Postoje megafestivali poput onih u Veneciji, Berlinu, Cannesu koji su okupljalište svjetske filmske elite i na kojima sve pršti od glamura, i oni “mali” poput oraškog koji promovira hrvatsku filmsku produkciju. Ipak ovi drugi nisu mali jer su manje vrijedni, jer takvim se festivalima pronalazi put do “malog” čovjeka, onog istinskog zaljubljenika u film koji unatoč svim modernim sredstvima komunikacije ostaje vjeran filmu na filmskom platnu.
Oraško kino svih proteklih godina imalo je posebno magičnu moć i toplinu koja je utjecala na Ivu Gregurevića, a onda i sve zaljubljenike u festival da mu se svake godine iznova vraćaju. Tijekom 23 godine svakoga rujna Ivo Gregurević dolazio bi u svoju Donju Mahalu, prekidao bi sva snimanja jer Posavina je za njega uvijek imala prioritet. Novim idejama uljepšavao bi festival i svakodnevicu rodnom kraju. Dovodio bi svoje prijatelje, zapravo elitu filmskih glumaca i ispisivao najljepšu filmsku priču u svojoj Posavini. Već 23 godine u kontinuitetu trajao je filmski festival u Orašju s Ivom Gregurevićem, koji mu je davao dušu i posebnost, a 24. filmski festival “Dani hrvatskog filma – Ivo Gregurević” održava se pokojnom Ivi u spomen.
Želim da me pamte po ulogama, riječi su Ive Gregurevića koje mi je kazao u jednom od svojih posljednjih intervjua komentirajući tajnu svojeg uspjeha. O tome je govorio nerado. Rijetko je zapravo nešto tako jasno i neupitno kao činjenica da je Gregurević bio među najvećim imenima hrvatske kinematografije, s najviše odigranih uloga, bolje rečeno glumac bez kojeg nije snimljen gotovo nijedan značajniji film u Hrvatskoj. A mogao je odigrati sve jer je svoje uloge živio. Iza njega su briljantne serije, filmovi, kazališne predstave i jedna velika ljubav, njegova rodna Posavina i Donja Mahala kojoj se uvijek vraćao. Diljem svijeta bi filmovima i TV serijama ulazio u domove upravo zbog svoje osobine jednostavnosti kao najvišeg načela umjetnosti. Ivo je bio osobito ponosan na festival koji je pokrenuo u rodnom kraju u vrijeme kada su muze šutjele, a oružje govorilo.
Svake godine vraćao bi se u rujnu zbog festivalske fešte i tako je mala filmska priča malo-pomalo prerasla u veliki događaj. Kod Ive i njegovih prijatelja svi bi se sakupljali, spavanja uglavnom nije bilo, ali uživanja u razgovorima o filmu svakako, pa i ideja kako snimiti film u Posavini. I to se prvi put u povijesti Posavine i dogodilo. Na festivalu se kroz 23 godine s Ivom nikada do posljednjeg trenutka nije znalo koja su to iznenađenja koja čekaju goste. Uvijek bi Ivo smišljao detalje zbog kojih bi fešta postala neobična i posebna. Ipak zadržavao bi uvijek onaj osnovni festivalski ton koji mu daje premijera, druženje s glumcima i vožnja skelom.
Dovodio je Ivo Indijance i meksičke mariachije. Atmosferu bi znala podgrijati i posavska šljiva koje bi potekla iz kazana, a pirotehnika uvijek na kraju premijere zažarila bi posavsko nebo i ostavila bez daha nekoliko tisuća građana i gostiju. Tamburaši su uvijek bila konstanta i uvijek su dovodili atmosferu uz rijeku Savu do usijanja. Uz njih bi Anja Šovagović znala zapjevati Ivinu omiljenu pjesmu “Golubice bijela“, uz tamburice bi recitirala Perica Martinović, a do sitnih sati uz mirnu bi rijeku Branko Schmidt smišljao nove projekte za Posavinu. Nije ni slutio da će baš ove godine prikazati jedan od svojih projekata u kojem Ivo neće glumiti, već će nas samo dokumentarno podsjetiti koliko je bio veliki glumac i veliki čovjek.
– Tko ne pusti suzu nakon 15 minuta gledanja dokumentarca, taj nije poznavao Ivu Gregurevića – poručio je kratko redatelj Schmidt, Ivin prijatelj i kum. Uoči premijere i službenog otvorenja 24. filmskog festivala “Dani hrvatskog filma – Ivo Gregurević”, prikazan je 15-minutni dokumentarni film o legendarnom glumcu. – HRT je financirao projekt dokumentarnog filma od 52 minute koji bi se trebao prikazati u studenom ove godine, a za ovaj festival ja sam napravio samo 15-minutni film – objašnjava Schmidt. I glumica Nives Ivanković redovita je gošća festivala u Orašju u koje bi svaki puta dolazila kao doma.
– Jako mi je teško govoriti o osjećajima uoči dolaska u Posavinu jer prvi put... Iva je zaspa. Taj bećar, taj lola, taj naš čovik i po, kako sam ga ja od milja zvala, onaj koji nikada ne spava... neće nas dočekati na kapiji svoje kuće u Donjoj Mahali – kaže nam Nives i poručuje: – Nadam se da svi mi koji smo ga zapravo obožavali, cijenili, voljeli kao najiskrenijeg prijatelja, kao kolegu i prije svega kao čovjeka, kao našeg Ivu, nikada nećemo dozvoliti da ode od nas. Vjerujem, u Orašju će biti mnogo glumaca, redatelja, svih koji nešto znače u svijetu filma, umjetnosti i uopće u kulturi. Time ćemo pokazati da želimo održati tradiciju filmskog festivala u Orašju i nikada nećemo dozvoliti da se Ivo zaboravi. Drago mi je što od ove godine taj festival nosi njegovo ime jer i time pokazuje poštovanje prema iznimnom glumcu i prije svega čovjeku. Sada je na nama, ali i na svim mjerodavnim institucijama i udrugama da prenesemo na generacije ljepotu Posavine i poštovanje prema velikanu hrvatskog glumišta.
Tradicionalna i najveća kulturna smotra Posavine i šire regije pretvara početkom rujna Orašje u filmski grad i u tome su, koliko i Ivo, uživali svi Posavljaci jer nije mala stvar sve hrvatske filmove odgledati odmah nakon Pule i prije Zagreba i drugih kulturnih središta. Kako je Ivo odavno zapalio tu tananu nit umjetnosti i zaljubljenosti Posavljaka u filmsku umjetnost pa bi svake godine mala oraška kinodvorana postajala pretijesna za sve one koji su željeli pratiti otvorenje festivala. Nažalost nije bilo mjesta za sve, ali ni ljutnje što je tako, jer gosti na festivalu uvijek imaju prednost, a njihov je broj svake godine rastao. Prerasli su odavno smještajne posavske kapacitete s lijeve i desne obale Save. Smještaj se za Ivine prijatelje na koncu uvijek traži u domovima Posavljaka jer već odavno brojni glumci s hrvatske filmske scene ne osjećaju se u Posavini kao gosti. I ove godine ponovo su se okupili Ivini prijatelji uz omiljene Ivine festivalske lokacije, no prvi put bez Ive.
– Dolazimo u Orašje jer želimo pokazati koliko smo našeg Ivu voljeli i poštovali. Njegov duh i dalje živi među nama i sigurni smo, negdje će nas gledati uz Savu i biti zadovoljan što nastavljamo tamo gdje je stao festival – kažu njegovi prijatelji.
Uoči premijere otkriven je spomenik Ivi Gregureviću akademskog kipara Ante Jurkića.
– Veliki posavski sin Ivo Gregurević izvrsna je i časna tema za spomenik. Nakon dosta vaganja ipak sam se odlučio za realističnu verziju spomenika visine 230 cm u bronci kao vječnom materijalu. Zamislio sam to kao neku umjetničku varku koja te povremeno može utješiti da je veliki Ivo još uvijek fizički među nama. Dobrostiv u svom promatranju, stoji podbočen u nekom svom svijetu, čvrsto stojeći na svojoj najdražoj zemlji. Ta je zemlja uvijek bila početak i kraj svakoga poslovnog i intimnog putovanja. Te se Posavine nikada nije odrekao, već se u svakom trenutku njome dičio. Ivo je bio savršen u svojoj jednostavnosti, čovjek geste i pogleda, miran, a izražajan. Neodvojiv od svoje posavske grude i posavskog naroda uz koji je odrastao. Prihvaćajući svakoga i ne ispravljajući nikoga, pomirljiv, zaigrano spreman da ovoga trenutka nekamo krene, posjeti starog prijatelja ili popije piće s neznancima, baš tako sam ga zamislio i ovjekovječio u spomeniku – prisjeća se Anto prijatelja s kojim je podijelio toliko lijepih trenutaka i onako za sebe kaže:
– Toliko je Ivo, kao malo tko na svijetu, bio otvoren prema životu, a krhak u duši i zamišljam kako mi tihim tonom govori: “Pazi, ne pretjeruj. Želim biti u svojem Orašju kako sam u njemu i živio. Obično neobičan i svoj.
