Glazbenik Miroslav Škoro održat će 8. i 9. ožujka koncert u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, pod egidom “Ne vjeruje srce pameti”. Zanimalo nas je ima li ta rečenica, prema istoimenoj Škorinoj pjesmi s albuma “Milo moje”, neko skriveno značenje.
“Glavni izazov svih proučavanja poezije i proze, u vrijeme kada ste sve morali pročitati a ne guglati, bio je upravo pokušaj odgonetanja što je pjesnik, ili pisac, htio reći svojim djelom. Često bi u takvim situacijama, tražeći odgovor, moja profesorica iz osnovne škole Ana Pintarić zabrinuto kimala glavom i koristila izraz iz jednog djela Laze Lazarevića: ‘Sad se i babo češe po glavi’. To baš nisam volio, iako sam volio i volim profesoricu Pintarić. Meni je puno važnije kako doživim autorove riječi. Stoga bih, otkrivajući skriveno značenje pjesme ‘Ne vjeruje srce pameti’, demistificirao njezinu vrijednost drugima. Recimo da me je zaintrigiralo što ta pjesma ima na YouTubeu gotovo sedam milijuna pregleda, a nema službenog videospota, nego je netko poredao slike i ispod toga napisao: ‘Gagi, volim te.’ Lijepo”, rekao je glazbenik.
Godine 2015. održali ste u Lisinskom čak tri koncerta. Mislite li da bi scenarij i ove godine mogao biti sličan onome prije dvije godine?
Ne znam. Prošle godine imali smo dva, ali je i cijena karte bila znatno viša nego 2015. godine. Inače, koncerte radim u suradnji s Lisinskim, i potpuno vjerujem svom prijatelju Draženu Siriščeviću u smislu organizacije, pa i cijene karte. No sve to, ipak, ovisi o publici.
Što vaši obožavatelji mogu očekivati na koncertu i možete li otkriti koji će gosti zapjevati s vama, barem jednoga?
Oni koji su bili do sada znaju da je to kombinacija stand-upa i pjesama koje izvodi vrhunski orkestar. Neću vam otkriti tko su gosti, to je rezervirano za one koji će doći na koncert, ali ću reći da će s nama biti i klapa Nostalgija jer ćemo izvoditi i neke pjesme nastale u čast mojih dalmatinskih korijena, u čast mojih djedova, baka i roditelja.
Pišete li katkad pjesme s ciljem da postanu hit? Jer s obzirom na to da ste toliko godina na estradi i u ovom poslu, zacijelo znate što će dirnuti u srce?
Meni je svaka pjesma hit dok je radim, ali badava. Napravim i spot i sve. Evo, ova zadnja, “Pola života”, koju sam radio s Dinom Muharemovićem... Meni je to mrak mrakova, ali narod klika na nešto drugo. Mislio sam da će pjesma “Vrijedilo je” razvaliti, a sad je nitko ne želi vrtjeti. Kažu, urednička politika. Ta se floskula inače koristi kod provođenja čiste diskriminacije i segregacije glazbenika. Ne zabranjuju se pjesme, zabranjuju se autori i izvođači imenom i prezimenom. Ne znam vam ja što će biti hit, a što neće. Nema za to formule. Upravo ovih dana grupa Vigor i ja snimamo jednu pjesmu za koju mislim da bi mogla biti popularna u Sloveniji, i to najviše zato što će nas tamo puštati, a u Hrvatskoj neće valjda zato što smo Eskimi.
Zacijelo postoje i pjesme s kojima ste željeli poslati jaku poruku. Jeste li baš očekivali da će se oko nekih vaših skladbi dići toliko halabuke?
Opet je to stvar osobnog doživljaja slušatelja. Ima jedan profesor s mog fakulteta, dr. Ante Lauc, koji je htio da radim doktorat upravo na temu te neke metafizičke čarolije mojih pjesama koje su se, veli on, utjelovile. Postale su stvarnost. Profesor tu vidi nekakvo proroštvo. Meni je žao što neke pjesme nisu digle još više halabuke.
Koju biste svoju pjesmu izdvojili kao onu koja vas dirne dok je izvodite, te je pjevate s knedlom u grlu?
Naravno, “Ne dirajte mi ravnicu”, “Vrijedilo je” i “Sude mi” na svakom su nastupu nešto kao svečanost, ali meni se u zadnje vrijeme "steška" na “Zašto lažu nam u lice”. Pjevam to i mislim – gdje smo pogriješili? Zar je moguće da se opet hametice ljudi iseljavaju, a nema ni habsburškog, ni karađorđevićevskog, ni maršalskog zuluma? Izgleda da nas treba ponajviše čuvati od hrvatskoga osobnog, jadnog i neutaživog interesa pojedinaca i lopova koji su zemlju doveli na rub propasti. I to nam se ljudi ponajviše iseljavaju iz ravnice u kojoj od svakog bačenog klipa kukuruza nikne polje.
Vaša djeca, koja su sad već odrasla, također su sklona glazbi?
Ivana je nedavno prodala violinu i to je, za sada, svršena stvar, ali se Matija ne da. Svira tu gitaru gdje god stigne. Bio je neko vrijeme u Zakovom bendu, a sad mi veli da su ga zvali iz Pravila igre, pa ćemo vidjeti. Gura svoj fakultet u prihvatljivim rokovima, no glazba mu je prva i velika ljubav.
Započeli ste zanimljivu vinsku priču te je vaša graševina šampion prošlogodišnjega kutjevačkog festivala. Kako ste se upustili u tu vinsku avanturu?
Kupio sam vinograd obitelji Mikinac u Mitrovcu. Rodio vinograd prve godine i bilo gotovo 15 tona grožđa. Ali, ne lezi vraže, kad htjedosmo prodati, rekoše nam da možemo dobiti samo tri veeelike kune za kilogram vrhunske sorte graševine. Kad smo pomnožili količinu s cijenom, ispade da smo u dobrom minusu i tu smo se odlučili na finalizaciju proizvoda. Sreća te je vino u ocjenjivanju naslijepo proglašeno najboljom šampionskom mladom graševinom, pa su se svi čudili ko pura dreku i to je bilo medijima zanimljivo i svi počeše o tome trubiti. Veseli me biti s gospodinom Adžićem i gledati kako on i naša enologinja Josipa razgovaraju o vinu. Učim i imam još jako puno učiti, ali neću odustati. Predali smo papire za izgradnju vinarije u zelinskom kraju. Pokušat ćemo stvoriti nešto što će možda zaposliti ljude i omogućiti im da ostanu i ne idu van.
Situacija u vašoj rodnoj Slavoniji dosta je ozbiljna kada je u pitanju pronalaženje posla, poljoprivreda, rasprodaja nekretnina, natalitet, odlazak mladih, a i starijih u inozemstvo. Što vi, kao bivši saborski zastupnik, mislite o svemu što se događa?
Krivi su naši ljudi, naši hrvatski i slavonski političari. Ja sam bivši sabornik s devetomjesečnim mandatom koji je dao ostavku kad je vidio kako to sve funkcionira i koji će otvoreno reći: krivi smo mi! U glavama dijela ljudi još traje rat, pa biramo ponekad one koji su možda u stanju jurišati na tenk, ali je pitanje jesu li u stanju voditi naše gradove i naše gospodarstvo. Moj je grad bio jedan od najvećih industrijskih, sajamskih i poljoprivrednih gradova, moj grad i moja gimnazija davali su nobelovce i najbolje umjetnike na ovim prostorima. Sada su u mom gradu na mjestu negdašnjih tvornica trgovine i prodajni centri, sviraju cajke, a na križanjima putokazi koji kazuju rijeci mladih i nezaposlenih smjer za Dublin. Tu samo možeš pognuti glavu i umirati od stida i tuge.
Što je iduće u vašoj bogatoj biografiji? Možda gluma?
Mislim da je iduće u mojoj biografiji da održim koncerte u Lisinskom, potom u Osijeku i Slavoniji, pa onda postanem djed, posadim rajčicu i povučem ručnu. Svašta sam u životu radio, ali za glumu nemam nimalo talenta. Raditi glazbu za film i TV, to da. To volim i u tome uživam. Neka glume moji prijatelji glumci koje volim gledati i radujem se svakom njihovom uspjehu.
>>Miroslav Škoro: Ne znam svirati tamburu, ali dobro znam s ribama
>>Miroslav Škoro: Pjevat ću i kada dobijem titulu doktora znanosti
Škoro,legendo.