Ako ste nedavno gledali sjajnu njemačku televizijsku seriju “Babylon Berlin”, koja govori o Berlinu između dva rata, vjerojatno ste zamijetili i glazbenu podlogu čiji je “kurator” bio Bryan Ferry, nekadašnji član grupe Roxy Music. Krajem prošle godine, nakon što je lani gostovao na šibenskoj tvrđavi Sv. Mihovil, pojavio se i Ferryjev novi album “Bitter-Sweet” na kojem se u još širem rasponu u jazzy-maniri bavi obradama pjesama i ugođajem kakav je vladao u doba njemačke Weimarske Republike između dva svjetska rata.
Nije to prvi iskorak Bryana Ferryja u to razdoblje, jer se 1999. godine samostalnim albumom “As Time Goes By” okrenuo sličnoj zvučnoj kulisi međuratnog jazza, swinga i sličnih idioma. Nedavno se na domaćem tržištu pojavio dvostruki CD Radojke Šverko istog naziva, “As Time Goes By”, na kojemu se vrhunska domaća pjevačica u koncertnom okruženju festivala Jazz.hr lani u svibnju pozabavila vremešnim jazz-standardima.
Ukupno 19 pjesama snimljenih u dvorani Blagoja Berse u novoj zgradi zagrebačke Muzičke akademije dalo je priliku Radojki Šverko za pjevačku ekspertizu u društvu renomiranih glazbenika, klavirista Vladimira Babina i ritam-sekcije bubnjara Tončija Grabušića i Henryja Radanovića na kontrabasu.
Koncertna snimka, naravno, uključuje i njezin najveći uspjeh, pjesmu “Kud plovi ovaj brod” kojom je na Splitskom festivalu 1970. godine osvojila nagrade žirija i publike te se kao mlada pjevačica nametnula širokoj publici i upisala evergreen koji i danas često čujete na radiju. Dapače, kad sam prošle godine pripremao glazbenu dionicu velike izložbe “Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost” u Muzeju za umjetnost i obrt i tekst za popratni katalog, prošao sam i kroz karijeru Radojke Šverko koja je kao mlađa pjevačica krenula stopama prethodnica te uz Josipu Lisac i Zdenku Kovačiček obilježila iduću dekadu domaće estrade, sedamdesete. Jedna od prethodnica bila je i Gabi Novak, s kojom su upravo Radojka Šverko i Tereza Kesovija unatrag nekoliko godina održale seriju zapaženih nastupa domaćih pjevačkih diva u punoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Znamo li da se i Gabi Novak reaktivirala albumom “Pjesma je moj život” 2002. godine, pa zatim s “In Concert – Jazzarella 2009.”, jazz-matrica za domaće pjevačke legende ovim izdanjem Radojke Šverko dobiva još jedan nastavak. Jazz je u povijesti te iste domaće estrade uvijek bio “tu negdje”, čak i kad je bila riječ o zabavnoj glazbi. Drago Diklić i Stjepan Jimmy Stanić, iako poznatiji po šlagerima, bili su dio jazz-scene koja je tada uhvatila korijene čije plodove vidimo i danas. Naime, do prije nekoliko godina u Zagrebu je bilo pomodno pitati “koji jazz se sluša danas?”. Nekoliko sjajnih međunarodnih festivala poput ženske Jazzarelle i muškog Zagreb Jazz Festivala Dražena Kokanovića, koji su u Zagreb doveli senzacionalna inozemna imena, doveli su i do nove popularizacije jazza kod nas, jazza na koji se “išlo” masovno kao na hokejske utakmice medvjeda dok nisu izašli iz mode. Jazz, srećom, nije.
Danas je festival Jazz.hr, na kojem je nastupila i Šverko s programom s ovog CD-a, u svojem jesenskom i proljetnom ciklusu ostao izlog domaćim i inozemnim jazzistima koji uporno brane njegove boje. A te “teške boje” jazza posljednjih godina na domaćem tržištu, pokraj sjajne nove generacije glazbenika, “brani” sve više seniora. Pjevačica i pjevača koji su, poput Šverko, Gabi, Diklića i Stanića karijere započeli šezdesetih, pa i pedesetih godina, a i danas redovito pune dvorane u kojima nastupaju.
