Od ponedjeljka 15. siječnja na male ekrane vraća se jedna od najhvaljenijih domaćih serija “Počivali u miru”. U napetoj kriminalističkoj seriji, koju za Hrvatsku radioteleviziju proizvodi Ring produkcija, glavnu ulogu novinarke Lucije Car utjelovila je glumica Judita Franković. Zašto slovi za jednu od najboljih domaćih glumica pokazat će i u trećoj sezoni te je objasnila što sve očekuje njezin lik, ali i nju u godini koja je tek počela
Počinje nova, treća sezona serije “Počivali u miru”, što je sve pred Lucijom Car?
U trećoj sezoni Lucija će istraživati sumnjive smrti pripadnika hrvatske zlatne mladeži. Dirnut će u slučajeve kojih se svi klone, one koji se guraju pod tepih da bi se sačuvala živa glava. Ovo je zadnja sezona trilogije i naravno da će Lucija morati gurnuti svoj nos u samo srce tame. Naći će se na putu opasnim ljudima, onima koji vuku konce iz sjene i pritom ne prežu ni od čega. Pripremamo gledateljima brojna iznenađenja, a među njima su i ona tko će se od starih lica pojaviti u seriji, kao i tko će sve zaigrati nove uloge. Gledatelji će ponovno moći vidjeti cijeli niz vrhunskih glumaca u jako zanimljivim ulogama, uglavnom drukčijima od onih koje obično glume. Sezona će biti napetija i po svemu još intrigantnija od dosadašnjih. Svi su odnosi vođeni na nekoliko razina, u nekim se trenucima sudbine različitih likova poklapaju, a u drugima vodimo svoje individualne bitke, koje ponekad dovode do katarze, nekada do smirenja, a vrlo često do razočaranja. U ovoj seriji nitko nije posve čist. U zadnjoj sezoni imamo puno novih dimenzija Lucije Car. Ovo je ipak veliko finale trilogije, intenzivno, sočno i napeto. Ono što su ove sezone Vince i Podgorelec napisali, Rukavina i Drinovac uobličuju u potencijalno sjajnu završnicu. Rukavina je Luciju stavio da pleše po tankoj žici negdje između usamljene i neprilagođene žene koja ne pokazuje emocije i ranjene žene zaluđene svojom misijom koja ne može protiv sebe.
Volite li se vraćati tom liku? Kako je ona rasla i razvijala se tijekom sedam godina?
Imala sam sreću što me dopala ta uloga, a posebno me oduševilo to što je netko odlučio priču ispričati kroz snažan ženski lik. Kada kažem snažan, ne mislim na lik bez mana, baš naprotiv, snažan u svim svojim porivima i pogreškama koje čini, nesavršenostima, vrlinama i manama. Već na početku svidio mi se koncept, svidjela mi se slojevitost ideje i likova, svidjelo mi se što su teme intrigantne i što traže aktivnoga gledatelja, svidjela mi se hrabrost ekipe da se za televizijski format (pod tim podrazumijevam činjenicu da je takav proizvod, barem u teoriji, zamišljen za veći broj gledatelja) bavimo temama koje nas se tiču a koje nisu uljepšane, svidjelo mi se što je Lucija Car sjajno napisan, punokrvan i slojevit ženski lik. I ne samo to, tijekom ove tri sezone imala sam priliku raditi sa sjajnim ljudima, kreativcima, i zato se nadam da će takvih projekata biti što više. Sjećam se i kako je sve počelo: još sam snimala film “Sonja i bik”; umorna sam došla na audiciju, dobila dvije scene da ih odigram i već mi se tada činilo da bi to mogao biti sjajan projekt. Nakon toga duže mi se vrijeme nitko nije javljao, a onda sam pozvana na informativni razgovor i već taj prvi razgovor bio je vrlo kreativan. Nakon nekog vremena potvrdili su mi da sam dobila ulogu i onda je počela priprema i istraživanje, razgovori s redateljima, šminkom, kostimima. Predložila sam da Luciji skratimo kosu jer smo joj htjeli dokinuti neke ženske adute s kojima bi mogla igrati. Bila je buntovnica sa stavom. U drugoj je sezoni odraslija i adute koje u prvoj sezoni nije koristila sada više ili manje svjesno doživljava kao dio igre. Taj je segment unio novi redatelj Goran Đukić, koji je Luciju želio malo omekšati i socijalno prilagoditi. Najveće je zadovoljstvo biti na setu i stvarati lik u odnosu i interakciji s drugim kolegama. Treća je sezona, pak, veliko finale, pa i sama puno očekujem. Naravno, najveća je frustracija gledanje materijala, ali mislim da se tu ne razlikujem puno od svojih kolega. Teško je objasniti i racionalizirati taj trenutak tjeskobe, straha i iščekivanja dok se bliže tvoji kadrovi, pa beskonačna analiza napravljenog i vječna potreba da neke stvari napraviš drukčije.
Sada je i vama i njoj zajednička ljubav prema crvenom ružu. Nalikuje li vam Lucija još po čemu?
Zapravo je za crveni ruž Lucije Car zaslužan i odgovoran redatelj Goran Rukavina. Kada smo na probi za masku, za koju je zaslužna Silvija Bradica, isprobavali vizualni identitet za Luciju, Silvija je sve napravila tako da Lucija izgleda dotjerana, a kada smo pozvali Gorana da pogleda, on je rekao: “Super, a kada ćeš je našminkati, a ruž?” Silvija je odgovorila: “Pa, stavila sam ruž”, na što je Goran rekao: “Samo ti stavi još, da se vidi da se našminkala.” Bila mu je važna ta komponenta lika, inzistirao je na tome da se Lucija prilagodi miljeu u kojemu radi i kojega je dio, smatrao je da je tim postupkom ona nevidljiva, prilagođena, dao joj je i taj alat u borbi za istinu.
Prvi nastavak započinje ubojstvom pripadnika zlatne mladeži. Jeste li se privatno ikada našli u takvim krugovima?
Ne.
Kakav je vaš krug u kojem volite provoditi vrijeme?
To je jedan mali krug bliskih ljudi s kojima mogu razgovarati o svemu, smijati se, šutjeti...
Jesu li vaš dečko, prijatelji, obitelj fanovi serije? Ispituju li vas što će se dogoditi, traže li da im otkrijete što se krije iza intriga?
Moji su svi pravi profesionalci, ništa puno ne pitaju.
Koje su najzahtjevnije i najizazovnije stvari koje ste napravili kako biste se pripremili za neku ulogu?
Biti otvoren, biti ranjiv, biti prijemčiv – to je glumac koji može kvalitetno stvarati, a toga nema bez vježbe i održavanja, preispitivanja, vječnog traženja. A i tada je upitno hoćete li uspjeti nešto stvoriti. Naravno, takav stav i pristup zahtijevaju da se glumac osjeća sigurno u okolnostima u kojima radi i da ima povjerenja u redatelja. Uvijek u stvaranju plešeš po nekoj tankoj liniji.
Jeste li ičemu rekli ne, odnosno naišli na granicu koju niste htjeli prijeći kada je posao u pitanju?
Za glumca granice postoje da ih prelazi, preispituje...
A privatno?
Za mene je gluma oslobađajuća baš zato što u tom procesu nema granica, mogu odlaziti u krajnosti i vraćati se. Privatno mi se čini da su te granice vidljivije i konkretnije.
Osim u seriji, gledamo vas u novoj predstavi “Don Juan u Sohou”. Kako vam je bilo raditi na predstavi?
Kako je odlučeno da se naprave dvije postave predstave, dana mi je mogućnost da upoznam divne mlade glumce.
Don Juan je neispunjen čovjek, što vi činite da nikada ne zapadnete u takvo stanje? Što vas najviše ispunjava srećom i zadovoljstvom?
Na neki način on zaista jest neispunjen čovjek, on je čovjek koji relativizira apsolutno sve. Naša redateljica Slavica Knežević htjela se baviti donhuanizmom kao društvenim i filozofskim pitanjem, fasciniralo ju je koliko je ta tema bila u povijesti zastupljena u gotovo svim povijesnim razdobljima i kako je Patrick Marber držeći se Molièreova “Don Juana” uspio temu održati živom i danas. Zaista, u nekim Don Juanovim monolozima Marber secira društvo u kojemu živimo. Lajkaj me, lajkaj me, lajkaj me – to je krilatica današnjeg čovjeka. Mene bi, na primjer, zanimalo da žena glumi Don Juana. Elvira za njega kaže: “Ti si umjetnik tijela.” On zaista procesu zavođenja i osvajanju prilazi potpuno i predano kao istinski umjetnik, a onda kada iskoristi ženu, tome ne pridaje nikakvu pažnju – a nije li to odlika i ponekih velikih umjetnika? Koliko je to moralno i do koje mjere ispravno, to je teško procijeniti. Problem Don Juana ili barem našeg shvaćanja jest baš u tome što mi kao gledatelji stvaramo prema njemu određenu dozu simpatije i ne možemo ga do kraja kriviti.
Što biste željeli postići u godini koja je počela na poslovnom i privatnom planu?
Nekoliko kazališnih projekata i barem jedno putovanje.
Biste li htjeli da se čuju svadbena zvona?
Ma, znate što, kod mene će, i ako padne svadba, zvona biti daleko. Bit će to mala ceremonija za nekoliko najbližih ljudi gdje bi se svadbena zvona doimala pretenciozno; možda eventualno zvonki smijeh i kucanje čaša.
Hoće li biti novih akademskih izazova kao prošle godine?
Akademski će biti utoliko što me čeka promocija nekih projekata, a to će zahtijevati drugi diskurs i drugi vokabular od onoga u stvaralačkom procesu, jer govoriti o projektu za mene je jedan potpuno drukčiji proces od samog stvaranja, puno više moram biti u glavi. Skupilo se projekata koji su već snimljeni i u fazi su postprodukcije. U završnoj je fazi film Darija Pleića “Dom”, koji je iz financijskih razloga prolongiran. Snimili smo ga prije nekoliko godina i nedavno još nekoliko scena. Jako se veselim tom filmu. Riječ je o mladom paru koji pritišću socijalni problemi i koji je zbog toga izgubio sebe i svoj odnos. Partner mi je Mislav Čavajda. Proces je bio jako intenzivan. Cijeli film snimljen je u kadar-sekvencama. Prošlu jesen provela sam u Ljubljani snimajući film “Izbrisana”, koji se kroz situaciju mlade majke zapravo bavi temom novije slovenske povijesti. Tema je jako aktualna ako gledamo trenutačnu situaciju migranata. Kao promatrači uvijek te ljude gledamo kao množinu – migrante – a zaboravimo da je riječ o pojedincima kao što smo i mi sami, koji su preko noći izgubili sve. Što se kratkih filmova tiče, tu je “I’ll Probably Never See You Again” slovenskog redatelja Mitje Malkara, kojega sam prošlo ljeto upoznala u Sarajevu. Film tematizira pitanje rizične trudnoće, a premijeru je imao na upravo završenom Festivalu slovenskog filma u Portorožu. Tu je i film mladoga grčkog redatelja, studenta Béle Tarra, Andronikosa Dimopoulosa “Welcome to...”, koji tematizira otuđenost pojedinca u sredini koja nije njegova. Kratki film “Što vrabac radi kad je hladno” Denisa Lepura i Marka Stanića nedavno je prikazan na Motovunu. Marko i Denis među zanimljivijim su autorima, a i mojim prijateljima, pa stalno vodimo kreativne razgovore o novim projektima, što bi me jako veselilo. Od predstava na repertoaru su i dalje “Room N.7” i “Don Juan u Sohou”. A od novih stvari uskoro se nadam početi rad na novoj predstavi s Vlatkom Vorkapić.
