Može li gradonačelnik Zagreba postati netko tko ne zna nabrojiti ni jednu pjesmu o Zagrebu? Naravno da može. Ali baš ni jednu! Dogodilo se to Davoru Filipoviću (HDZ) kad ga je novinar Pressinga N1 televizije pitao koja mu je najdraža pjesmu o Zagrebu.
"Što se tiče pitanja o pjesmama o Zagrebu, to je kao kada trebate naručiti neku pjesmu pa ne možete odmah reći ime pjesme. Tako ste vi mene uhvatili, kao kada vam netko kaže 'naručite pjesmu', a vi je ne možete ispaliti iz rukava. Ne mogu se sad sjetiti", odgovorio je Filipović i pao na najlakšem testu.
Čovjek bi očekivao da će kao iz topa ispaliti neki jednostavan naslov poput "Zagreb, Zagreb" ili "Zagreb, tak imam te rad", ali je očito da prethodni "rad" na predstavljanju nije bio dovoljan i da će mnogi još trebati ozbiljno "delati" ova dva mjeseca do izbora. A možda i neće, jer očito je da se problemi kulture ne postavljaju kao primarni pred kandidate u utrci za gradonačelničke fotelje za skore lokalne izbore.
Pa ni pred Miroslava Škoru, koji u trećem pokušaju, nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora, ide obrnutim redoslijedom od Milana Bandića. Bandića koji - poslužimo li se terminom iz televizijske serije "The Crown", aktualiziranom nedavnim intervjuom princa Harryja i Meghan Markle - nije abdicirao, ali je svojim iznenadnim odlaskom otvorio mogućnosti mnogima.
Pa i Miroslavu Škori, koji je smjesta najavio kandidaturu, shvativši da prazno mjesto odlaskom vodećeg populista naprosto vapi za nekim popularnim imenom. Može li zagrebačkim gradonačelnikom postati netko tko je građanima toga istoga grada skupo naplaćivao parking u gradu pred bolnicom Merkur?
Naravno da može, jer ako je Milan Bandić godinama sugrađanima "prodavao" najskuplja davanja u državi i maglu oko fontana, te šest puta pobijedio na izborima - doduše, prvi put kao SDP-ov kandidat, a tek poslije se osamostalio - jasno je da ni ekonomska pitanja, kvaliteta života i cijena stanovanja u Zagrebu nisu od najveće važnosti. S druge strane, mnogi zaboravljaju da nije otišao samo Bandić, nego i Balašević, na kojeg je - dakako, samo formalno, a ne sadržajno - Miroslav Škoro često podsjećao svojom estradnom karijerom. I tu se otvorilo prazno mjesto, pa bi sinergija trubadurskog pjesništva i popularnosti mogla kod Škore uroditi nekakvim izbornim plodom.
Racionalno govoreći, čini se da samo Tomislav Tomašević iz Možemo!, kao najpopularniji kandidat i favorit svih sklonih promjenama u Zagrebu, i Miroslav Škoro kojem se iznenada otvorila izborna priča odlaskom Bandića, imaju stvarne šanse ući u drugi krug u igri velikih brojeva kakva je za to potrebna. No, ono što bi se Škori moglo pokazati kao otegotan faktor, svojevrsna je nepravda purgerskog mentaliteta, ista kao i nepravda njegova poznatog stiha "čudni ljudi, čudnih imena", koji je i sam nedavno objašnjavao i pojašnjavao.
Čak ni priča o parkingu ne bi ga morala koštati koliko komentari zagrebačkih bakica na ulicama i trgovima koji se otprilike svode na ovo: "što će nam Škoro, pa on nije iz Zagreba" ili "neka se kandidira u Osijeku". Upravo ta nedavno aktualizirana priča o "dotepencima", analogijom Škorina stiha o "čudnim imenima", mogla bi i Filipoviću i Škori zagorčati gradonačelnički predživot ne pronađu li adekvatan protuotrov.
No, naglasimo, potpuno je jasno da će i puritanski Purgeri i zagriženi fanovi Škorine pjesmarice izabrati sasvim krivo ako će se voditi tim nebitnim detaljima. Nitko nije odgovoran za to gdje je rođen, niti bi to trebao biti problem. Problem je što većina glasačkog tijela u Zagrebu godinama apstinira ili pojma nema što zapravo želi, pa bi uskoro opet moglo ispasti "Ne možemo!". Ali se zato poslije izbora to isto glasačko tijelo godinama žali i debatira na Facebooku, što je valjda najveći izraz dokone purgerske pobune.
Po toj logici ja bi bil hajdukovac zato kaj volim si s društvom zapopevati večeras je naša fešta.