Prvi mjesec ove godine morao sam, nažalost, započeti pišući o prerano preminulom velikanu hrvatskoga glumišta Ivi Gregureviću. Taj majstor svog zanata, koji je sitnim pokretima i s malo riječi gradio svoje likove, otišao je na samom početku godine.
HRT 3 je tom prilikom pripremio filmski maraton zahvaljujući kojemu smo još jedanput imali sjajnu priliku vidjeti kako se kod njega, za razliku od drugih glumaca, nije vidjelo da on svoje likove glumi. Njemu se vjerovalo da je on upravo taj lik. Ono što mu se, međutim, nije vjerovalo, to je da glumi, a malo koji glumac može postići baš tu razinu umijeća. U sklopu tog maratona prikazan je, po mojem mišljenju, i njegov najbolji film “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”, za koji bi me začudilo da uloga patrijarhalnog oca, Hrvata, privatnog poduzetnika koji kod kuće voli zapovijedati dok se na poslu mora ulizivati stranim hohštaplerima ne bi li sklopio neki poslić, nije već u startu pisana za njega.
Bez njega, naime, tog filma ne bi ni bilo! Gregurevićeve suze na kraju filma nisu me ostavile ravnodušnim, pa sam baš na ovim stranicama zapisao kako sumnjam da će se uskoro pojaviti glumac čijim ću suzama tako povjerovati kao što sam povjerovao Gregurevićevima, ali i da sumnjam da će se uskoro pojaviti netko na malim ekranima za kime ću, eto, pustiti suzu kao što sam to učinio za njim. Godina 2019. me, međutim, negativno iznenadila pa bi bio red da se i u posljednjem mjesecu ove u televizijskom smislu itekako tužne godine prisjetim onih zbog kojih suze ipak nisu prestale teći nakon Ive. Elem, najšira publika Josipa Zovka, koji je početkom godine poginuo u prometnoj nesreći, zna po ulogama Joze u seriji “Naši i vaši” i Mate u filmu “Da mi je biti morski pas”. Obje uloge bile su toliko autentično odigrane da mi je tu seriju, a film pogotovo, nemoguće zamisliti s nekim drugim glumcem.
Ni De Niro, sasvim sam siguran, ne bi bio bolji Jozo i Mate... Novinara i redatelja Matiju Vukšića, koji nas je također prerano napustio, pamtit ćemo po nizu sjajnih reportaža i dokumentaraca kao što su “Irokez” o Mavroviću, “Djeca tranzicije”, nagrađivana “Čistačica”, “Otok” i meni najbolji “Nevolje na kotačima”, ali nikada nećemo prežaliti što je taj beskrajno duhovit mladi čovjek otišao na pragu svoje umjetničke zrelosti kojoj smo se svi toliko radovali. Otišao je i legendarni glumac Martin Sagner koji se proslavio ulogom Dudeka u “Gruntovčanima”, a gotovo isti dan zatekla nas je još jedna tužna vijest – ona o smrti Mani Gotovac. Takav dvostruki gubitak u manje od 24 sata ne bi podnijele ni mnogo veće kulturne sredine od ove naše, za koju se, evo, bojim da se od toga još dugo neće oporaviti...
O značaju Branka Lustiga te o tome kako se netko njegova kalibra na ovim našim prostorima možda nikada više neće pojaviti, nema potrebe da previše pišem. Bit će dovoljno da iskažem zahvalnost na tome što smo barem neko vrijeme imali čast nazivati svojim čovjeka koji je iz blata Auschwitza došao do pozornice Kodak Theatrea u Los Angelesu, i to dva puta. Vječno mu hvala na tome! Za kraj bi valjalo spomenuti kako je HRT i u ovim slučajevima, kao u slučaju Ive Gregurevića, sasvim dobro reagirao te prilagodio program.
U spomen na Zovka prikazan je “Morski pas”, za Matiju su pustili njegov poznati dokumentarac o životu na otoku, a o Mani Gotovac bila je posebna emisija sa zanimljivim gostima i dosad rijetko viđenim videomaterijalom iz njezine mladosti. Lustigu u čast imali smo priliku gledati veličanstvenu “Schindlerovu listu”, ali i izvrstan domaći film nastao u čarobnoj radionici producentske kuće Menorah film koja je s Lustigom njegovala poseban, gotovo familijaran odnos.
Film prikazuje njegov posljednji posjet Auschwitzu, kada se s grupom studenata iz Zagreba priključio Maršu živih te kao prvi, i zasad posljednji sudionik, tom prigodom učinio nešto što mu je bilo iznimno važno, a trebalo bi biti važno i svima nama – podigao je hrvatsku zastavu.
Taj poprilično osoban, ali opet tako univerzalan i moćan film može nas mnogo čemu podučiti, a najvažnije onome što je i njegova glavna poruka: takvo što se nikada više ne smije ponoviti! Ovakvi filmovi, evo, upravo tome i služe, pa se valjda zato tako i zove – “Da se ne zaboravi...” (Što je HRT prikazao za Martina Sagnera? A što, zaboga, mislite...). Nacionalnoj televiziji stoga dodjeljujem TV ružu za prigodni programski sadržaj, a svim tim velikanima koji su nas napustili ove godine neka ona posluži kao neka vrsta posljednjeg pozdrava. Ostaje, međutim, veliki žal za tim što više nikada nećemo imati priliku gledati neko njihovo novo djelo.
Zamislite samo film koji bi na onaj svoj originalan način, po zasigurno genijalnom scenariju Mani Gotovac, režirao Matija Vukšić. Glavne uloge igrali bi Gregurević, Zovko i Sagner, a producent bi, jasno, bio naš uvaženi oskarovac s bijelim šeširom... Kakav bi to samo film bio, pitam se potkraj ove godine koja nam je toliko toga uzela, a odgovor se, nažalost, nameće sam od sebe – predobar za ovaj svijet.
..par,reci pofuku i gerovcu da su ishlapili..