Čitala sam nedavno članak u New York Timesu o influensericama s TikToka koje savjetuju (najuspješnije traže otprilike pedeset dolara po minuti razgovora) kako pronaći originalno, novo ime za svoje dijete - jer, objašnjavaju, ime djeteta danas dio je vašeg osobnog brenda, još jedan element vašeg stila, baš kao što su to uređenje vašeg životnog prostora ili vaša odjeća. Razumijem potražnju, nije to mali posao biti originalan nakon što su se Kim Kardashian i Kanye West istaknuli izabravši djeci imena Svetac, Chicago, Sjever (u originalu North, nije li to logično kad se otac preziva zapad, West) te Psalam. A to je ništa prema imenima koje je Grimes, pjevačica i zaljubljenica u transhumanost i tehnološku budućnost znanstvene fantastike, birala za troje djece koje ima s milijarderom Elonom Muskom: Techno Mechanicus, pa onda Exa Dark (Dark se tu odnosi na svemirsku tamnu tvar) i na koncu mali "robot" X Ai A XII kojeg zovu samo Eks.
Ekološki osviještena, zelena Gwyneth Paltrow, koja je prije dvadeset godina za kćerku odabrala ime Jabuka (Apple), već spada u romantičnu prošlost, usporedimo li njezin odabir imena s novim imenima koja su se pojavila među bogatima i slavnima, ali i svima onima koji ih slijede i slijepo podražavaju. Influenserice objašnjavaju da trebamo imenom koje dajemo djetetu "normalizirati" ideju da ističemo ono što mi volimo; jedna od njih svojoj kćerki dala je ime (u prijevodu) Ćudljiva Lou, druga se odlučila za Eterična, treća za Poslijepodne… Taj trend ukazuje na to da neki "moderni roditelji" svoje dijete doživljavaju kao živi, slatki "modni detalj", kako je to davno anticipirao Brüno, politički krajnje nekorektan, satirični lik modnog novinara iz filma Sashe Barona Cohena iz 2009. Obiteljska tradicija, preci, kulturna tradicija iz koje potječemo, sve to postaje nevažno u društvu u kojem su djeca poput samonikle biljčice, samo još jedan "element osobnog stila, brenda", kako puk poučavaju slavni.
VEZANI ČLANCI
Ovaj članak o imenima pročitala sam neposredno nakon što sam gledala novi porazni dokumentarac "Food Inc. 2" (Hrana d.d. 2) o tome kako se hranimo i kako se doslovno ubijamo "novom", brzom, ultraprocesuiranom hranom koja se prodaje po hipermarketima. Ultraprocesuirana hrana je hrana koju ne možemo skuhati sami, kod kuće. To je hrana s polica samoposluživanja koja je nastala dodavanjem brojnih kemijskih spojeva, sa sastojcima za koje ni ne znamo što su, čija imena jedva da možemo izgovoriti. Takva hrana, koju mnogi nude svojoj djeci s novim hirovitim, razigranim, originalnim imenima, počinje potiskivati tradiciju, hranu koju kuhamo sami, kod kuće, sa sastojcima koje smo kupili lokalno, na tržnici. Tradicija je uvijek povezana sa zdravorazumskim pristupom životu koji se razvijao i održao upravo zato što je dokazano dobar. Ništa što su jeli "naši stari" stoljećima ne može biti loše za naš organizam koliko novoizmišljena hrana proizvedena u laboratoriju. Velika većina veganskih supstituta za sve što oni ne mogu jesti - majonezu, sir, mlijeko, kobasice - zapravo spada u najnezdraviju moguću hranu, ultraprocesuiranu. To što na njima piše da nemaju životinjskih masti ili glutena nipošto ih ne čini zdravom hranom.
Znanstvenici koji se bave mikrobiomom naših crijeva i narodnim zdravljem, prevencijom, sad već pouzdano znaju, kako objašnjavaju u filmu, da ta lako dostupna i naoko bezazlena hrana dugog roka trajanja vodi u dijabetes, gastrointestinalne bolesti, kardiovaskularne bolesti i, dakako, sad već epidemijske razmjere gojaznosti. Važno je shvatiti da se tu ne radi samo o kalorijskom unosu koji je uvijek veći kad jedemo ultraprocesuiranu hranu jer je dizajnirana tako da "zezne" naš mozak o hormone gladi i sitosti, grelin i leptin, pa je uvijek pojedemo previše; još je veći problem to što naš organizam te kemijske spojeve u takvoj hrani ne prepoznaje, nije evolucijski za njih pripremljen i gubi prirodnu nutritivnu mudrost koju smo stekli kroz desetke tisuća godina čovjekove prehrane. Ukratko, ta se hrana "igra" s našim mikrobiomom i to neće dobro završiti.
Prvi film "Hrana d.d." (Food Inc.) iz 2008. godine Manohla Dargis, filmska kritičarka New York Timesa, proglasila je najstrašnijim hororom te godine. U drugim filmskim kritikama često se našla preporuka da film gledamo nakon što smo jeli jer jednom kad ga pogledamo, teško da ćemo naći nešto što želimo pojesti, a nismo sami uzgojili. Film se detaljno bavio jezivim industrijskim uzgojem životinja, stoke i pilića, odvratnim uvjetima u kojima te životinje žive, što je već samo po sebi dovoljno jezivo.
No, još je gore što je uzgoj goveda, koja žive u svojim fekalijama, bez sunca, a hrane se neadekvatnom industrijskom hranom od kukuruza umjesto travom, za koju je prilagođen njihov probavni sustav, doveo do pojave nove, smrtonosne varijante bakterije Escherichia coli u njihovim crijevima. Uz to, stoka se kolje u samo nekoliko gigantskih klaonica u Sjedinjenim Državama, gdje se meso brojnih životinja s mnogih farmi miješa da bi se proizvelo neshvatljivo velike količine mljevenog mesa za hamburgere u restoranima brze prehrane, pa se ta nova E. coli počinje pojavljivati u hrani. Od te nove E. coli u samo nekoliko dana umro je posve zdravi dvogodišnjak nakon što je pojeo hamburger i njegova majka posvetila se borbi da se taj problem osvijesti u američkom Kongresu i Senatu.
Dokumentarac Roberta Kennera detaljno se bavio i megakorporacijom Monsanto, koja je praktično dobila vlasništvo nad gotovo cjelokupnim zalihama sjemena koje se koristi u američkoj pa i svjetskoj poljoprivredi. Dapače, Monsanto progoni one koji se usude čuvati i koristiti svoje staro sjeme za intenzivni uzgoj biljnih kultura poput soje i kukuruza pod izlikom da zapravo koriste njihovo, genetski modificirano sjeme koje ne žele platiti.
Robert Kenner, redatelj tog slavnog dokumentarca o hrani, bio je nominiran za Oscara, a nagradu Emmy je i osvojio. Sad je za drugi nastavak priče o prehrani Amerikanaca (sa suredateljicom Melissom Robledo) opet angažirao poznate savjetnike iz prvog filma, pisca i profesora s Harvarda Michaela Pollana, autora brojnih, iznimno važnih i zanimljivih knjiga o hrani, te Erica Schlossera, autora knjige "Fast Food Nation" (Nacija brze prehrane). U oba ta filma o uzgoju hrane i prehrani stanovništva Sjedinjenih Država uvijek se na kraju pojavi i tračak nade. Tu su poduzetni poljoprivrednici koji smišljaju načine kako se ponovno vratiti uzgoju stoke u zaokruženom ekosustavu u kojem stoka jede travu, gnoji je i održava zemlju plodnom, umjesto da je beskonačno iscrcpljuje.
Michael Pollan, kolumnist, pisac i profesor, guru za sve one koji razmišljaju o hrani malo ozbiljnije, a ne čitaju samo o novoj dijeti ovog tjedna ili brzim receptima, neprestano, već desetljećima, želi Amerikance osvijestiti oko njegove osnovne prehrambene postavke: "Jedite hranu, u manjim količinama, uglavnom biljnog podrijetla". Kad on kaže "hranu", misli na ono što se kupuje na tržnici, idealno od lokalnog poljoprivrednika, hranu koja ne putuje u hladnjačama tisuće kilometara i nije "obogaćivana" kemikalijama. Pollan je u drugom nastavku filma optimistično objasnio da su njihov prvi film te brojne knjige entuzijasta poput njega pokrenuli pravi "food movement" u Americi, prehrambeni pokret s pojavom tržnica u svakom gradu s lokalnim proizvođačima (mi bismo rekli OPG-ima, malim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima).
GALERIJA Pogledajte kakva je atmosfera vladala na IN Musicu ove godine
No, dok se Pollan veseli ponovnoj masovnoj pojavi tržnica s lokalnom hranom u Americi, mi svjedočimo polaganom propadanju naših, ne samo zagrebačkih. Kad se samo sjetim onih preskupih tržnica po malim jadranskim mjestima, na kojima uglavnom više nema lokalno proizvedene hrane već je sve iz uvoza, jezivo preskupo, dođe mi da zaplačem jer se bojim da će se to dogoditi i na Dolcu, na Kvatriću, na jarunskoj tržnici…
Kao da smo opet u nekoj čudnoj paralaksi s Amerikom, kao da sad "hvatamo" ono što se tamo događalo prije dva desetljeća, kad gotovo i nije bilo tržnica i kad su se masovno počeli hraniti tom ultraprocesuiranom hranom s polica trgovina. Nadam se da će naša gradska i državna vlast pomoći da se održe naše tržnice koje su nekad Amerikancima bile zanimljive poput starinskog muzeja zdravog života. Amerikanci su se još donedavno divili našoj zagrebačkoj tržnici Dolac, svem tom blagu Božjem koje su ljeti tamo mogli vidjeti na jednom mjestu. A danas? Taj prizor postaje otužan, s puno manje štandova i mnogim praznim lokalima u prizemlju pa se meni ovaj novi nastavak filma o hrani zaista učini kao horor, ono od čega moramo strepiti. Moramo se bojati života u Hrvatskoj bez tržnica na kojima poznajemo svoje male lokalne proizvođače već desetljećima, gdje smo uvijek mogli nabaviti lokalno uzgojenu hranu i biti lokavori i prije nego je taj pokret zaživio u svijetu.
Kad sam pročitala završnu poruku s kraja prvog filma "Food Inc." - "Promijeni sistem, kupuj provjereno, sezonalno, lokalno, u samoposlugama čitaj etikete…" - nasmijala sam se u sebi vedro. Mi smo tad tako i živjeli diljem Hrvatske, nije nas trebalo opominjati. Znali smo intuitivno da je hrana uvijek mreža iznimno važnih odnosa. Kao prvo, tu je odnos s proizvođačem, svojom "kumicom" koja je ponosna na svoje povrće ili sir i vrhnje, kojoj vjerujemo, čije voće i povrće ime sve boje i okuse koje od njega i očekujemo. A onda dolazi još važniji odnos, a to je odnos s onim tko je hranu priredio, skuhao, slijedio neke obiteljske recepte, s puno truda skuhao ono što će nas zaista nahraniti, i tijelo i dušu.
GALERIJA Pogledajte kako je izgledalo Modrićevo vjenčanje prije 13 godina
Kad razmišljamo o hrani, trebali bismo razmišljati i o važnim trenucima u životu koje je obilježila neka hrana, neka mama ili baka koja ju je skuhala. Hrana kao i dječje ime ipak nije (samo) statusni simbol, novo polje za snobovsko prenemaganje. Ona je ono što nas održava na životu, što će pomoći da ostanemo zdravi, puni energije, ali i povezani s prošlošću i tradicijom.
Uvijek se sjetim jednog članka koji je 2012. za časopis Bon Appetit napisao Anthony Bourdain, slavni chef, pisac, putopisac dokumentarist, karizmatični zaljubljenik u pravu hranu, onu koju kuhaju mame i bake. U svakom gradu koji bi posjetio najvećom privilegijom, najdivnijom gestom, smatrao je poziv "doma", ne u najskuplji restoran, već u normalni dom u kojem kuha iskusna baka koja je u životu skuhala tisuće i tisuće ručkova i večera, uglavnom držeći se tradicije i specijaliteta svojeg kraja. U tom članku sjetio se svojeg oca, podrijetlom Francuza, koji je za sebe volio reći da je "čovjek jednostavnih potreba". Nikad hranu nije smatrao poligonom za snoberaj, pogotovo se nije prenavljao s vinima. Tvrdio je da je pravo vino samo crno, i to iz Bordeauxa odakle potječe njegova obitelj, ali bilo mu je posve svejedno je li to dobro stolno vino iz gostionice ili neki Chateau.
Za Bourdainovog oca sva je hrana bila ili "čudesna" ili bezvrijedna… Potpuno ga razumijem. Može li bilo koji obrok biti bolji od svježe ribe na lešo i mlade zdravo uzgojene blitve s krumpirom i najboljim maslinovim uljem. Nije puno toga potrebno da ručak bude "čudesan", samo je potrebno nabaviti svježe, lokalne namirnice i to prirediti bez puno prenavljanja. I upravo kao što je smatrao stariji Bourdain, svagdje se nađe nešto zdravo i dobro. U Francuskoj za njega su to bili izuzetni meki sirevi, u Jerseyju, gdje je živio, odlične vongole i jastog s maslacem na obali oceana…
"Rano me naučio da je vrijednost nekog jela u zadovoljstvu koje nam pruža; gdje sjedimo dok ga jedemo i s kime to jelo jedemo - to je ono što je zaista važno. Možda najvažnija lekcija koju mi je prenio: nemoj biti snob. Uvijek ću barem pokušavati dostići taj ideal - jer mi je pomogao da po svijetu, na mjestima kamo sam putovao, probam ono što mi se nudi bez straha I predrasuda. Da bismo osjetili zadovoljstvo - tome me naučio otac - moramo mu se otvoriti", objasnio je Bourdain.
Danas je sve to o čemu je pisao Bourdain prije više od desetljeća još puno važnije jer se doista radi o našem opstanku. Ne pretjerujem. Protiv kroničnih bolesti modernog doba možemo se boriti samo hranom koju kuhamo kod kuće, što bi rekao Pollan, uglavnom od zdravog lokalnog povrća, tek tu i tamo s mesom ili ribom. Lažno meso koje nam počinju naturati velike korporacije nije rješenje niti za spas našeg ekosustava, a ni našeg mikrobioma. Ako mi ne vjerujete, pogledajte "Food Inc. 2".
VIDEO Tony Cetinski: Menadžeri ne stvaraju zvijezde, one im se dogode
