igrom slučaja može vidjeti u Klovićevim dvorima, a zapravo je trebao biti izložen u jednoj galeriji u Londonu. No Lupinu su poručili kako “zbog komplicirane situacije s Rusijom, možda sada nije najbolje vrijeme za to”. Inače je riječ o jednom od njegovih kapitalnih djela, a stolac ručno izrađen od metala i 300 godina starog hrastova drva teži više od sto kilograma.
Neka od najboljih djela Stephana Lupina već su diljem svijeta našla svoja mjesta na kojima su izložena, pa je tako njegova brončana skulptura “Fire Woman” prije nekoliko godina postala zaštitni znak ekskluzivnog kluba i galerije Domenico Vacca, na križanju čuvene njujorške Pete avenije i 55. ulice. “Fire Angel”, za koju pak Lupino kaže da je trenutačno jedna od “najjačih” skulptura u Hrvatskoj, prije mjesec dana postavljena je u Varaždinu, a to je već njegova druga skulptura u rodnome gradu, nakon “Flying Venus”.
– Ovog ću ljeta postaviti svoje skulpture na Zrću, a mogu najaviti da su sljedeći Zagreb i Zadar. Moje skulpture bit će odlična atrakcija za turiste jer je sad sve puno samo tih naručenih bista još iz doba Jugoslavije. One su tehnički i zanatski dobro napravljene, ali su dosadne, meni je to dosadno i staromodno. Trebamo ići naprijed, po svemu pa i po tome – zaključuje Stephan Lupino.
Zijev. Ovakvi tekstovi predstavljaju novi pravac jos poznat kao zijevizam.